Uski put do slobode

Filozofija je mrtva; živjela filozofija! U proteklih nekoliko stoljeća mnogi su najavljivali propast ove neuhvatljive metode razumijevanja i adresiranja općih i pojedinačnih problema. Ali filozofija je još ovdje. Dok slavimo UNESCO-ov Svjetski dan filozofije 2021. izgleda da je ova disciplina još uvijek ključan i nezamjenjiv alat koji je oduvijek i bila, ako ne i više, za tumačenje ovogodišnjih događaja.

Pandemija COVID-19 je događaj koji je obilježio 2020. godinu. Ove godine, glavni događaj nije sama pandemija, već vakcinacijske kampanje koje pokušavaju okončati pandemiju i njihove mnoge socijalne posljedice.

U oba ova slučaja, filozofi su uskočili i preuzeli na sebe zadatak da pomognu ljudima da shvate šta se dešava.

Kada nas je pogodio COVID-19 početkom 2020, filozofi svijeta su odmah počeli govoriti o pandemiji i lekcijama koje svi ljudi svijeta mogu naučiti iz nje. Francuski filozof Bruno Latour, naprimjer, sugerisao je da se pandemija treba shvatiti kao “proba” za ekološku krizu koja je u toku. Slovenski mislilac Slavoj Žižek u međuvremenu ju je predstavio kao priliku da se propituju, da se o njima razmišlja i da se zamišljaju novi načini da se kreira bolja budućnost.

Ove godine se suočavamo sa problemima i pitanjima još kompleksnijim od prošlogodišnjih i zato je potreba za prijedlozima filozofa izraženija nego ikad.

Vječni filozofski problem slobode

Početak masovnih vakcinacijskih kampanja širom svijeta bio je povod za pitanja ne samo o efikasnosti i održivosti naših odabranih puteva da se imuniziraju populacije protiv ovog virusa, već i o njihovim posljedicama na naše slobode.

Sada je tu cijela nova debata u vezi vakcina, vakcinacijskih ovlasti i tzv. “vakcinacijskih pasoša” koja zahtijeva uspostavljanje granica slobode u vezi politike, etike i nauke.

Naučno znanje se stiče kroz pokušaj i pogrešku, zbog čega nauku ne bismo trebali doživljavati kao dogmatsku religiju. Nažalost, to nije uvijek tako. Zato se utjecajem koji rat protiv COVID-19 ima na naše slobode i njegovim socijalnim i političkim implikacijama, ne mogu baviti samo naučnici. Ovo je problem koji treba biti pozicinoran u srce društva i o kojem se treba diskutovati s intelektualnom čvrstinom. Zato se svijet opet treba okrenuti ka filozofiji.

Izgleda da je vječni filozofski problem slobode ponovo s nama? Da, ali koje slobode?

Kroz 19. i 20. stoljeće, u filozofiji je došlo do kretanja ka pitanju slobode, ali i udaljavanja od poimanja iste kao svojstva subjekta.

Sloboda se sve više doživljavala kao praksa, kao nešto što se radi prije nego kao nešto što se ima. Na tom putu, egzistencijalistički filozofi Jean-Paul Sartre i Simone de Beauvoir vidjeli su čovjeka kao djelo na kojem se radi, stalnu kreaciju i projekat koji je uvijek izvan sebe. Njihova poenta je bila da je naše postojanje u centru skupa smislenih odnosa razumljivih samo u odnosu na širi kontekst socijalnih praksi koje ne kontrolišemo uvijek. Ove prakse teže slobodi na historijski, vremenski i kontingentan način, dajući subjektu temeljnu interpretativnu ulogu. Zato je vjerovatno renomirani francuski filozof Jean-Luc Nancy, koji je preminuo prije nekoliko mjeseci, definirao slobodu kao “ništa više i ništa manje od samog postojanja”. Briljantna definicija koja razotkriva neadekvatnost pojednostavljene definicije slobode koju promoviraju antivakcinacijski skupovi danas.

Uistinu, dok povikuju “sloboda, sloboda”, ovi ljudi usvajaju uglavnom negativni pristup slobodi zasnovan na liberalnoj ideji nemiješanja u individualne preferencije.

Problem ‘uzdizanja slobode u vrhovnu vrijednost’

Ali postoje širi koncepti slobode. Karl Marks je pravio razliku između političke emancipacije (liberalne) i ljudske emancipacije (komunističke). Problem je što nikada nije otvoreno definisao ovo drugo. Ovaj manjak jasnosti nam govori da uprkos našim naivnim željama, nema jednostavnog izlaza.

Danas, postoje mnogi razlozi da se protivimo onima koji protestuju protiv vakcina. Pa ipak, njihovo pravo na protest mora se snažno štititi – možemo li očekivati da neoliberalni globalni sistem zasnovan na strukturalnim nejednakostima usvoji tačku gledišta ljudske emancipacije uz pomoć monolitne nauke? Zar zaista ne postoji potreba za diskusijom?

Problem proizilazi ne iz protesta i oponiranja, već iz uzdizanja “slobode” u vrhovnu vrijednost koja potiče ljude da donose odluke kojima nisu dorasli. Iako je pitanje vakcina paradigmatski primjer ovoga, postoji i mnoštvo drugih primjera vezanih za obrazovanje, finansije i politiku. Uzmimo za primjer nedavnu krizu s gorivom i trgovinom u Velikoj Britaniji. Ova kriza, pogoršana utjecajem Brexita, bila je još jedan pokazatelj da većina onih koji su glasali za izlazak Britanije iz Evropske unije nije bila adekvatno informisana o mogućim posljedicama svoje odluke.

Ovaj način razmišljanja izgleda favorizira stav “ljudi ne razumiju, neka stručnjaci rade”. To nas vodi u staru zamku vječnih jedan posto, i onu o “specijaliziranoj klasi” koja insistira da su joj u srcu naši najbolji interesi, ali nas vuče okolo kao “rasijano stado” novinara Waltera Lippmanna dok služi interesima nekolicine bogatih i moćnih.

Ali ne mora biti tako. Filozofi iz cijelog svijeta javno debatuju o socijalnim i političkim implikacijama mjera poduzetih protiv COVID-19 na našu slobodu. Njihovi uvidi mogu pomoći svima nama da bolje razumijemo situaciju koja se razvija a da ne postanemo žrtve manipulacija “specijalizirane klase”.

Uzmimo za primjer filozofske debate u vezi vakcina i vakcinacijskih pasoša u Italiji. Giorgio Agamben, politički filozof međunarodno slavljen zbog svojih radova o vanrednom stanju nakon 11. septembra, upozorio je da se pandemija i posljedični pokret za vakcinaciju u Italiji koriste da se demokratija u ovoj državi pretvori u diktaturu. Zajedno sa Massimom Cacciarijem, on je uporedio talijanske vakcinacijske pasoše sa “proipiskom” – restriktivnim migracijskim i boravišnim dozvolama u Sovjetskom savezu.

Protiv ovog radikalnog stava je Gianni Vattimo, još jedan renomirani italijanski filozof, koji poziva svoje kolege da se sjete kako milioni ljudi u svijetu još čekaju na isporuku vakcina. Iako prihvata politička pitanja koja su oni pomenuli kao legitimna, Vattimo zastupa stav da njegove kolege razmišljaju iz privilegovane pozicije koja ignoriše globalnu zdravstvenu prijetnju od koje još stradamo.

Kako su nauka i politika suzile našu slobodu

Stavivši diskusiju o vakcinama izvan uobičajenog otrovnog tona italijanskih medija, italijanski filozofi su također podvukli činjenicu da su čak i naizgled naučne rasprave o vakcinama i vakcinacijskim pasošima uklopljene u politički okvir – i da odluke o njima ne bi trebale biti ostavljene samo naučnim stručnjacima.

Istina je da je Italija već potrošila milijarde eura na vakicne i vjerovatno će nastaviti trošiti i dalje zbog potrebe za revakcinacijom. Ovo znači, kako je već naznačeno u dokumentu talijanske vlade o ekonomskoj prognozi, DEF 2021, bit će umanjena sredstva za druge zdravstvene usluge što će vjerovatno utjecati na dobrobit cjelokupne populacije nevezano za pandemiju.

Vakcinacijski pasoši također nisu isključivo specijalističko pitanje za koje proračune o uloženom i o dobrobitima mogu uraditi sami naučni stručnjaci. Za razliku od vakcina, pasoši su obavezni i imaju utjecaj na ljude i njihovu slobodu (kako god je definirali) koji prevazilazi obim pandemije. Stoga su oni inherentno politički i ne mogu se opravdati samo “naukom”.

Dakle, bez obzira na to jesu li ili nisu filozofske debate u Italiji pomogle ljudima da razmotre ograničenja koja su vlada, evropske institucije i naučni stručnjaci nametnuli na njihove slobode tokom pandemije, nadamo se da su im pokazale da naučni stručnjaci ne bi trebali imati monopol na diskusije u vezi vakcina i drugih koraka poduzetih u borbi protiv COVID-19.

Svjetski dan filozofije je prilika da se odmaknemo i razmislimo o tome kako su nauka i politika suzile našu slobodu ove godine. Filozofi nam mogu pomoći da vidimo kako “specijalizirana klasa” koristi ovu krizu da unaprijedi svoje interese, ali bez da nas pretvore u ljude koji se protive vakcini – što znači da nam mogu pružiti put da prihvatimo vakcinu i rizike koji uz nju idu, bez da iz vida izgubimo svoju slobodu. Zar to nije jedini izlaz?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.