Postoji li slabost u istočnom krilu NATO-a?

U trenutnoj napetoj klimi, ruski predsjednik Vladimir Putin zna da ima prave prijatelje u Evropskoj uniji. Mađarski premijer Viktor Orban je, bez sumnje, jedan od njih. On se prvog februara pojavio u Moskvi zbog pregovora sa ruskim liderom, dok prijetnja od invazije od blizu 100 000 ruskih vojnika i teškog naoružanja visi iznad Ukrajine.

Zvanični razlog za njegovu posjetu bio je da ispregovara dodatne količine prirodnog plina, nakon potpisivanja 15-godišnjeg sporazuma o opskrbi sa Gazpromom u septembru prošle godine. Mađarski premijer nije se obazirao na kritike opozicije i insistirao je da se bavi ekonomskim interesima svoje države i pitanjem mira.

Možda izgleda da Orban ne poštuje pravila NATO-a i Evropske unije u nadi da će profitirati od svojih specijalnih veza sa Kremljem, a možda ima i drugih u istočnoj Evropi koji su oprezni da ne ozlovolje Moskvu. Ali da li to nužno znači da postoji slabost u istočnom krilu ovog saveza? Ako ništa drugo, trenutni regionalni događaji pokazuju vrijednost članstva u NATO-u za države u centralnoj i istočnoj Evropi, uključujući i Mađarsku.

Kao prvo, nema podrške za zahtjev Moskve da NATO ukloni svoje vojnike i vojnu opremu iz regije, uključujući i u Mađarskoj. Zapravo, prema izvještajima medija, mađarsko ministarstvo odbrane trenutno pregovara o raspoređivanju NATO snaga u državi, u odgovoru na krizu u Ukrajini.

Poljska i Rumunija bez ljubavi za Rusiju

U ostatku centralne Evrope, Orbanove političke igre izgleda nemaju odjeka. Poljska vlada iz stranke Zakon i pravda, koja se obično pridružuje Mađarskoj u osporavanju Evropske unije, bila je jedan od najglasnijih zagovornika snažnog NATO odgovora na rusko kockanje u Ukrajini, i otišla je tako daleko da je kritikovala nevoljkost Njemačke da dopremi oružje Ukrajini.

Prvog februara, dok je Orban putovao za Moskvu, poljski premijer Mateusz Morawiecki sletio je u Kijev gdje je obećao vojnu pomoć Ukrajincima.

Rumunija, još jedna država u kojoj nema ljubavi za Rusiju, također čvrsto podržava snažan odgovor NATO-a na ruske prijetnje. Predsjednik Klaus Iohannis je pozivao da se poveća broj američkih vojnika na terenu puno prije nego što se trenutna kriza počela zahuktavati i pozdravio je nedavno saopćenje američkog predsjednika Joea Bidena da će 8500 američkih vojnika biti pripravno za moguće raspoređivanje duž istočnog krila.

U tri baltičke države – Litvaniji, Latviji i Estoniji – Rusiju također nedvojbeno vide kao veliku prijetnju, posebno nakon pripajanja Krima 2014. Iz ovog razloga, od 2016, oni su domaćini za multinacionale NATO snage – inicijativa poznata u vojnom diplomatskom diskursu kao „prednje prisustvo“.

Šokantna izjava Milanovića

Pa ipak, Orban nije sam. Ima i drugih vlada u regiji koje se ne žele zavađati s Putinom. Dvadesetpetog januara je hrvatski predsjednik Zoran Milanović šokirao svojom izjavom da Zagreb neće učestvovati u vojnoj operaciju u Ukrajini (kao da je jedna bila u pripremi), nazvavši je jednom od „najkorumpiranijih država na svijetu“. Premijer Andrej Plenković morao je razjasniti konfuziju koja je uslijedila sa javnom izjavom i izvinjenjem ukrajinskom narodu.

Bugarska je još jedan primjer. U proteklim danima, bugarski ministar odbrane Stefan Yanev dao je sve od sebe da da izjave protiv raspoređivanja snaga NATO-a u ovoj crnomorskoj državi. U intervjuu na televiziji, Yanev je izjavio da bi u slučaju eskalacije u Ukrajini, Bugarska bila zaštićena bugarskim snagama pod bugarskom komandom.

Naravno, takve izjave su samo napola iskrene. Kao prvo, vojne baze u Bugarskoj, kao i u susjednoj Rumuniji, već su domaćini američkih četa za svrhe obuke i projekcije sile, kao dio sporazuma o vojnoj saradnji potpisanog sa SAD-om 2006. Kao i na Baltiku, NATO saveznici također vrše nadziranje zračnog prostora u Bugarskoj. Zapravo je 21. januara, nizozemsko ministarstvo odbrane najavilo da će poslati borbene avione F-35 da pojača ovu misiju. Drugim riječima, NATO već ima vojno prisustvo u Bugarskoj, koju vidi kao državu na prvoj liniji.

Dokazana vrijednost članstva u NATO-u

Bez obzira na javne izjave i političke igre nekih političara iz istočnoevropskih članica NATO-a, stalna napeta situacija oko Ukrajine dokazala je stanovnicima centralne i istočne Evrope vrijednost članstva u NATO-u. Da nije bilo sigurnosnih garancija koje je dao SAD i njegovi saveznici, zemlje bivšeg Varšavskog pakta mogle su se suočiti sa istom sudbinom kao i Kijev. U najmanju ruku, bile bi ranjivije na ono što naučnik Mark Galeotti opisuje kao „diplomatiju teškog metala“ – upotrebu vojnih prijetnji kako bi se natjerale susjedne vlade da prave ustupke.

To se odnosi jednako na jastrebove u Poljskoj, Rumuniji i baltičkim državama, kao i na golubove u Budimpešti i Sofiji. Orban će bez sumnje nastaviti igrati svoju kompleksnu igru, pokušavajući da dobije usluge od Rusa, ali on će to raditi iz sigurnosti članstva u NATO-u, kao i u Evropskoj uniji. Bugarska vlada bi se mogla dodatno potruditi da ne provocira Rusiju, ali, na kraju ona i dalje zavisi o dodatnom sloju zaštite koji Atlantski savez nudi za njenu nacionalnu sigurnost.

U teškoj situaciji, sve centralne i istočnoevropske države će se povinovati zapadnjačkom odgovoru na Rusiju, bilo da je riječ o oštrijim sankcijama ili o dodatnom raspoređivanju vojnika na granicama NATO-a. Neki u regiji se možda predomišljaju u vezi tog, žale se u javnosti, ili poginju glavu iz straha od ruske odmazde, ali smjer putovanja je jasan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.