Srebrenica nakon svega: Sram nas bilo

Veoma sam žalostan što juče (11. jula 2021) nisam bio u Srebrenici i Potočarima. Za „propust“ najviše (i odmah im praštam), kao i za Bookstan, krivim moje sarajevske i ine b/h prijatelje. Nisu me se setili. Nisam imao nameru (uobražavao) da govorim, ima „važnijih“ i „valjanijih“ od mene, pogotovo onih koji bi da na smrti tih jadnika iskamče neki politički poen, ali mi se čini da je juče bila najbolja prilika da, uz ćutanje i neku svoju molitvu, kleknem tamo.

Rekoh da im praštam, ponajviše što sam tamo kročio kad se „stvar“ dešavala. Verujte, bilo je mnogo lomljenja oko  toga – da li da na svoja nejaka pleća prihvatim makar delić onoga što je, u ime svih nas izgleda, napravio neki tamo General koji je deci delio slatkiše i narodu obećavao život iako je znao da im je već priredio – smrt!

Ima nešto tako nerazumno u tome što srbijanski prvaci (plus prišipetlje iz Banja Luke i Podgorice), posebno nakon crnogorske odvažnosti (da li i čojstva?) pokušavaju da greh Ratka, Radovana, Ljubiše (Beara) i brojnih zlikovaca, njih pedesetak, prema navodima sarajevskih medija, osuđenih na više od 700 godina zatvora, natovare na butum srpski narod.

Ana i Milorad

Lojalna srpska Hrvatica, još premijerka koja se ne meša u svoj posao, pristala je da u danu srebreničke tuge i srpske sramote izjavi da se 1995. godine desio užasan zločin u Srebrenici, ali da zvaničnicima Srbije nije tamo mesto, dok se ne procesuiraju napadači koji su 11. jula pre šest godina, napali, tada, premijera, Aleksandra Vučića. Bravo, premijerka. Da si imala prst obraza otišla bi u Potočare i poklonila se žrtvama politike koju tvoj šef i dalje drži za jedinu ispravnu, koliko god da je proizvela brojne žrtve širom bivše zajedničke zemlje a Srbiju, u koju se ti i tvoj šef tako često zaklinjete, zavila u crno.

„Dok se ne privede pravdi svako ko je napao predsednika Srbije Aleksandra Vučića, tada premijera, koji je otišao u Srebrenicu da izrazi poštovanje prema žrtvama i bošnjačkom narodu, ja ne vidim da je nama zvaničnicima mesto tamo“, rekla je Brnabić za TV Prva. Njen pajtos je pre šest godina otišao da se, zapravo, iskezi srebreničkim žrtvama, kome, i pored, kako reče, napada, nije ništa falilo. Valjda je očekivala da neko ko je na bacio kamenčić na Aleksandra Vučića (zaštićenog, pored ostalog i kišobranima) bude skraćen za glavu i zato izostanak takve akcije naziva skandalom.

Najpoznatija srpska tribada, valjda svoj i Vučićev, nedolazak u Srebrenicu pravda mogućnošću da bi napad mogao da se ponovi. Uzgred Izražava „ogromno žaljenje jer se užasan zločin desio u Srebrenici“, ne pominjući genocid uz politikanstko uveravanje samo srpske javnosti da nema problem da pokaže pijetet prema svim žrtvama. Da li je ova žena svesna šta govori!? Na kraju, nju ne zanimaju stradalnici i kaže da je zapanjema da oni (BiH) to ignorišu, uz prognozu da – od toga nikad ništa neće biti.

Milorad Dodik uporno pokušava da izjavama okalja svako sećanje na nevino ubijene bošnjačke civile, bez obzira gdje su ubijeni, a posebno je bezosećajan kada govori o žrtvama srebreničkog genocida U izjavi koju su preneli svi mediji u RS-u političar koji obavlja funkciju predsjedavajućeg Predsjedništva BiH kaže kako poruke koje su danas poslate iz Potočara služe da se dodatno preplaši srpski narod, dodajući da je priča o genocidu u Srebrenici apsolutno neodrživa jer nije „činjenično zasnovana“.

Za poruke bošnjačkih zvaničnika Dodik kaže da „i ovoga puta služe da na bazi falsifikata istorijskih činjenica Bošnjaci izgrade svoj mit o narodnom i nacionalnom postojanju“. Te poruke nisu neuobičajene, kaže Milorad, i ističe da su upućene srpskom narodu kako bi se dodatno preplašio porukama koje šalju zajedno sa međunarodnim akterima, pogotovo sa “ovim moćnima” iz Crne Gore. Znači li to da mantijaška Crna Gora uz „snažnu“ potporu Beograda nije baš kadra da (iz)gura srpski svet. Čak ni uz zalaganje Vučićevog megafona, ljubi ga tetka preko velike bare.

Milanović: Genocid – najstrašniji zločin

Hrvatski predsednik Zoran Milanović smelo je pomenuo genocid. On je u video poruci rekao da 11. jula „obilježavamo još jednu tužnu obljetnicu strašnog i bezumnog zločina u kojem su prekinuti životi više od osam tisuća ljudi. Ovom prigodom želim obiteljima žrtava ponovno izraziti najiskreniju sućut te naglasiti da smo svjesni njihove goleme boli i goleme patnje“.

Genocid koji je počinjen na ovom mjestu prije 26 godine najstrašniji je zločin na europskom kontinentu nakon Drugog svjetskog rata te je trajna odgovornost svih država i cijele međunarodne zajednice da čuvaju sjećanje na nevine žrtve ovog brutalnog, nepojmljivog masakra, sumraka civilizacije. Želim naglasiti da se tragedija tisuća obitelji žrtava stalno produbljuje brojnim pokušajima negiranja ili relativiziranja ovog strašnog pokolja i to gledamo već desetljećima. Budućnost kao i suradnja između naroda na ovom području neće se moći graditi bez iskrenog odnosa prema prošlosti, što uključuje sagledavanje bolnih činjenica o zločinima u Srebrenici.

„Otvoren i iskren odnos prema prošlosti kao i kažnjavanje svih odgovornih za ovaj zločin omogućit će otvaranje novih stranica suradnje koje će biti temeljene na europskim vrijednostima te koje će omogućiti budućnost u kojoj mladi ljudi neće strahovati od ponavljanja strašnih zločina iz prošlosti, kojih je na ovom našem prostoru bilo mnogo, previše. Odgovornost svih nas je da svakodnevno činimo sve kako se ovakve strašne tragedije ne bi ponavljale u budućnosti”, poručio je hrvatski predsjednik javnosti.

Zavidan učinak

Koliko je poznato u Srbiji, sa izuzetkom profesora Žarka Koraća, Čedomira Jovanovića i Građanskog demokratskog foruma Zorana Vuletića, ne postoji političar koji bi se osmelio da srebreničku tragediju okarakteriše kao genocid. Ne samo od onih na vlasti nego i od opozicionih.

I pored toga što su 13. jul 1995. godine  uveče za ono što se sprema znali i Ljubiša Beara, Ratko Mladić, Radovan Karadžić i Slobodan Milošević.

I pored toga što je za „učinak“ u Srebrenici i okolnim mestima više od pedeset osoba zaradilo 700 godina apsa.

I pored toga što su presude za genocid izrečene u sedam predmeta u Haškom tribunalu i što je 13 doneo Sud BiH.

Osim Ratka Mladića, za genocid u Srebrenici i druge zločine u BiH 2019. godine na doživotni zatvor osuđen je zlikovac Radovan Karadžić. Iste kazne odmerene su i visokim oficirima VRS, Ljubiši Beari (preminuo 2017. godine), Zdravku Tolimiru, koji je umro 2016., te Vujadin Popović. Prvu presudu za genocid Haški tribunal izrekao je pre 20 godina Radislavu Krstiću, koji je osuđen na 35 godina zatvora, koliko će odrapiti i pukovnik Drago Nikolić. Momir Nikolić je osuđen na 20, Dragan Obrenović na 17, a Radivoje Miletić na 18 godina zatvora. Načelnik za sigurnost Zvorničke brigade VRS Milorad Trbić osuđen je na 20 godina zatvora. Učešće u genocidu pred Haškim tribunalom prvi je priznao pripadnik zloglasnog 10. diverzantskog odreda Dražen Erdemović, koji je osuđen na samo pet godina zatvora, čije je svedočenje kasnije doprinelo osuđujućoj presudi za Ratka Mladića i druge zločince.

Pred Sudom BiH na dugogodišnje kazne zatvora osuđeni i pripadnici iste jedinice Franc Kos (35 godina), Stanko Kojić (32 godine), Vlastimir Golijan (15 godina) i Zoran Goronja (30 godina), a u Srbiji su zbog zločina u Srebrenici osuđeni bivši pripadnik 10. diverzantskog odreda Branko Gojković na deset godina te četvorica pripadnika jedinice “Škorpioni” – Slobodan Medić, Branislav Medić, Pero Petrašević i Aleksandar Medić na ukupno 53 godine zatvora.

Zbog zločina u BiH i Srebrenici optužen je i bivši predsjednik SFRJ Slobodan Milošević, koji je umro 2006. godine, pre izricanja presude. Njegovi najbliži saradnici, čelnici srpske  Službe državne bezbjednosti Jovica Stanišić i Franko Simatović nedavno su osuđeni na po 12 godina zatvora.

Jovanović se oglasio iz Šumarica

Lider Liberalno demokratske partije (LDP), Čedomir Jovanović juče je na svom Facebook profilu objavio video iz Šumarica (Kragujevac), gdje su tokom Drugog svetskog rata nemački vojnici ubili 2.500 ljudi iz okoline.

On je Šumarice uporedio za Srebrenicom. „Nemci su izvukli trista đaka iz školskih klupa, pohvatali po gradu još oko 2.500 ljudi, doveli ih ovde, u Šumarice, i pobili. Zamislite kako srce boli u Srebrenici. Mi smo njihovi Nemci. Do polovine šesdesetih Nemci ovde nisu mogli da dođu. Onda su počeli da dolaze i da se stide zbog onog što su za sobom ostavili“, kaže Jovanović.

„Onda odem tamo, u Srebrenicu, i stidim se, kao da sam ja to uradio, a nisam. Ako sam zbog nečega ljut onda je to zbog toga što smo mi narod koji je uvek bio žrtva, a na kraju su najgori među nama od nas napravili dželate i obesmislili svako naše stradanje“, kazao je Čedomir Jovanović.

Bilo bi dobro kada bi inostranu bosanski upravnik mogao da smeni Milorada Dodika. Beg od Laktaša sedi u skamiji predsednika Predsedništva BiH a osim što Sarajevo doživljava kao inostranstvo ne poštuje ni znamenja zemlje kojom predsedava. E, sad, naš narod često se, ne s mnogo prava, poziva na onu – da ima obraza…

Pukovnik Slobodan S.
Obraza i ljudskosti imali su mogi oficiri bivše JNA. Evo dva primera: Ivica Đikić u knjizi BEARA, dokumentarnom romanu o genocidu u Srebrenici navodi da je Slobodan S, Srbin rođen u Srbiji „trebao u jesen1991. godine biti promaknut u čin general-majora JNA. Služio je u komandi Pete vojne oblasti u Zagrebu. Bio je završio Ratnu školu, najvišu vojnu školu JNA, položio generalski ispit, i već je navodno napisano rješenje o njegovom promaknuću. Ali Slobodan je onda, ljeta 1991, odlučio da neće učestvovati“.

Drugog, s istim činom, zatekao sam dva tri reda manjih brda od magistrale ka Hercegovini. Srbijanac. Sedeo je na terasi jedne (hrvatske) kamene kuće, ćutke pušio i gledao prema Jadranu udaljenom možda petnaestak kilometara vazdušne linije. Rezervisti i nešto aktivnih vojnika za M.M. (inicijali su tačni) su rekli da je odličan, ali da malo govori i da mi neće dati izjavu. Otvorio se brzo. Slušaj prijatelju, ovo nisam ovako zamišljao i ovo nije za mene. Rešio sam. Skidam ovo sa sebe, otac će da mi pomogne da otvorim piljarsku radnju…

Da, u Srebrenici smo napravili genocid!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.