Približavanje Turskoj – sporost Egipta i užurbanost Emirata

Tokom posljednjih mjeseci evidentno je približavanje i održavanje sastanaka i kontakata između Turske i osovine “Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Egipat”, koja je dugi niz godina bila protivnik Turske u raznim regionalnim pitanjima. Dok su odnosi s Egiptom zahtijevali brojne susrete koji su i trajali po nekoliko mjeseci bez značajnijih rezultata, proces približavanja Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) kulminirao je u svega nekoliko sedmica posjetom princa Mohameda bin Zayeda, prijestolonasljednika Abu Dhabija, Ankari po prvi put od 2012. godine.

Proteklih dana, Turska je uz ovacije dočekala prijestolonasljednika Abu Dabija, prije njega ministra vanjskih poslova Bahreina, a nakon toga i saudijskog ministra trgovine. Turski predsjednik je potvrdio da je njegova zemlja preduzela ”snažne korake” u odnosima s UAE-om, te kako će se to uskoro ponoviti i sa Egiptom i ”Izraelom”.

Razlozi za približavanje

Proces približavanja Turske pomenutim zemljama nije pojedinačan slučaj, već je dio općeg konteksta u regiji. Primjeri za to su zaljevsko pomirenje nakon samita u Al-Uli, razvoj katarsko-egipatskih odnosa, kao i direktni i indirektni dijalog između Saudijske Arabije i Irana.

Za ovakvo opće usmjerenje u regiji postoji nekoliko razloga, od međunarodnih, regionalnih i lokalnih, koji su svojim prožimanjem pripremili teren za ono što je do sada urađeno i za ono što se želi postići u budućnosti. Izbor Bidena za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država (SAD) označio je završetak Trumpove ere i popratnih kriza, tenzija i vanjskopolitičkih metoda. S druge strane, njegova proklamirana politika, prije svega smanjivanje interesa za regiju i nastavak postepenog povlačenja iz iste te pregovora s Iranom, potaknula je razne zemlje u regiji – uglavnom saveznike Sjedinjenih Američkih Država – da preispitaju svoju politiku, stajališta i saveze.

Među regionalnim kontekstima koji su doprinijeli sadašnjoj situaciji treba spomenuti i manju usredotočenost na uzroke polarizacije u regiji (revolucije, kontrarevolucije i odnos prema islamistima) osam godina od puča u Egiptu, koji je predstavljao vrhunac polarizacije i formiranja saveza. Tu su i zaljevski strahovi, prvenstveno zbog Irana, naročito u vrijeme mandata nove američke administracije; iscrpljenost svih strana u regionalnim krizama koje nisu u potpunosti riješene u korist bilo koje strane, a izgleda neće biti ni riješene u skorije vrijeme, pored iskoraka koje je Turska ostvarila 2020. godine, posebno u Libiji i na Kavkazu.

Na lokalnom nivou, ekonomije većine zemalja u regiji – ako ne i sve – pate od posljedica pandemije korona virusa, za koju se čini da ulazi u novu fazu. Turska se u tom kontekstu možda pokazala dosta osjetljivijom zbog situacije kroz koju njena privreda prolazi u poslednje vrijeme, posebno u pogledu kamatne stope i kursa lire. Pored toga, Turska se sprema za ključne izbore 2023. godine, a možda i ranije.

Turska je proteklih dana uz ovacije dočekala prijestolonasljednika Abu Dabija, prije njega ministra vanjskih poslova Bahreina, a nakon toga i saudijskog ministra trgovine. Turski predsjednik je potvrdio da je njegova zemlja preduzela ”snažne korake” u odnosima s UAE-om, te kako će to uskoro ponoviti i sa Egiptom i ”Izraelom”.

Iako je Ankara obznanila slogan “više prijatelja, a manje protivnika” još 2015. godine, do sada nije bilo konkretnije realizacije. Glavni razloga za to je inertnost kontraosovine, koja je, čini se, promijenila svoje stajalište nakon gore spomenutog razvoja događaja. Također, Turska je danas postala spremnija za ovaj pravac i njegove reperkusije iz istih razloga.

Prema tome, može se reći da nedavna dešavanja govore o želji dvije strane da otvore novu stranicu u odnosima, pogotovo što neslaganja prisutna proteklih godina nisu bila motivirana sukobom ključnih interesa ili neslaganjima u direktnim bilateralnim odnosima, nego ranije zauzetim stavovima i svrstavanjima koja su, prije svega, vezana za stanje regionalne polarizacije.

Između Egipta i Emirata

Tokom proteklih nekoliko mjeseci, odnosi Turske s Egiptom prošli su kroz nekoliko faza. Prva je bila uspostavljanje kanala komunikacije između obavještajnih službi dvije zemlje, zatim dogovor između dvojice ministra vanjskih poslova da se ”izbjegava međusobno nanošenje štete na međunarodnim forumima”. Zatim je uslijedilo otvaranje diplomatskih kanala kroz ministarstva vanjskih poslova dvije zemlje, a onda i sastanci i razgovori u Kairu i Ankari, te kontakti i komunikacije koji su se desili u tom periodu, kao i ”mjere dobre volje” poput ublažavanja intenziteta medijskih kampanja i postavljanja okvira za djelovanje egipatskih opozicionih medija koji emitiraju program iz Turske.

S druge strane, posjeta emiratskog savjetnika za nacionalnu sigurnost Tahnouna bin Zayeda Turskoj i njegov susret sa Erdoganom označila je veliku promjenu u odnosima između dvije zemlje. Ti su odnosi svjedočili telefonskim razgovorima ministara vanjskih poslova dvije države, kao i Erdogana i Mohammeda bin Zayeda, prije nego što je potonji dočekan ovacijama prilikom posjete Ankari, koja je ocijenjena kao historijska. Tokom posjete je potpisano niz sporazuma, dogovora i protokola o zajedničkoj saradnji, posebno u oblasti ekonomije i trgovine.

Možda je glavno zapažanje, prilikom usporedbe dva najistaknutija pravca unutar zemalja osovine koja stoji nasuprot Turske, da je razvoj odnosa s Egiptom trajao mnogo duže i uz niži nivo postignuća nego u slučaju UAE-a, iako je UAE imao oštriji i jasniji stav u suprotstavljanja Turskoj. Pored toga, Ankara je iznosila direktne optužbe protiv Abu Dhabija za napade na svoju nacionalnu sigurnost, finansiranje neuspjelog državnog udara i tako dalje, ponekad političkim kanalima, a ponekad putem medija.

Objašnjavajući ovo, logično je da jedna značajna regionalna država poput Egipta ima stabilniju vanjsku politiku u kojoj sporije dolazi do promjena, pogotovo što tome doprinosi i državna struktura, kao i sadašnji sistem i proces donošenja odluka između različitih institucija.

S druge strane, Egipat je bio u središtu polarizacije u regiji i najistaknutiji element tog procesa. Egipat i dalje ima zahtjeve koje bi Turska trebala ispuniti vezano za priznavanje aktualnog režima u toj državi, a po toj logici i da sarađuje s njim. Regionalne veze Kaira također su predstavljale prepreke i ograničenja u procesu razgovora s Ankarom, naročito u pogledu posebnih odnosa koje je proteklih godina Egipat uspostavio s Grčkom i (grčkim) Kiprom.

Naposljetku, bilo je jasno da Kairo ne želi ići tim putem sam, bez ostalih članica svoje arapske osovine (Rijad, Abu Dhabi, i u manjoj mjeri Manama), te da čeka na odobrenje i koordinaciju s njima, ili da barem ne bude prigovora na to s njihove strane.

S druge strane, struktura Ujedinjenih Arapskih Emirata i mehanizam donošenja odluka u toj državi pruža joj veću slobodu za promjene u vanjskoj politici. Također, karakterizira je i izražen pragmatizam koji se očituje i u nedavnoj otvorenosti prema sirijskom režimu, Kataru i Iranu. S druge strane, vidi se želja Abu Dhabija da se pojavi na čelu svake promjene koja se tiče spomenute osovine, a ne da se pojavi naknadno. Možda praćenje pojedinih članaka i pisanja u medijima koji se vezuju za tu državu potvrđuju ideju o “emiratskom vodstvu” koje “ostali slijede”. Pa čak i ako je to u kontekstu poput normalizacije odnosa sa cionističkom tvorevinom ili otvorenost za službene odnose sa sirijskim režimom.

Ukratko, izgleda da su šanse za približavanje između Turske i četiri zemlje, a pored toga i cionističke tvorevine, danas veće nego što su bile prije. Prethodno smo detaljno naveli razloge zbog kojih su sve strane bile spremnije na promjene. Međutim, prilikom procjena ne treba preuveličavati značaj onoga što se do sada dogodilo. Ono što je urađeno zapravo je najava smirivanja situacije i otvaranja kanala komunikacije i dijaloga s ciljem upravljanja neslaganjima koja i dalje postoje i koja će postojati. Dvije strane još uvijek nisu dostigle fazu pune saradnje, kao ni savezništva, a mala je vjerovatnoća da će to uskoro postići.

Uprkos tome, pred nama je svakako nova faza u regiji pod nazivom ”relativno zatišje” nakon žestoke polarizacije. To će se zasigurno odraziti na vanjsku politiku spomenutih država, kao i na neka pitanja u regiji, no ta tema zaslužuje poseban članak.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.