Rusko-ukrajinski rat je doveo evropsku krajnju desnicu u nepovoljan položaj

Francuska ultradesničarska kandidatkinja za predsjednicu Marine Le Pen i ruski predsjednik Vladimir Putin rukuju se dok poziraju za fotografiju prije sastanka u Moskvi, u Rusiji, 24. marta 2017. [Russian Presidential Press and Information Office/Handout/Anadolu Agency/Getty Images]

Evropa danas prolazi kroz najmračniji period još od vremena jugoslovenskih ratova 1990-ih. Ruska potpuna invazija na Ukrajinu ozbiljno je ugrozila budućnost ovog kontinenta. Isključujući nacionalizam ruskog predsjednika Vladimira Putina i imperijalni planovi sada predstavljaju neposrednu prijetnju po sigurnost i dobrobit ne samo onih koji žive u bivšim sovjetskim nacijama u blizini Rusije, već svih Evropljana.

Od početka moskovske tzv. „specijalne operacije“ u Ukrajini 24. februara, do Evrope izgleda dolaze samo loše vijesti: hiljade očajnih izbjeglica žure prema granici da nađu sigurnost u susjednim državama, neselektivno se granatiraju stambeni predjeli, djeca traže sklonište u stanicama metroa i podrumima, a izvršen je čak i napad na porodiljsko odjeljenje.

Ali usred sve ove nesreće, došlo je i do razvoja događaja koji je dao demokratski nastrojenim Evropljanima neku nadu za budućnost: mnogi ultrradesničarski političari na ovom kontinentu, koji već dugo javno hvale Putina i njegov nacionalizam, požurili su da se distanciraju od ruskog lidera.

Le Pen uništila postere sa slikama s Putinom

Francuska utradesničarska liderka i kandidatkinja za predsjednicu je navodno uništila više od milion postera za kampanju sa fotografijom nje i Putina. Iako Le Pen nije otišla tako daleko da javno nazove Putina diktatorom, morala je priznati da je njegova invazija na Ukrajinu „jasno kršenje međunarodnog zakona i apsolutno neodbranjiva“.

A Le Penina ranija podrška za Putina i navodne finansijske veze sa Kremljem, brzo su se pretvorili u političku Ahilovu petu, dok su slike evropskog jada i smrti koje je uzrokovao ruski lider, bile na TV ekranima širom kontinenta.

Početkom marta, naprimjer, lider italijanske Demokratske stranke lijevog centra Enrico Letta prekorio je Le Pen u debati na televiziji, rekavši „Vaši prijatelji su Trump i Putin, jedan je napao Kapitol, a drugi Ukrajinu. Vaša vanjska politika je neuspjeh.“ Ovaj prijekor je brzo postao viralan na društvenim mrežama, pokazujući tešku poziciju u kojoj su se našli ultradesničarski političari koji vole Putina, nakon invazije na Ukrajinu.

Le Pen je, međutim, ipak uspjela zauzeti suprotan stav u vezi evropskog odgovora na Putinovu agresiju. Iako je priznala da je ova invazija „djelomično promijenila njeno mišljenje o Putinu“, kritikovala je oslabljujuće sankcije koje je Evropska unija nametnula Rusiji i tvrdila da će one „loše utjecati na potrošačku moć francuskog naroda.

„Ne želim da se cijene plina povećaju osam puta, a cijene nafte da se udvostruče. Ne želim da Francuzi počine hara-kiri“, izjavila je ona u predsjedničkoj debati na televiziji, upozoravajući da bi ekonomske posljedice ovog rata mogle biti „sto puta gore nego posljedice pandemije“.

Suzdržavanje od etiketiranja Putina

Ovaj „ekonomija iznad svega ostalog“ stav našao je odjeka kod njenih pristalica, i omogućio joj da izdrži veliki talas kritike s kojim se suočila nakon invazije na Ukrajinu.

Lider italijanske ultradesničarske stranke Liga, Matteo Salvini, pokušao je pristupiti svom novom „problemu u vezi Putina“ na sličan način. Govorio je protiv ruske agresije, ali se suzdržao da etiketira Putina, koga je javno podržavao godinama, „diktatorom“. Kada je upitan hoće li osuditi ruskog lidera, on je samo rekao: „Jasno, očito je, mi osuđujemo rat, svako bi osudio rat i agresiju.“

I kao i Le Pen, i on je govorio protiv sankcija i kazao je kako vjeruje da će bilo kakve restrikcije protiv Rusije, biti štetne i za talijanski biznis.

Salvini, koji je uložio dodatne napore da kontroliše štetu nego njegova francuska kolegica, je posjetio poljski grad Przemysl da pokaže svoju podršku za ukrajinske izbjeglice tamo. Naravno, kao neko ko je najmanje dvaput nosio majicu sa Putinovim likom, Salvinijev trik u Poljskoj nije dobro dočekala lokalna populacija.

„Imam poklon za Vas“, Salviniju je pred kamerama kazao gradonačelnik Przemysla Vojčeh Bakun. „Željeli bismo otići s vama do granice i do prihvatnog centra za izbjeglice da vidite šta je uradio vaš prijatelj Putin, šta je osoba koju opisujete kao svog prijatelja, uradila ovim ljudima, koji prelaze granicu, po 50.000 njih dnevno.“ Potom je izvadio majicu sa crno-bijelim likom Putina naprijed i riječima „Putinova vojska“ ispod – primjer majice koju je Salvini snimljen kako nosi 2014. na moskovskom Crvenom trgu.

Italijanski lideri je samo otišao, ništa mu drugo nije preostalo.

Zemmour i dalje tvrdoglavo brani Putina

Sve u svemu, Putinova neisprovocirana agresija protiv Ukrajine imala je nenamjernu posljedicu da je evropsku krajnju desnicu dovela u nepovoljan položaj. Iako se ne može reći da su potpuno napustili Putina kao uzora (još jedan francuski predsjednički kandidat Eric Zemmour, naprimjer, i dalje tvrdoglavo brani Putina iako je osudio invaziju), morali su prihvatiti činjenicu da njegov tip isključivačkog nacionalizma vodi samo ka jadu i uništenju.

Svako ko žudi za demokratskom, inkluzivnom i mirnom Evropom, trebao bi ovo računati kao pobjedu u vrijeme kada su i najmanje takve pobjede malobrojne i rijetke.

Ali ne bismo smjeli zaboraviti da Putinovi pristalice i pomagači u Evropi nisu samo ultradesničarski agitatori poput Le Pen i Salvinija. Mnogi tzv. „umjereni“ političari također su imali snažne veze i dobre odnose s ovim ruskim autokratom.

Brojni bivši zapadnjački poslanici i ministri sjedili su u odborima i nudili savjetodavne usluge ruskim firmama – uključujući bivše premijere Finske, Italije i Austrije. Bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi izražavao je svoje divljenje Putinu redovno tokom godina. Bivši njemački kancelar Gerhard Schroder također je uvijek imao blizak odnos s njim. Bivši njemački lider, koji trenutno posreduje da zaustavi rat, naišao je na veliku kritiku jer je odbio napustiti pozicije u odborima ruskih energetskih kompanija nakon invazije na Ukrajinu.

U Velikoj Britaniji i Francuskoj, previše „mainstream“ političara ima snažne finansijske i političke veze s Putinovom Rusijom i kao rezultat, bili su blagi po pitanju postupaka Kremlja koji su godinama bili u suprotnosti sa lokalnim i međunarodnim zakonima.

Čak i britanskog premijer Borisa Johnsona, koji je u proteklih nekoliko sedmica jedan od vodećih ukrajinskih saveznika u njenom ratu protiv Rusije, kritikuju zbog njegovih bliskih odnosa sa poznatim moskovskim operativcima, i donacija koje je njegova Konzervativna stranka primila od oligarha sa snažnim vezama s Putinom.

Sada, kada su ultradesničarski lideri širom Evrope prisiljeni da napuste svoj autokratski i nacionalistički uzor, i kada su prisiljeni da objašnjavaju zašto su ga podržavali tako dugo, slični pritisci trebaju biti izvršeni na „mainstream“ političare koji su također godinama radili na tome da opravdaju Putina i njegov nedemokratski režim.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.