Putinove imperijalne zablude će dugo progoniti Rusiju
Ruski predsjednik želi posjedovati Ukrajinu, ali na kraju će Ukrajina posjedovati njega.
Do 24. februara Vladimiru Putinu je dobro išlo. Ruska ekonomija je bila u pristojnom stanju. Opozicija je bila ušutkana, Aleksej Navaljni zatvoren, a njegova organizacija većinom neutralizirana. Zapad je, manje ili više, “progutao” pripajanje Krima.
Da, lideri su se protivili ovom otimanju retorički, ali su smatrali da je to gotov posao. Sukob u regiji Donbas u Ukrajini postao je “zaboravljeni evropski rat”. Borbe nikada nisu zaista ni prestale od vrhunca 2014-15. godine i ljudi su redovno ubijani, ali sve dok su sporazumi iz Minska bili na snazi države poput Njemačke i Francuske imale su zgodan diplomatski zaklon.
I, da ne zaboravimo, zapadnjački lideri su govorili, koliko god oprezno, o otvaranju dijaloga s Rusijom. Godine 2019 francuski predsjednik Emmanuel Macron smatrao da je strateški dijalog s Moskvom uredu. Predsjednik SAD-a Joe Biden, iako nije fan Putina, smatrao je da je saradnja poželjna i moguća u oblastima kao što su strateška kontrola naoružanja, pa čak i cyber sigurnost. Samit ove dvojice predsjednika održan u junu 2021. godine čak je okončan u relativno pozitivnom duhu.
Orban i Zeman se ne žele povezivati s Kremljem
Ovo je sada historija. Napad na Ukrajinu doveo je Rusiju bliže statusu države izgnanika: Sjeverne Koreje na istoku Evrope, ako hoćete. Također je ujedinio Evropu protiv Rusije, a čak su i njeni “prijatelji” priključili.
Ko bi pomislio, naprimjer, da će socijaldemokratski kancelar Njemačke zaustaviti plinovod Sjeverni tok 2? Ili da će Italija, Mađarska i Kipar donijeti odluku da izbace ruske banke iz platnog sistema SWIFT? Ili da će Evropska unija i SAD otići tako daleko da će sankcionirati rusku Centralnu banku, zamrznuvši dobar dio njenih stranih rezervi čuvanih na Zapadu?
Ova odluka je izazvala slobodni pad rublje. Također je dala signal velikim energetskim kompanijama kao što su BP i Shell da je vrijeme da povuku investicije iz Rusije, otpisavši milijarde sa njihovih bilansa. Uradili su to brzo. Veliki biznis je često bio u prisnom odnosu s Moskvom, ali to više nije slučaj. Čak i Putinovi fanovi u istočnoj Evropi, kao što su mađarski premijer Viktor Orban i česki predsjednik Miloš Zeman, radije bi da ih se ne povezuje s Kremljem ovih dana.
Morate to priznati Putinu. Od 2014. godine njegovi postupci su ne samo pomogli da se učvrsti ukrajinski osjećaj nacionalne pripadnosti, jer su se govornici ruskog i urkajinskog ujedinili da se suoče s napadačima. Ali, sada je gospodar Kremlja također dao podsticaj jedinstvu Evropske unije u vanjskoj i sigurnosnoj politici.
Opstanak Ukrajine kao suverene države visi o koncu
Na sličan način na koji je COVID-19 doveo do kvantnog skoka u spremnosti država članica da objedine dug i daju Evropskoj uniji fiskalne ovlasti, Brisel se sada konsolidira i izvana. Unija je spremna iskoristiti svoj budžet da kupi naoružanje za Ukrajinu. Njemačka, najveća evropska ekonomija, obećala je da će potrošiti 2,0 posto svog bruto domaćeg prouizvoda na odbranu. Kancelar Olaf Scholz čak se hvali da će ovu odluku zapečatiti u Ustavu.
Štaviše, SAD i Evropa su najbliže još od vremena administracije američkog predsjednika Billa Clintona 1990-ih. Čak ni najhrabriji među pobornicima transatlantskih odnosa u Washingtonu ovo nisu predvidjeli. Nisu ni Putin, ni njegova pratnja sekuritokrata.
Putin je pretjerao. Iskreno, Zapad bi tolerirao rusko priznanje, odnosno poluformalno pripajanje samozvanih republika Donjeck i Lugansk u njihovim de facto granicama. Kijev bi vjerovatno bio primoran da i on to prihvati, također: šta je bilo – bilo je. Ali, Kremlj je nastavio dalje, odvodeći nas u neobilježenu teritoriju. Sada opstanak Ukrajine kao suverene države visi o koncu.
Uprkos svojoj loše izvedenoj kampanji i upornom otporu Ukrajinaca, Rusija ima velike šanse da pobijedi. Na naš užas, uradit će to koristeći taktiku spaljene zemlje. Kremlj nema zadrški da Harkovu, Kijevu ili Odesi uradi ono što je uradio Groznom i Halepu. Ne budite u zabuni: Putin bi uradio isto Tjumenu, Rostovu ili Jekaterinburgu, ili bilo kojem drugom gradu u Rusiji, ako bi osjetio da je to potrebno za njegov politički opstanak.
Današnji car je u prkosnom raspoloženju. Riješen je da zauzme Ukrajinu i čini se da ne mari koliko će osiromašena Rusija izaći iz ove avanture, koliko će ukrajinskih civila, uključujući etničke Ruse, biti poklano, ili koliko će se mladih ruskih regruta vratiti u vrećama za tijela. Ništa ga sada više ne može zaustaviti, nažalost.
Pomirenje s bratuobistvom u kojem su sudjelovali
Pa ipak, ovaj se rat ne može dobiti. Kvislinški režim u Kijevu bio bi jednako stabilan kao Južni Vijetnam pod američkim tutorstvom. Rusija će platiti račun krvlju i blagom. Okupacija države veličine Ukrajine, s neprijateljskom populacijom, nametnut će veliki trošak i Kremlju i ruskom društvu.
Prema vladinoj agenciji za ankete VTSIOM, mnogi Rusi u ranim 20-im su protiv “specijalne operacije”, iako ih 68 posto nju podržava. Prije ili kasnije, obični Rusi, ne samo liberalni urbanisti u Moskvi i Sankt Petersburgu, morat će se pomiriti s bratuobistvom u kojem su sudjelovali. Oni će platiti cijenu Kremljevih imperijalnih zabluda, a ne Putinovi prijatelji i jastrebovi u hodnicima moći, čije potomstvo ima dobre poslove u državnim kompanijama.
Zapadnjačke sankcije će u međuvremenu umanjiti rast i inovacije u ekonomiji. Društveno nezadovoljstvo će tinjati pod plaštom autoritarne stabilnosti. Putin želi posjedovati Ukrajinu, ali na kraju će Ukrajina posjedovati njega.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.