Kako ruska invazija na Ukrajinu utječe na Bliski istok?

Utjecaj ruske invazije na Ukrajinu odjeknuo je širom svijeta, i Bliski istok nije izuzetak. Regionalni lideri, koji umiriuju i Washington i Moskvu već skoro deceniju, sada su pod pritiskom da odaberu stranu – ali njima se to ne radi. Većina ih je javno osudila rusku invaziju, ali nisu poduzeli nikakve kaznene mjere protiv Moskve.

Imaju različita ekonomska očekivanja – uvoznici energije i pšenice se pripremaju za najgore, dok proizvođači nafte očekuju porast prihoda. Ali osim ekonomije, ishod ovog sukoba bi mogao imati značajne geopolitičke implikacije za regiju, uključujući i rekonstrukciju saveza i ponovno crtanje ruta plinovoda.

Proračunata neutralnost

Otkako je Joe Biden izabran za američkog predsjednika u novembru 2020. godine, bliskoistočni lideri rade na smanjenu regionalnih tenzija ponovnim otvaranjem zategnutih bilateralnih odnosa. Turska je, naprimjer, otvorila kanale komunikacije sa Egiptom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) i Izraelom; postoje i pregovori između Katara i Egipta i između Saudijske Arabije i Irana.

Ove vlade ne žele da ruska invazija na Ukrajinu poništi ove napore i potakne novi talas polarizacije. Oni ne žele ni da Rusija pretrpi veliki poraz, što bi osnažilo američku jedinstvenu poziciju i otežalo njima da unesu raznolikost u svoje saveze.

Bidenova administracija i arapski lideri imaju sukobljene prioritete.

Washington je trenutno fokusiran na odvraćanje i izolovanje Moskve i radi na nuklearnom sporazumu koji bi mogao okončati iransku ekonomsku izolaciju. Za razliku od toga, arapske vlade žele da Rusija ostane snažna kako bi im mogla i dalje pomagati da suzbiju iranske ambicije da proširi svoj utjecaj u regiji.

Odnosi Saudijske Arabije i UAE-a sa Bidenovom administracijom ostaju zategnuti – posebno zato što vjeruju da ih SAD nije dovoljno podržao u vezi nedavnih napada Husa na njihovim teritorijama. To je utjecalo na njihov odgovor na invaziju na Ukrajinu. UAE se, naprimjer, suzdržao od glasanja o nacrtu rezolucije koja osuđuje invaziju u Vijeću sigurnosti UN-a 25. februara.

Saudijci i Emiraćani su ponovo prilagodili svoje saveze u proteklim danima (2. marta, naprimjer, UAE je glasao za rezoluciju Generalne skupštine UN-a kojom se osuđuje invazija) i počeli su razgovarati i sa ruskim i sa ukrajinskim vodstvom i pozivati na deeskalaciju. Međutim, Rijad vjerovatno neće napraviti veće ustupke Washingtonu po ovom pitanju prije nego što Biden aktivno uključi prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana osim zahtjeva da poveća proizvodnju nafte u svojoj zemlji. Emirati su distancirali svoju vanjsku politiku od Washingtona otkako je Bidenova administracija počela sa približavanjem sa njihovim regionalnim rivalom, Katarom. Vjerovatno bi im također trebalo više angažmana i usklađivanja interesa da bi se priklonili američkoj strani.

Ruska invazija na Ukrajinu također je pokazala krhkost ruskog saveza sa Turskom i sa Iranom. Zbog svoje nove ekonomske izolacije, Moskva je postala više ovisna o turskoj i iranskoj trgovini, što je uzrokovalo da izgubi dio prednosti nad te dvije države.

Ako Rusija zauzme cijelu ukrajinsku obalu, pooštrit će svoju kontrolu nad Crnim morem, što bi moglo predstavljati izazov za Tursku. Pa ipak, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji dugo izvlači korist od napetih odnosa između Washingtona i Moskve, vidi priliku u ovom novom sukobu i vjeruje da ga može okrenuti u svoju korist. On ipak ne želi isprovocirati Putina, jer zna da bi bilo kakve kaznene mjere Rusije mogle oštetiti ionako krhku tursku ekonomiju. Stoga, Ankara javno podržava Kijev i osigurava dronove koje ukrajinska vlada efikasno koristi protiv ruskih snaga, ali ne nameće nikakve sankcije Moskvi.

No, vjerovatno je da Putin bilježi igru balansiranja koju Turska igra u Ukrajini i mogao bi kasnije manje pristajati na potrebe i zahtjeve Ankare po drugim pitanjima – on već suptilno kažnjava Ankaru blokiranjem isporuke suncekretovog ulja iz Ukrajine i Rusije u Tursku preko Crnog mora, potez koji bi mogao dovesti do nestašice ovog osnovnog proizvoda na turskom tržištu.

Međutim, Putin sada treba Erdogana više nego ikad prije, jer bi Turska mogla poslužiti kao dobra destinacija za ruski kapital i turiste koji žele izbjeći američke sankcije. Prema tome, malo je vjerovatno da će ruska vojna intervencija u Ukrajini dovesti do velikog razmimoilaženja između Moskve i Ankare, ili turskog prestrojavanja sa Zapadom.

Od početka ove krize, Iran je također jasno stavio do znanja da neće birati stranu. Tri su glavna razloga da Iran ostane neutralan: prije svega, Moskva nije ubjedljivo stala uz Teheran u njegovoj konfrontaciji sa Trumpovom administracijom i Izraelom; zatim, iranski prioritet je da oživi nuklearni sporazum i podigne američke sankcije pa mu stoga ne treba konfrontacija sa Washingtonom; i konačno, iranska politička klasa je podijeljena u vezi ovog rata, neki krive SAD za ovu eskalaciju a drugi daju izjave u znak podrške Ukrajini i zahtijevaju kraj ruske agresije.

Ruski pokušaji da poremete aktuelne iranske nuklearne pregovore sa SAD-om u Beču, pokazali su još jednom kontradiktorne interese i prioritete između ove dvije strane, i nepovjerenje, uprkos strateškom partnerstvu koje ih veže. Ako nastojanja da se oživi nuklearni sporazum budu bezuspješna, približavanje Teherana i Moskve će biti ojačano, a ako se dogovori nuklearni sporazum, Iran će se vjerovatno distancirati od Rusije. Stoga bi se ruski napad na Ukrajinu mogao preobraziti u podsticaj za Bidenovu administraciju da brzo oživi nuklearni sporazum s Iranom, ako prevoladaju pravi uslovi.

I Izrael igra igru balansiranja između Rusije i SAD-a u vezi Ukrajine. Nakon što je izraelska vlada izdala izjavu u kojoj podržava „teritorijalni integritet i suverenitet Ukrajine“, Rusija je osudila izraelsku okupaciju Golanske visoravni. Izrael, međutim, nije otišao tako daleko kao Turska i odbio je ukrajinski zahtjev da pošalje oružje i vojnu opremu. Zvanična izraelska zabrinutost, prema izvještaju The Wall Street Journala, je da bi, ako se Izrael vojno uključi u Ukrajinu, Moskva mogla odgovoriti ograničavanjem zračnog kretanja iznad sirijske teritorije da odvrati Iran i saveznike.

Energetska politika i sigurnost opskrbe hranom

Ruska invazija na Ukrajinu imat će i značajan utjecaj na energetsku politiku, pristup strateškim plovnim putevima i sigurnost opskrbe hranom na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi. Neutralnost lidera u regiji je do sada držala visokim globalne cijene nafte i njeni strateški moreuzi ostali su otvoreni za ruske brodove, uključujući Suecki kanal i Bosfor i Dardanele. Rijad je nepokolebljiv u pridržavanju trenutnog OPEC-ovog plana za postepeno povećanje proizvodnje nafte, ali Abu Dhabi je nedavno pokazao izvjesnu fleksibilnost po ovom pitanju. Bidenova administracija, u međuvremenu, pokušava pronaći alternative ruskoj nafti, pa čak pokušava sklopiti sporazume s Venecuelom.

Iako naftni sektor do sada dobro stoji, izgleda da bi ova invazija mogla imati istaknuti dugoročni utjecaj na plinski sektor. Kako je projekat Sjeverni tok 2 (koji bi prenosio ruski plin do Njemačke preko Ukrajine) obustavljen i nakon što je Washington povukao podršku za projekat East-Med cjevovoda (koji prenosi istočnomediteranski plin iz Izralea preko Kipra i Grčke do Italije), izgleda da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla otvoriti nove mogućnosti ruta za plinske cjevovode za Evropu.

Jedan od motiva Turske za održavanje diplomatske neutralnosti u vezi Rusije i Ukrajine jeste da održi mostove sa Evropljanima kako bi osigurala da plin s istočnog Mediterana može biti transportovan u Evropu preko Turske umjesto Grčke, ako se ukaže prilika. Ankara također želi da zadrži opciju povezivanja plinovoda Turski tok između Rusije i Turske u Evropu u scenariju da se nikada ne oživi projekat Sjverni tok 2.

Iran je također svjestan da može popuniti vakuum nastao zbog ruskog plina ukoliko se poveća Putinova međunarodna izolacija i postane teret njegovim saveznicima. Nakon što je Rusija dugo vremena izvlačila korist od američkih i međunarodnih sankcija protiv Irana, stvari bi se mogle obrnuti ako se oživi nuklearni sporazum, jer bi Teheran mogao izvući korist od nove izolacije Moskve. Međutim, Iran zahtijeva logističke i diplomatske aranžmane, koji bi mogli potrajati, kako bi transportovao plin u Evropu. Štaviše, Teheran ne izgleda voljan da izazove Rusiju po ovom pitanju za sada.

Italijanski ministar vanjskih poslova Luigi Di Maio posjetio je Alžir 28. februara s ciljem da poveća isporuke plina iz sjeverne Afrike kroz „trans-mediteranski“ cjevovod koji povezuje Italiju sa Alžirom preko Tunisa, strahujući od pada u isporukama ruskog prirodnog plina, ali ni Alžir nema logistički kapacitet da ispuni prazninu.

Osim izvoza plina, ekonomski utjecaj ruske invazije na Ukrajinu je pomiješan u arapskom svijetu. Ima negativan utjecaj na sigurnost hrane u Egiptu, Tunisu, Siriji i Libanu, ali pruža neke ekonomske benefite državama Zaljevskog vijeća za saradnju i Iraku. Ruski napad je poremetio opskrbu energijom i pšenicom, što znači rast cijena nafte i hljeba, što bi moglo dovesti do socijalnih nemira u nekim arapskim državama ako se kriza prolongira, posebno u Egiptu, gdje je veliki dio stanovništva ovisan o hljebu koji subvencionira vlada. Postoji hitna potreba da se pronađu alternativa u arapskim državama koje uvoze pšenicu iz Rusije i Ukrajine.

Utjecaj ovog sukoba na Irak je ograničen, jer on od 2003. uvozi pšenicu iz Australije, Kanade i Amerike, a plin iz Irana kao dio unaprijed određenog američkog izuzeća od sankcija. Kao izvoznik nafte, Irak će također izvući korist iz visokih cijena nafte, baš kao i Saudijska Arabija i druge zaljevske države. Među državama koje će vjerovatno izvući ekonomsku korist od ruske invazije na Ukrajinu su Turska i Iran, jer bi njihova trgovinska razmjena sa Rusijom mogla porasti uprkos američkim sankcijama. UAE bi mogao osigurati daljnje dobrobiti kao finansijski i komercijalni centar za ruske investitore.

Sve u svemu, ovaj sukob će imati značajan utjecaj na to kako Putina doživljavaju na Bliskom istoku. Tokom protekle decenije, Putinova Rusija je u više navrata pokazala da je sposobna za efikasne političke i vojne intervencije. Ishod njegove avanture u Ukrajini može to, međutim, promijeniti. Sve i ako ne iskusi potpuni vojni poraz, utjecaj zapadnih sankcija na rusku ekonomiju mogao bi smanjiti njegovu sposbnost da trguje sa bliskoistočnim nacijama i smanjiti njegov utjecaj nad regionalnim vladama.

Ruska invazija na Ukrajinu testirala je i vašingtosnku i moskovsku prednost na Bliskom istoku. Činjenica da su regionalni lideri odabrali čin balansiranja i izabrali da ostanu neutralni pokazala je da uprkos svom povlačenju iz Afganistana i nastojanjima da se oživi iranski nuklearni sporazum, što i jedno i drugo arapski lideri vide kao znak povlačenja, Washington ostaje veoma utjecajan u regiji.

To da li će ovi lideri ostati neutralni dugoročno, međutim, zavisit će od ishoda vojne borbe, pogotovo one oko Kijeva. Ako ijedna strana izađe kao jasni pobjednik, oni će prilagoditi svoje pozicije shodno tome kako bi osigurale svoje ekonomske i geopolitičke interese. Štagod da se eventualno desi, međutim, već je jasno da bliskoistočni lideri ne bi željeli da ili SAD ili Rusija proglase ubjedljivu pobjedu u svojoj konfrontaciji u vezi Ukrajine i šire.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.