EU-BiH: Zašto je Borrell zvao Sarajevo?

Od kako se evropske institucije i njihovi zvaničnici bave Bosnom i Hercegovinom, a zvanično je to počelo sredinom 1997. godine – nikada, koliko znam, “etnonacionalizam, nacionalistička retorika i međunacionalne podjele” nisu bile ključna tema razgovora s domaćim čelnicima.

Dogodilo se to, konačno, u utorak tokom telefonskog razgovora potpredsjednika Evropske komisije i visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnost Josepa Borrella s članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine Miloradom Dodikom, Šefikom Džaferovićem i Željkom Komšićem.

Tokom razgovora, kako je službeno iz EU saopšteno, visoki briselski zvaničnik nije izrazio samo diplomatsku “zabrinutost zbog opasno zapaljive retorike po cijeli region”, već je “apelovao” na članove Predsjedništva da se uključe u “međusobni dijalog i da vlastitim primjerom, kroz smanjenje tenzija i zagovor pomirenja, podstiču stvaranje okruženja koje pogoduje zajedništvu, konsenzusu i konstruktivnom angažmanu u interesu svih građana Bosne i Hercegovine”.

Borrell je, naravno, podsjetio članove Predsjedništva i na 14 reformskih uslova za početak pregovora o članstvu u Uniji i pozvao ih da “iskoriste priliku u neizbornoj godini kako bi zemlja ostvarila konkretan napredak u provedbi ključnih reformskih prioriteta utvrđenih u Mišljenju Evropske komisije iz maja 2019. godine”.

Posebno su tom prilikom naglašene izborne i ustavne reforme te vladavina prava bez koje nema napretka ka Briselu niti je bez radikalnog poboljšanja zakonodavnog i institucionalnog okvira moguća realizacija svih ostalih prioriteta iz Mišljenja Komisije od prije skoro dvije godine.

Zašto prvo o nacionalizmu pa o reformama?

Prije navođenja nekoliko logičnih razloga, korisno je možda ukazati na jednu vrlo aktuelnu sliku globalne stvarnosti.

Kao što svi vidimo, ništa slikovitije kao aktuelna pandemija korona virusa ne pokazuje nam da globalni problemi traže globalne odgovore i da cijelo čovječanstvo u ovom trenutku, da bi opstalo, mora djelovati kao jedna civilizacija.

Ako je to tako, a borba protiv pandemije potvrđuje da jeste, čemu onda etnoegoizam, nacionalizam, samoizolacija, secesionizam ili disolucija? Čemu takve eskapističke iluzije da se povratkom u nacionalne avlije mogu rješavati problemi globalne ekonomije, globalne ekologije ili globalne tehnologije od koje će, kažu futurolozi, upravo možda ponajviše ovisiti ko će upravljati svijetom budućnosti.

A sada o razlozima…

Među 14 reformskih prioriteta i uslova za početak pregovora o članstvu u Uniji, koji  su razvrstani u četiri grupe: Demokratske vrijednosti i funkcioniranje institucija; Vladavina prava; Reforma javne uprave; i Osnovna prava – nalazi se i jedan gotovo apstraktni ideološko-politički zadatak: “Nužno je neodložno poduzimanje konkretnih koraka na unapređenju okruženja pogodnog za pomirenje kako bi se prevladalo naslijeđe rata”.

Takvu ezopovsku formulaciju iz Mišljenja, Borrell je skoro s dvije godine zakašnjenja ovoga puta preveo na jezik dnevne bh. politike kako bi ga svi, pa i etnonacionalisti, razumjeli.

Drugi razlog je u povratku nacionalizma i nacionalpopulizma na globalnoj ravni, pa i u Evropskoj uniji. Znajući da je instiktivni odnos prema svojoj grupi, svome i sličnijima sebi utisnut u gene svakog čovjeka i da je snažno podupiran okovima vjekovne tradicije – povampireni nacionalisti od Amerike do EU postaju sve odlučniji u obmanjivanju ugroženih sunarodnika da globalne probleme današnjice mogu riješiti upravo oni. Oni i niko drugi, bez obzira na dugoročne posljedice po sunarodnike, globalnu zajednicu, ljudsku životnu sredinu i našu Planetu na samrti.

Zbog tih “čarobnjaka” koji su zbog vlastitih interesa spremni na sve, ali i zbog unutarevropskih problema i narušenog vlastitog kredibiliteta, u Evropskom parlamentu se sve češće isčitavaju odlomci iz posljednjeg reformskog ugovora iz Lisabona u kojima se naglašava upravo ovo: “Iako ponosni na vlastiti nacionalni identitet i vlastitu prošlost, narodi Evrope odlučni su u namjeri da prevaziđu sve svoje prijašnje razdore kako bi se još čvršće ujedinili, i kako bi sami sebi skrojili dugoročnu zajedničku sudbinu”. Ako više od 70 posto građana BiH doista žele u Evropsku uniju, morali bi znati i za ovu odrednicu evropskog ustavotvornog akta!

Ono što je ponukalo prvog diplomatu EU Borrella da se i sam prisjeti ovih riječi su i neprestane i sinhronizirane prijetnje secesijom, promjenama granica, ujedinjavanjima etničkih zajednica… To je također jedan od razloga što je ovosedmični telefonski poziv državnom vrhu BiH iz Brisela bio posvećen više reformama u glavi političara nego u svim drugim oblastima. Više od četvrt stoljeća nakon rata je pokazalo da bez ove prve reforme, nema ni svih ostalih.

Politički igrokazi i sistemski etnonacionalizam

Iako se radi o uigranom političkom igrokazu koji ima za cilj učvršćivanje pregovaračke pozicije srbijanskog predsjednika Vučića u pregovorima o Kosovu (“…ako nam uzmu Kosovo, mi ćemo se namiriti RS-om”) – EU je konačno morala progovoriti i o tome javno, dajući do znanja da ničiji pa ni Dodikovi i Vučićevi etnonacionalistički sentimenti (…”za mene su Srbi jedino važni”), niti trampistički egocentrizam (“samo Amerika”) neće biti od pomoći u rješavanju sudbine Kosova isto onoliko koliko i u slučaju BiH. Svijet se danas ne prekraja emocijama malih naroda, već interesima i pesnicom velikih.

Ne sporeći da se u radikalno desnim krugovima u Briselu nezvanično već predugo govori o svakovrsnim kombinacijama “za konačno i trajno” raspetljavanje balkanskog čvora, i da su za svakojake lobističke petljavine dosad potrošeni milioni eura, zvanični stav EU je bio i ostao nedvosmislen u pogledu nedodirljivosti postojećih granica. Sada pogotovo nakon nedavne promjene kormilara u Bijeloj kući. Podrazumijevajući, pritom, da je i Kosovo teritorijalno, konstitutivno i institucionalno zaokružena država bez obzira na upitnosti koje proističu iz međunarodnopravne kodifikacije pojmova suverenosti i teritorijalnog integriteta Srbije. I bez obzira na to što ni pet članica EU ni do danas nije priznalo nezavisnost Kosova među kojima je i Borrellova Španija koja je po tom pitanju u savezu s Grčkom, Kiprom, Rumunijom i Slovačkom.

Ključni razlog što je etnonacionalizam konačno došao na prvo mjesto EU interesa u regiji je, ipak, etnonacionalna paraliza države na putu evropskih integracija kroz nepodnošljivu blokadu državnih institucija, uključujući i Parlamentarnu skupštinu u kojoj Predstavnički dom usvaja, a Dom naroda po nacionalnom ključu “obara” sistemske zakone bez kojih nema ni evropskih integracija. Osim opstrukcije od strane “čuvara nacionalnih interesa” iznutra, podjednako se smatraju zlim, i po BiH opasnim, i oni iz vana, posebice oni iz Beograda i Zagreba unatoč slatkorječivosti njihove dnevnopolitičke retorike.

Za razliku od rukovodstava nekih njenih članica, institucije EU su već godinama svjesne da uzroci svih problema u BiH ne leže u narodima, već u vođama i etnonacionalizmu sistemske (dejtonske) naravi.

U tom grmu leži zec!

Ali u taj “sveti” američki papir koji je jedva skrojen nakon 44 mjeseca krvoprolića, nije se smjelo dirati iz Brisela sve dok ovih dana iz njegove kolijevke nije poručeno da se “od samog početka znalo da Dejtonski sporazum nije uklesan u kamenu, te da će ga vremenom biti nužno mijenjati… a u nekim segmentima i veoma značajno i ubrzano”.

“SAD vjeruju da se svi trebamo fokusirati na ograničene ali značajne ustavne i izborne reforme, kao i na suštinske promjene na planu vladavine prava i ekonomskih reformi kako bismo osigurali prava svih građana u izbornom procesu i kako bi se počelo vraćati povjerenje ljudi u sistem; kako bismo poboljšali integritet pravosuđa; reducirali razmjere korupcije; te pokrenuli ekonomski oporavak cijele zemlje… To je dostižan cilj koji traži samo političku volju kako bi se osigurao nužni kompromis”, navodi se u pismu američkog državnog sekretara Antony Blinkena koje je 1. aprila stiglo na ruke članova Predsjedništva BiH.

Trojicu članova državnog vrha Blinken poziva da u “tim očekivanim procesima pokažu kako su u stanju biti lideri, a u tome mogu računati i na punu podršku SAD-a”.

‘Neminovna prekretnica’ u junu

Američki državni sekretar poručuje kako je svjestan da ima i onih u BiH koji očekuju da SAD i EU osiguraju Dejton II ili novu mirovnu konferenciju kako bi se time osigurale radikalne promjene sadašnjeg ustroja zemlje. Ali i naglašava da se o takvom scenariju ne razmišlja uprkos “očiglednim manjkavostima Dejtonskog sporazuma koje su potvrđene i presudama Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH”.

Da bi ova zemlja napredovala na putu ka članstvu u EU i NATO-u nisu dovoljne izmjene samo postojećih zakona, smatra Blinken, već se neminovna prekretnica mora dogoditi “u pomirljivosti i rokovima koji će osigurati da izbori naredne godine označe historijski zaokret i budu najslobodniji i najdemokratičniji izbori do sada”.

“Neminovna prekretnica” o kojoj Blinken govori mogla bi po svemu sudeći početi od sredine juna. Za tada je već utvrđen prvi susret američkog predsjednika Joe Bidena s evropskim saveznicima u Briselu. A do tada, suštinski je važno signalizirati da je “EU zajedno s američkom vladom spremna, i da želi sudjelovati u oblikovanju razvoja događaja po svim linijama, pa i na Zapadnom Balkanu”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.