Vanjska politika BiH – Kako dalje poslije općih izbora (I)

Na vanjsku politiku jedne države utiču različiti faktori. Nekada su to lokalne varijable poput ljudi, vladajuće ideologije ili političkog sistema. Za američku vanjsku politiku nije svejedno da li je predsjednik Donald Trump ili Joe Biden. Prvi je dao prioritet bilateralnim odnosima i posljedično svojim preferencijama izvlačio SAD iz multilateralnih sporazuma koji su prethodili njegovoj administraciji. Drugi je obnovio multilateralne odnose i shodno svojim liberalnim uvjerenjima vratio Ameriku tamo gdje je bila prije D. Trumpa. Za britansku vanjsku politiku faktor ideologije imao je presudan značaj u novijoj historiji. Britanski konzervativci su podržali BREXIT, a laburisti bili za EU. U oba slučaja se pokazalo da vanjska politika nije statična. Promjena lokalnih varijabli vodila je promjeni vanjske politike.

Pored lokalnih faktora, na vanjsku politiku nekada utiču vanjske okolnosti, recimo promjena balansa moći velikih sila ili strukture međunarodnog sistema. Raspad bipolarne strukture 1990-te uveo je države srednje i istočne Evrope u radikalnu transformaciju unutrašnje i vanjske politike. Proces tranzicije je završen njihovim ulaskom u EU i NATO desetak godina kasnije. Jedna druga promjena vanjskih okolnosti – izazvana Ruskom intervencijom u Ukrajini – primorala je Švedsku i Finsku da odustanu od doktrine neutralnosti koja je važila punih 70 godina. Na vanjsku politiku također utiče geografija i geopolitičko okruženje. Ukrajina je jedna od onih država koje imaju nezahvalan geografski položaj. Sama činjenica da se nalazi na periferiji dva suprostavljena sistema, euroatlanskog i eurazijskog, otežavajuća je okolnost. Surovi politički realizam takvim državama najčešće uskraćuje suvereno pravo da izaberu vlastitu sudbinu ili saveznika mimo volje svog agresivnog susjeda.

Mada je geografija jedne države uglavnom stalna kategorija, vanjske okolnosti se mijenjaju. Međunarodni poredak kakvog poznajemo od završetka hladnog rata prolazi kroz sve složeniji i tragičaniji tranzicijski proces, po svemu sudeći turbulentniji od svoje posljednje transformacije na prelazu iz bipolarne u unipolarnu strukturu 1990. To su date okolnosti na koje Bosna i Hercegovina kao manja država ne može mnogo uticati. Zato se kod analize externih varijabli BiH tretira više kao objekat međunarodnih odnosa. Šahovsku partiju igra crnim figurama, o čemu pišem u današnjoj analizi. Kod analize lokalnih varijabli, BiH je više subjekat međunarodnih odnosa. Partiju šaha može igrati i bijelim figurama, o čemu pišem u sljedećoj analizi.

Eksterni indikatori upozorenja

S obzirom na okolnosti i vrijeme koje živimo, aktivna i odgovorna vanjska politika Bosne i Hercegovine treba istovremeno pratiti realne indikatore upozorenja na regionalnom, evropskom i međunarodnom nivou odlučivanja. Ovdje je važno izbjeći analizu euforičnog trenutka koju je recimo napravio F. Fukuyama proglasivši globalnu pobjedu liberalizma u dugoj povijesti ljudske civilizacije. Ili njegova ideološka suprotnost, Aleksander Dugin, koji sada tvrdi da je ideološki zapad pred porazom. Umjesto obmane koju nudi analiza jednog statičkog snimka, potrebna je analiza cijelog procesa sa mnogo više statičkih slika. Na primjer, nije toliko važna pobjeda ekstremne desnice u jednoj evropskoj državi. Mnogo je opasniji ukupan trend rasta nacionalizma, islamofobije i antisemitizma širom Evrope. Također, nije toliko važna izjava bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa “da je NATO prevaziđen”. Mnogo je važnija dinamika i strateško opredjeljenje SAD-a u Evropi.

Regionalni nivo

Države iz neposrednog okruženja BiH danas su podređene gravitacionom polju evropskog ili euroatlanskog sistema. U pitanju je geografska činjenica da Balkan nije toliko blizu Ruskog svijeta koliko dijeli sudbinu mnogo većeg sistema kolektivne sigurnosti kojim je fizički okružen. U praktičnom smislu, to znači da NATO može staviti pod kontrolu svaku regionalnu krizu od Makedonije, preko Kosova i Crne Gore do Bosne i Hercegovine. Regionalne države također afirmišu evropske principe pluralnosti, liberalne demokratije ili vladavine prava, makar to bilo samo nominalno. Također ostvaruju najveću trgovinsku razmjenu između sebe, ali i sa članicama EU-a, što jača njihovu ekonomsku međuzavisnost i sputava psihologiju straha.

Međutim, ono što važi danas, ne mora nužno biti sutra. Podređenost regionalnih država idealima ili institucijama Zapada nije trajna kategorija. Neizvjesnost proizlazi iz činjenice da velikodržavne politike romantičarskog i nostalgičnog nacionalizma postaju sve jače. Jačaju također desničarske osovine: Milanović – Dodik – Orban ili Vučić – Dodik – Orban. Tim osovinama sada treba dodati i izbornu pobjednicu u Italiji, Giogiu Meloni. Njihova zajednička karakteristika jesu proturječnosti teritorijalnog i geopolitičkog postojanja. Teritorijalni prostor se odnosi na suverenu vlast ili nepovredivost granica nacionalnih država koju garantuje međunarodno pravo. Geopolitički obuhvata širi geografski prostor ili zamišljene geokulturne ili geopolitičke linije na koje neke nacionalne države polažu određena prava. Na primjer, nacionalistička Srbija je 1990ih polagala pravo na prostor kojeg naseljavaju Srbi izvan granica Srbije i Crne Gore (formalno Savezne Republike Jugoslavije). Danas doktrina odbrane Srbije ponovo spominje teritorij druge suverene države, BiH. Milanović također pokazuje pretenzije preko reforme izbornog zakona ili najave da će podržati hrvatsku samoupravu u BiH. Ekstremna desnica Italije ili Mađarske koketira sa idejama historijskih pretenzija na suverene dijelove Hrvatske. Iz njihovog nostalgičnog nacionalizma proizilaze snovi o velikoj Mađarskoj, velikoj Italiji, velikoj Srbiji ili velikoj Hrvatskoj. Pošto tim proturječnostima teritorijalnog i geopolitičkog postojanja za sada upravlja Brisel i Washington, velikodržavne i nacionalističke politike na Balkanu sugerišu “strateško strpljenje”, “potkopavanje sistema”, “čekanje raspleta”, “tihi otpor”, “razne vidove opstrukcija” itd. To otuđujuće stanje svijesti kao da čeka povoljnije okolnosti za novu politiku balansa sile, koja je u svojoj balkanskoj manifestaciji uglavnom politika krvi i tla.

Uzimajući u obzir regionalne indikatore upozorenja, BiH treba nametati suprotan narativ, dakle “strateško nestrpljenje”, “NATO ovdje i sada” ili “EU ovdje i sada”. Nije teško zaključiti ko je na dobitku dok je BiH van EU i NATO-a. Treba također afirmisati vrijednosti i principe “integrativne političke kulture”, “geopolitičke komplementarnosti”, “ekonomske međuzavisnosti”, a sve radi suzbijanja psihologije straha i neizvjesnosti. BiH kao subjekat u regionalnim odnosima ne mora nužno igrati crnim figurama. Kao multietnička država i centralni stub regionalnih odnosa može na primjer inicirati da šefovi država ili vlada Srbije, Hrvatske i BiH zajedno obilježavaju godišnjice tri glavna stratišta Srba, Hrvata i Bošnjaka – Jasenovac, Vukovar i Srebrenicu, afirmišući tako inkluzivnu kulturu sjećanja. Vanjska politika inkluzivnog regionalnog upravljanja je zajednička misija glavnih vanjskopolitičkih aktera – Predsjedništva BiH, Ministarstva vanjskih poslova, Komisije za vanjske poslove državnog parlamenta itd. Važno je također osmisliti mehanizme i procese koji uključuju nedržavne aktere ili aktere civilnog društva uzimajući u obzir snagu interakcije koja dolazi s razvojem komunikacijskih tehnologija. Na primjer, konflikti koji imaju identitetsku pozadinu, ne proizlaze nužno iz problematičnih međudržavnih odnosa, nego prožimaju također različite slojeve društva i traže intenzivniju interakciju različitih etničkih, vjerskih i drugih zajednica, a ne samo država. Budući da regionalne krize imaju tendenciju da postanu sve-evropske ili čak globalne, ovi mehanizmi mogu imati značajan doprinos ublažavanju naglo eskalirajućih kriza.

Evropski i euroatlanski nivo

Strukturu evropskog ili nešto šireg euroatlanskog sistema i dalje određuje mehanizam kolektivne sigurnosti, kao što je određuje i ideološka komplementarnost liberalnog poretka s obje strane Atlantika. To su ključni instrumenti stabilnosti u svim evropskim državama koje su bile zahvaćene procesom proširenja, uključujući i države koje nisu članice, ali su svojom geografijom okružene NATO savezom, poput BiH. Realno uporište ovog multilateralnog mehanizma ipak je američka vojna sila koja se nikada nije povukla sa evropskog kontinenta od završetka Drugog svjetskog rata. Iz historijskog ugla, sigurnosne garancije SAD-a sačuvale su mir u svim evropskim državama koje su bile vezane tim garancijama u proteklih 75 godina, pomirile Francusku i Njemačku nakon iskustva stogodišnjeg animoziteta, ujedinile Njemačku nakon Hladnog rata, ujedinile Zapadnu Evropu s evropskim državama iza Željezne zavjese, zaustavile balkanske ratove silom i diplomatijom, sačuvale mir u regionu…

Doduše, ta struktura se također suočava s testom otpornosti, kao što se fizičke konstrukcije na zemlji suočavaju sa seizmičkim kretanjem. Ovdje postoje tri indikatora opasnosti. Prvo, Rusija koja nije dio evropskog ili euroatlanskog sistema u vrijednosnom i institucionalnom smislu traži alternativni poredak ili vlastitu sferu uticaja u zamišljenoj multipolarnoj Evropi, što na koncu uvodi evropski poredak u anarhiju. Njena intervencija u Ukrajini potvrdila je tezu da eskalirajuće tenzije na periferiji evropskog sistema, imaju potencijal da se transformišu iz akutnih u hronične. Iz jedne druge perspektive, jačanje evropske desnice nakon parlamentarnih izbora u Francuskoj, Švedskoj ili Italiji ozbiljna je prijetnja za evropski poredak kakav smo poznavali od završetka Drugog svijetskog rata. Zajednička karakteristika prvog i drugog indikatora jeste vraćanje integracijskog evropskog ili euroatlanskog voza na početne postavke. Treći veliki izazov jeste kako upravljati strateškim proturječnostima između SAD i EU-a. Mada mu to nije bila namjera, agresivno ponašanje Putina u Ukrajini imalo je pozitivan učinak na približavanje i jačanje članica NATO-a. Da li će te struktura izdržati test vremena, ekonomske, energetske i inflatorne krize, pitanje je od milion dolara. Zima koja je pred nama možda će reći više.

Bosna i Hercegovina ne može mnogo uticati na vanjske okolnosti ali može iskoristiti postizborne pregovore za novi momentum u procesu evropskih ili euroatlanskih integracija. Na to je obavezuju odluke Predsjedništva BiH koje su već donesene konsenzusom, uključujući “Strategiju vanjske politike BiH”, “Masterplan integriranja BiH” i “Aplikaciju za članstvo u EU”. Aktivnosti u vezi NATO integracija normirane su Zakonom o odbrani i drugim odlukama Predsjedništva BiH, koje su također donesene konsenzusom, uključujući “Pregled odbrane“, “Plan razvoja i modernizacije Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (2017-2027)“. Dok se postojeće odluke oko EU ili NATO integracija ne promjene drugim aktima, one ostaju na snazi i upućuju BiH da djeluje u skladu s obavezama koje proističu iz tih odluka.

Međunarodni nivo

Novi svjetski poredak, koji je globalizirani Zapad optimistično predstavio nakon završetka hladnog rata, danas je poput broda koji pluta nemirnim vodama, neki bi dodali bez kapetana. Ozbiljni autori ukazuju da strukturu međunarodnog sistema sve manje određuje unipolarnost ili dominacija SAD-a, a sve više haotična neizvjesnost koja proizlazi iz njegove kompleksne multipolarnosti. Američki Foreign Affairs nedavno je objavio analizu da svijet ulazi u “najopasnije desetljeće od završetka Drugog svjetskog rata”. Doajen hrvatske diplomatije i novinar Hido Biščević piše u svojoj knjizi o “ruševini međunarodnog poretka”, a bivši premijer Turske i profesor međunarodnih odnosa, Ahmet Davutoglu, o “sistemskom potresu i borbi za svjetki poredak”. Šta kažu objektivne činjenice? Od 15 zemalja s najvećom vojnom potrošnjom u svijetu, 11 njih su sigurnosni partneri Sjedinjenih Američkih Država duži niz godina. Rusija i Kina niti imaju formalnih saveznika među prvih 15, niti bilo koji njihov saveznik vjeruje da je vojni napad na jednog napad na sve ostale. Objektivno promišljanje realnosti nalaže iznošenje još jedne materijalne činjenice. Ruski BDP približan je BDP-u jednog većeg američkog grada, New Yorka. U relativnom odnosu snaga, ta statička slika teško se mijenja na štetu SAD-a. Iz ugla škole realizma, koja gleda na materijalnu silu, ovaj indikator potvrdio bi ispravnost strateških veza Bosne i Hercegovine sa SAD-om.

Međutim, to nije kompletna slika i odgovor nije nužno potpun. Uzimajući u obzir učešće SAD-a u globalnom GDP-u, vidan je trend stagnacije. S druge strane, ekonomski i vojni rast Kine bez presedana, te eventualno preuzimanje statusa vodeće svjetske ekonomije u narednih desetak godina, uvodi svijet u kompleksnu multipolarnost. U međuvremenu je Kina izgradila vlastito samopouzdanje, pa je njeno ponašanje postalo agresivnije u Južnokineskom moru. Peking također odbacuje američku unipolarnost i zagovara novu politiku balansa moći. S jedne strane, ovi indikatori “sistemskog potresa” nužno ne ugrožavaju stratešku opredjeljenost BiH jer se rivalstvo Kine i Amerike odigrava uglavnom u istočnoj Aziji ili zapadnom Pacifiku, a ne Evropi. Dakle, faktor geografije je presudan. S druge strane, indikator “rasta Kine bez presedana” ukazuje na potrebu da BiH gradi bolje bilateralne odnose s Kinom, pogotovo u oblasti ekonomske diplomatije, vodeći računa o svojim strateškim prioritetima.

Na međunarodnom nivou treba još kalkulisati sa činjenicom da sistem UN-a ima problematičnu reputaciju, da je bez vlastitih alata ili političke volje za mobilizaciju zajedničkih vrijednosti koje su omogućile njegovo nastajanje u prvom planu 1945. Drugo, unutar UN-a, pet velikih sila ima pravo veta na bilo koju odluku Vijeća sigurnosti, što intervenciju ovog organa podređuje politici balansa moći. Ta pretpostavka, koja je građanima BiH dobro poznata s početka 1990ih, treba povećati našu opreznost. To znači da bh front treba konsolidirati svoje redove nakon izborne kampanje koja ga je podjelila. U tom smislu ohrabruje zajednička slika i rukovanje izbornih rivala D. Bečirevića i B. Izetbegovića u Domu naroda BiH, kao što ohrabruje inkluzivni govor izbornog pobjednika. Drugo, odluke Predsjedništva BiH, koje su donesene konsenzusom obavezuju našu diplomatiju na praćenje restriktivnih mjera Evropske Unije prema trećim zemljama, što uključuje naše glasanje u Generalnoj skupštini UN-a i drugim međunarodnim organizacijama. Treće, politika balansa moću unutar UN-a znači da SAD i njeni NATO saveznici moraju razmišljati o alternativnim opcijama ukoliko Ruska Federacija krajem godine uloži veto na produžetak mandata EUFOR-a u BiH. Olakšavajuća je okolnost sam Dejtonski mirovni sporazum koji je predvidio i nedvosmisleno utvrdio stalno prisustvo NATO snaga u BiH, koje prema slovu Sporazuma Član I, stav 1. tačka b., “može uspostaviti takve snage koje će djelovati pod vlašću te podložno vodstvu i političkom upravljanju Sjevernoatlantskog vijeća kroz zapovjedničko ustrojstvo NATO-a.”

Umjesto zaključka

U anarhičnom svijetu kakav jeste, vanjska politika zauzima frontalnu poziciju. Bosna i Hercegovina kao subjekat u međunarodnim odnosima nije izuzetak u tome. Poštujući pomenute eksterne varijable, vanjska politika BiH treba tretirati međunarodne odnose mimo uobičajenih fraza koje smo navikli slušati proteklih 20-ak godina. Dakle, znamo šta su strateški prioriteti vanjske politike BiH. Znamo i zašto su to evropske i evroatlanske integracije. Međutim, glavni vanjskopolitički ciljevi nisu gađanje statične mete, nego mete u pokretu. Drugo, vanjska politika nije gađanje samo jedne mete. Postoje drugi vanjskopolitički ciljevi koji su možda manje važni, ali su također ciljevi. BiH ima 45 ambasada, 6 diplomatskih misija i 6 konzularnih predstavništva širom svijeta. Mnoge od tih ambasada su izvan Evrope ili Sjeverne Amerike, najviše u državama Azije. Te države rezidentnog pokrivanja su također potencijalno tržište za plasman roba i usluga iz BiH. Iz njih dolaze turisti i potencijalni investitori. Treće, vanjski faktori su date geopolitičke koordinate. To su objektivne okolnosti na koje BiH ne može puno uticati. Na primjer, ne može uticati na strukturu međunarodnog sistema, američke izbore, jačanje evropske desnice itd. Međutim, postoje okolnosti subjektivne prirode na koje se može više uticati. To su lokalne varijable unutar BiH, poput ljudi, institucija ili političkog sistema BiH, o čemu govorim u drugom dijelu analize.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.