Postaje li Turska tranzitna zemlja za energiju prema Evropi?

Ruski predsjednik Vladimir Putin rekao je da bi njegova zemlja mogla preusmjeriti opskrbu plinom iz Sjevernog toka u Crno more i pretvoriti Tursku u koridor za ruski plin prema Evropi nakon uspostavljanja glavnog evropskog plinskog centra na teritoriji te države. Prijedlog, koji su mnogi opisali kao veliko iznenađenje, što je Turska pozdravila, a Evropa dočekala sa sumnjom, pokreće opsežnu raspravu o izvodivosti takve ideje i mogućnosti njene primjene, kao i o njenim posljedicama na ekonomiju Turske i njene odnose s Rusijom i Evropskom unijom.

Što se tiče Turske, pitanje energije je složeno i komplicirano. Kao regionalnoj zemlji u usponu, prijeko su joj potrebni primarni resursi, posebno energenti, ali ih nema mnogo. Turska se oslanja na uvoz kako bi osigurala 71 posto potreba za energetskim resursima, prema brojkama Eurostata, statističkog ureda Evropske unije, a taj postotak se povećava kada je u pitanju prirodni plin, dosežući 99 posto. Turski račun za energiju u 2020. godini iznosio je 28,9 milijardi dolara, a zatim se povećao na 50,7 milijardi dolara u 2021. godini, što je povećanje od 75 posto. Očekuje se da će trošak biti veći ove godine, imajući u vidu rast cijena energije zbog rusko-ukrajinskog rata. Dakle, energetski resursi su najveća stavka koja doprinosi deficitu turskog tekućeg računa.

Sukob u Sredozemlju mora se riješiti mirnim putem

Također, ovaj visoki stepen ovisnosti o vanjskim izvorima energije može imati političku cijenu, pogotovo jer Turska u nekim vanjskopolitičkim pitanjima ima različito mišljenje od zemalja koje prednjače na listi njenih dobavljača energije, poput Rusije i Irana. Turska je stoga dugi niz godina radila na smanjivanju svoje ovisnosti o uvozu energije, s jedne, te na diversifikaciji svojih izvora uvoza, s druge strane. To je podrazumijevalo sve veće oslanjanje na obnovljivu energiju, posebno solarnu, povećanje uvoza, posebno prirodnog plina, iz zemalja koje su bliže Turskoj po pitanju stavova u vanjskoj politici, kao što su Azerbajdžan i Katar, te povećanje tempa traganja za vlastitim izvorima energije. Pogotovo kada je riječ o ovom posljednjem kontekstu, Turska provodi aktivnosti istraživanja i bušenja u potrazi za energetskim resursima, naročito za plinom, u istočnom Sredozemlju i Crnom moru.

Tokom posljednjeg desetljeća Turska je stavila energetsko pitanje na vrh prioriteta. Pitanje istočnog Sredozemlja se našlo na vrhu liste mnogih isprepletenih vanjskopolitičkih pitanja, kojem se posvećuje posebna pažnja u posljednjih nekoliko godina u odnosu na sirijsko pitanje, sukob na Južnom Kavkazu i druge probleme. Ankara, na prvom mjestu, gleda na ovo pitanje iz ugla energetske sigurnosti, a zatim i geopolitičkog natjecanja u regiji s drugim stranama. Tursko otkrivanje prirodnog plina u Crnom moru učinilo je ovo pitanje još značajnijim. Vlada je obećala da će plin biti dostupan 2023. godine, kada se obilježava 100. godišnjica osnivanja Republike. To je i godina kada se održavaju izbori, koji su opisani kao ključni.

S druge strane, Turska se i dalje nada da će se sukob u istočnom Sredozemlju riješiti mirnim putem, predlažući održavanje međunarodne konferencije, na kojoj će učestvovati sve zemlje koje izlaze na istočno Sredozemlje kako bi se dogovorile o demarkaciji morskih granica i podjeli resursa. U sklopu nastojanja u ovom pogledu, Ankara i dalje traži partnere u istočnom Sredozemlju, posebno nakon što je najavljeno formiranje foruma za plin istočnog Mediterana početkom 2019. godine, koji je zanemario turska prava i interese, bez obzira što ova država ima najdužu obalu. Kao odgovor na to, uslijedio je sporazum o demarkaciji morskih granica između Turske i Vlade nacionalnog jedinstva u Libiji u jesen iste te godine.

Francuska prijedlog ruskog predsjednika smatra besmislenim

U konačnici, Ankara i dalje sanja i nada se da će se pretvoriti u tranzitnu zemlju za energiju koja ide za evropski kontinent. U tom kontekstu, još uvijek nastoji uvjeriti Egipat na demarkaciju morske granice između dviju zemalja. Također, tu je prijedlog koji je ponudila okupatorskoj sili da pristane na projekat transporta izraelskog plina u Evropu preko Turske, a ne Grčke, naročito nakon pada američke podrške projektu ”EastMed”. Putin je izjavio kako je njegova zemlja spremna preusmjeriti izvoz plina u Evropu preko Sjevernog toka 2 kroz Baltičko more te da bi Turska mogla biti opcija za opskrbljivanje Evrope plinom kroz uspostavu centra za distribuciju plina, što doprinosi transportu i određivanju cijena.

Iako ruski predsjednik smatra da je ovakav prijedlog siguran na visokoj razini i ekonomski izvodiv, turski ministar energetike i prirodnih resursa Fatih Donmez smatra da je takav plan “moguć, ali da treba sveobuhvatnu procjenu sa pravnog, tehničkog i komercijalnog aspekta” te kako je prerano davati procjene u vezi s tim. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je djelovao više entuzijastično, pa je naložio Ministarstvu energetike i prirodnih resursa da počne raditi na projektu i sarađivati s ruskim institucijama, napominjući da je regija Trakija na sjeverozapadu zemlje najpogodnija oblast za to.

U prvim evropskim reakcijama, francusko predsjedništvo je u saopćenju navelo kako je prijedlog ruskog predsjednika “besmislen” u svjetlu politike Evropske unije da se manji ovisnost o ruskom plinu, dodajući da Unija neće biti jedan od uvoznika ruskog plina koji će se transportirati peko Turske u slučaju da se projekat realizira.

Koliko će trajati i biti intenzivan rat u Ukrajini

Nema sumnje da će takav projekat, bude li zaživio u praksi, imati pozitivne reperkusije na Tursku. Na ekonomskom planu, države se neće suočavati s nestašicama, niti će brinuti o tome koliko joj prirodnog plina treba. Dobivat će povoljne cijene, pored toga da će se prihod od transporta plina u Evropu pozitivno odraziti na njenu ekonomiju. Na političkom planu, to je još jedan dobitak, uz dogovore i posredovanja koje je postigla od rusko-ukrajinskog rata. Strateški gledano, to bi ojačalo uloge koje igra u regiji i svijetu i dalo bi joj dodatnu moć u odnosu na Evropsku uniju.

Tehnički gledano, čini se da je Turska u stanju ispuniti zahtjeve projekta kroz Turski tok, čiji ukupni kapacitet iznosi 31,5 milijardi kubnih metara godišnje, što može u potpunosti zadovoljiti potrebe zemalja istočne i južne Evrope, prema nekim izvještajima. Međutim, to će zahtijevati izgradnju centra za plin globalnog, a ne lokalnog kapaciteta, prema riječima turskog predsjednika, za što će trebati i vremena i sredstava, ako se dokaže njegova ekonomska opravdanost. Glavna prepreka na putu realizacije ovog projekta je jaz u povjerenju između Rusije i evropskih zemalja, jer je prijedlog došao na marginama ruskog rata i nakon napada na Sjeverni tok, za koji je Putin optužio SAD. Možda će uključivanje Turske u ovaj projekat biti dodatni razlog da ga neke zemlje odbiju, kao što je to učinila Francuska, koja je prva iznijela stav o ovom projektu.

Ne nužno tako, jer, nakon studija izvodivosti, posebno iz čisto komercijalnog ugla, bit će podložan interakciji nekoliko faktora, od kojih je najvažniji ishod rata u Ukrajini u smislu vremenskog trajanja i intenziteta bitaka, kao i pobjedničke i poražene strane. Također, tiče se direktno i toga s kolikom će se patnjom suočiti Evropa tokom nadolazeće zime, kao i procjena izvodivosti smanjenja uvoza ruskog plina. Među tim faktorima je i stepen usaglašenosti evropskog stava unutar Evropske unije u pogledu projekta, posebno nakon napredovanja desničara u nekim državama članicama. U konačnici, nema sumnje da odnosi Turske i s Rusijom i s Evropskom unijom također utječu, iako indirektno, na izglede ovog projekta.

Direktni i indirektni učinci na turske odnose s Rusijom

U skladu s tim, teško je utvrditi opseg izvodivosti projekta i izglede za njegov uspjeh u budućnosti, u svjetlu neizvjesnosti na sceni uslijed rata i njegovih posljedica na Evropu, pogotovo što će osnivanja centra za distribuciju plina zahtijevati određeno vremensko razdoblje, tokom kojeg se okolnosti mogu promijeniti u ovom ili onom smjeru. Dakle, ukratko, ako se odustane od politizacije plinsko-energetskog pitanja između Rusije i Evrope u smislu ruske politike i/ili evropskih dojmova, to bi moglo ohrabriti projekat ovakve vrste, naročito ako se nastave prijetnje s kojima se Sjeverni tok suočava.

U konačnici, ambiciozan projekat poput ovog, ako se realizira, mogao bi imati direktne i indirektne učinke na turske odnose s Rusijom i turskim zapadnim saveznicima, što će dovesti do jačanja odnosa s prvima i produbljivanja sumnje drugih, koji otvoreno pokazuju suzdržanost, jer Turska ne sudjeluje aktivno u sankcijama protiv Rusije. Projekat bi mogli protumačiti kao dodatnu tursku podršku Rusiji, iako implicitno, unatoč pravnim, političkim i ekonomskim opravdanjima Ankare za svoje stavove.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.