Hoće li Davutoglu i Babacan nominirati vođu opozicije protiv Erdogana?

Sastanak šest turskih opozicionih stranaka i njihov dogovor da se vrate na parlamentarni sistem u državi ako pobijede na izborima još uvijek je kontroverzno pitanje koje privlači dosta pažnje u zemlji, posebno po pitanju sposobnosti opozicije da predstavi kandidata predloženog konsenzusom za učešće na predsjedničkim izborima kako bi se suprotstavio Erdoganu.

Uz učestale naznake opozicionog čelnika i predsjednika Republikanske narodne stranke (CHP) Kemala Kilicdaroglua da ima želju da se kandidira, pažnja je usmjerena na dvije nove stranke koje su osnovali Ahmet Davutoglu i Ali Babacan, bivši čelnici Stranke pravde i razvoja (AKP) te kako oni gledaju na kandidaturu “jučerašnjeg neprijatelja i današnjeg prijatelja”.

Raskol

Dugi niz godina i Davutoglu i Ali Babacan su zauzimali vrlo visoke pozicije u vladajućoj stranci i vladi. Bili su bliski i pouzdani Erdoganovi “saputnici”. Ali Babacan je bio na čelu turske ekonomije do otprilike 2015. godine, a nosio je i nadimak kreatora turske ekonomske renesanse sa strankom AKP. Osim toga, u početku je kratko obavljao dužnosti ministra vanjskih poslova, zamjenika premijera u dvije vlade i zastupnika u Parlamentu tokom četiri mandata.

Što se tiče Davutoglua, uspinjao se na pozicijama, počevši od savjetnika premijera, ministra vanjskih poslova, a zatim i premijera, te nasljednika Erdogana u AKP-u, kada je on izabran za predsjednika 2014. godine. Osim što je bio na čelu tri uzastopne vlade, bio je i parlamentarni zastupnik tokom tri mandata.

Davutoglu je podnio ostavku na mjesto predsjednika AKP-a 2016. godine nakon nesuglasica s predsjednikom Erdoganom. Ostao je zastupnik u Parlamentu do 2018. godine, bez značajnije aktivnosti. Bio je odsutan ili isključivan iz javnog života i medija, osim u noći neuspjelog puča 2016. godine. Bilo je jasno da ne podržava ustavne promjene kojima je odobren prelazak na predsjednički sistem 2017. godine.

Nakon općinskih izbora, na kojima je njegova stranka izgubila općine Istanbul i Ankaru, Davutoglu je izdao poznati “Manifest” u kojem je iznio svoje kritike na račun AKP-a i Erdogana. Potom je napustio stranku 2019. (preduprijedivši na taj način isključenje iz nje), a u decembru iste te godine je osnovao Stranku budućnosti.

Što se tiče Alija Babacana, on je izašao iz stranke 2019. godine, da bi se potom upustio u duge rasprave s brojnim političarima i bivšim čelnicima u AKP-u. Zatim je najavio osnivanje Stranke demokratije i akcije (DEVA) u martu 2020.

Složene računice

Računice dvije stranke čine se dosta kompliciranijim u odnosu na druge stranke, jer su njihova stajališta očito drugačija. Dvije stranke su suprotstavljene  Erdoganu i izrodile su se iz AKP-a, međutim, imaju istu ideološku i političku pozadinu. Također, riječ je o dva bivša istaknuta čelnika u stranci i vladi. To znači da su njih dvojica dali svoj doprinos u postignućima AKP-a i putu kojim je ta stranka išla, te u rivalstvu s opozicijom, posebno s Republikanskom narodnom strankom (CHP).

Prema tome, njihove mogućnosti su od starta ograničene, uske i teške jer se, teoretski posmatrano, ne mogu udružiti s AKP-om od kojeg su se odvojili, niti s opozicijom, posebno s CHP-om, s obzirom na to da se ove dvije stranke i CHP radikalno razlikuju u povijesnom, ideološkom i političkom pogledu.

Dvije stranke su djelomično prevladale ovaj problem sudjelujući na sastancima na kojima se raspravljalo o povratku na parlamentarni sistem, a koje su vodile četiri stranke koje su ušle u opozicionu koaliciju na općinskim izborima 2019. godine. Prije nekoliko dana Davutoglu i Babacan su prisustvovali sastanku šefova šest stranaka, međutim nisu najavili ulazak svojih stranaka u opozicionu koaliciju.

U svjetlu brojnih signala opozicionog čelnika Kilicdaroglua da se želi kandidirati na predsjedničkim izborima, postavlja se valjano pitanje o stavu koji ova dvojica političara imaju o toj kandidaturi. Pogotovo što Kilicdaroglu i njegova stranka predstavljaju njihovog povijesnog i tradicionalnog protivnika, a odnedavno ih je ujedinilo odbacivanje predsjedničkog sistema u državi i protivljenje Erdoganu.

Nekoliko opcija

Ne može se sa sigurnošću reći da će Kilicdaroglu biti kandidat opozicione koalicije na predstojećim predsjedničkim izborima, ali će, s obzirom na njegovu želju, biti najizgledniji kandidat. Kilicdaroglu se nalazi na čelu najpopularnije stranke s velikim biračkim tijelom među opozicionim strankama. Također, Kilicdaroglu se pita u svojoj stranci zahvaljujući ovlastima koje su mu dodijeljene Zakonom o strankama.

Dakle, donošenje odluke konsenzusom o kandidatu koji će zastupati opoziciju još uvijek je mogućnost, ali ne i neminovnost, pored toga da taj kandidat može biti i sam Kilicdaroglu. Štaviše, možemo reći da se dogovor opozicije o jednom kandidatu danas čini težim nego u vrijeme izbora 2018. godine, kada opozicija nije predstavila konsenzualnog kandidata, dok su njeni glasovi bili rasuti između nekoliko kandidata.

Osim toga, predstojeći izbori su prvi na kojima će se natjecati dvije nove stranke, ”Budućnost” i ”DEVA”. Prema tome, dvije stranke se nalaze pred izborom: ili će ući u Parlament i potvrditi prisutnost na političkoj sceni ili će ostati na margini i možda nestati i doživjeti neuspjeh, kao što je slučaj u mnogim prijašnjim iskustvima raskola između vođa velikih i snažnih stranaka.

Odnosno, snažna želja za uspjehom može nametnuti teške i složene izbore dvjema strankama. Međutim, njihova konačna odluka uglavnom će biti prolongirana sve dok se izborna scena ne iskristalizira u smislu datuma, prilika, rezultata ispitivanja javnog mnijenja, imena kandidata, postojećih i potencijalnih savezništava.

Nominiranje kandidata poput Kilicdaroglua ispred dvije stranke, u slučaju da se to dogodi, oslabit će njihov položaj među konzervativcima, skupini društva kojoj se uglavnom obraćaju. To bi ih moglo izložiti i brojnim kritikama Erdogana i AKP-a. Međutim, to bi mogao biti njihov izbor, ako ne nađu drugi način da uđu u Parlament, jer CHP ima mogućnost da neke od njihovih kandidata predstavi na svojoj listi ili da se s njima pojedinačno udruži ako u osnovi nisu članovi opozicionog saveza.

To bi moglo spriječiti nekoliko stvari, prije svega mogućnost izmjene izbornog zakona i snižavanja izbornog praga sa deset posto na pet posto ili sedam posto, na primjer, što je prijedlog i moguća opcija. Na taj način bi se mogle osloniti na izlazak na izbore samostalno ili s trećim savezom mimo dva postojeća saveza. Također, obično je bolje da novoosnovane stranke na predsjedničkim izborima izađu sa svojim kandidatom, jer bi to, bez obzira na njegove šanse za pobjedu, povećalo zamah njihove predizborne kampanje i time povećalo njihove šanse na parlamentarnim izborima.

Na kraju, dvije spomenute stranke još nisu odlučile za ulazak u opozicionu koaliciju. Štaviše, i sama Stranka Saadet, koja je na prethodnim izborima nastupila u sklopu iste, još uvijek nije donijela odluku i čeka da predizborna scena postane jasnija.

U želji da to učine, dvije stranke su potvrdile, a ostale su se složile s tim, da pitanje ulaska u koaliciju, kao i pitanje kandidata za predsjedničke izbore, uopće nije inicirano na sastanku čelnika spomenutih stranaka. Do te mjere da je Stranka Budućnosti na čelu s Davutogluom više puta odgađala potpisati tekst dogovoren između ovih stranaka, kako se ne bi stekao dojam da je postala dio opozicionog saveza.

Prema toj logici, nije teško očekivati da će ove dvije stranke nastojati samostalno ući u izbore ako to budu u mogućnosti, i to kroz izmjenu Zakona o strankama, kao što je navedeno, ili da se povećaju njihove šanse u istraživanjima javnog mnijenja do datuma izbora.

Moguće je da dođe do scenarija formiranja treće koalicije koja pored ove dvije stranke uključuje i neke desne stranke, poput konzervativne Saadet, nacionalističke Stranke Iyi, a vjerovatno i drugih. Možda ne pretjerujemo ako kažemo da i koaliranje dvije stranke s AKP-om, unatoč svemu što se dogodilo, također ostaje moguća (iako slaba) opcija u slučaju promjene političke scene ili istraživanja javnog mnijenja. Glavna briga svih stranaka je pobijediti na predstojećim izborima, što bi moglo spojiti rivale, za što postoje brojni primjeri u modernoj povijesti Turske.

U konačnici, još uvijek je prerano govoriti o kandidatu opozicije koji će biti predložen konsenzusom kako bi se natjecao protiv Erdogana na predstojećim predsjedničkim izborima, kao i o podršci stranaka “Budućnost” i “DEVA, pogotovo ako taj kandidat bude Kilicdaroglu.

Očito je da samim tim što će ga predstaviti kao svog kandidata ili mu pružiti podršku ne znači nužno da će to povećati njegove šanse na izborima, a kamoli da će mu garantirati pobjedu. Mišljenja i glasovi birača ne slijede automatski i izravno upute šefova stranaka koje podržavaju. Turski birač može praviti razliku između toga koga će birati na predsjedničkim, parlamentarnim i općinskim izborima prema nekoliko kriterija, a teško je zamisliti da konzervativna ili islamska komponenta bira osobu poput Kilicdaroglua, čak i ako ga spomenute stranke podrže kao kandidata opozicije koji je predložen konsenzusom.

Predstojeći predsjednički i parlamentarni izbori u Turskoj daleko su od jednostavnih i direktnih matematičkih proračuna i bliži su složenoj šahovskoj igri u kojoj svaki potez može promijeniti tok igre, ali i ishod meča.