SAD ide ka građanskom ratu

Ljudi kao što su Payton Gendron, Dylann Roof, Patrick Wood Crusius i Robert Bowers očito misle da su uključeni u neki vid građanskog rata.

Njihova djela rasističkog i ksenofobičnog terorizma imala su za cilj suzbiti potencijalnu političku i ekonomsku moć koju bi većinska tamnoputa populacija mogla imati u SAD-u do 2040-ih.

Roof, Bowers, Crusius, Gendron i mnogi drugi kolektivno vjeruju u tzv. teoriju velike zamjene. Oni su odlučili da pobiju afroamerikanske vjernike u crkvi, jevrejske vjernike u hramu, latinoameričke kupce u Walmartu i bijele demonstrante protiv policijske smrtonosnosti. Ova mučka ubistva njihov su način da kažu kako su bijelci u ratu sa SAD-om koji se mijenja. Za njih je samo postojanje bijelaca i zapadnjačke civilizacije, američkog stila na kocki.

Ubistvo koje je sam ubica opisao kao „ekofašističko nacionalsocijalističko“ ubistvo Afroamerikanaca na poštanskom broju 14208 samo je jedan okršaj u građanskom ratu koji se odvija u njegovom i umovima drugih. Mnogi koji su tamnije puti i američki starosjedioci – queer i hetero – već su osjetili ovu promjenu u svijetu. Ona se bez sumnje odražava u tzv. manifestima i svakodnevnim objavama ovih masovnih ubica. Gordon je bio djelomično u pravu kada je rekao u odjeljku za pitanja u svom lupetanju da on nije mainstream, s nekom strankom povezan konzervativac. „Ne, konzervativizam je prerušeni korporatizam, ne želim biti dio tog…konzervativizam je mrtav“, napisao je on.

Identifikovani fašista

Gendron je također bio u pravu kada se identifikovao kao „fašista“. On sebe i svoje ubilačke prijatelje vidi kao ujedinjene kroz fašizam, jer je to „jedina politička ideologija koja će ujediniti bijelce protiv onih koji ih zamjenjuju“. Fašisti nisu samo ultrakonzervativni, rasisti, mizoginisti i queerfobični. Oni su isto tako i reakcionarni, ljudi koji u konačnici žele čudan reset društva u njihovu korist i slavu, često kroz upotrebu nasilja.

Kako su Amerikanci vidjeli tokom proteklih 15 godina, na Capitol Hillu i širom SAD-a postoje deseci političara koji imaju slične poglede. Mnogi se već vide u pobuni protiv pohlepnih političara iz obje stranke i odbijaju prihvatiti da se nacija koju su mnogi nekada vidjeli kao „državu bijelog čovjeka“ postoje zemlja s tamnoputom većinom. Oni žude za danima kada su stranke imale slogane poput „Država bijelog čovjeka. Neka bijelci vladaju“ (slogan na demokratskom listiću na predsjedničkim izborima 1868).

Veliki broj Amerikanaca označio je Gendronovu ubilačku groznicu kao još jedan primjer mrzilačkog rasističkog incidenta koji je počinila mentalno oboljela osoba. Ali kod rasizma se u suštini radi o moći i bogatstvu – to je eksploatacija marginaliziranih s uvjerenjem da oni koji su marginalizirani nikada neće imati dovoljno moći da negiraju moć i bogatstvo onih koji svakodnevno izvlače korist iz rasizma.

Mržnja je ostatak ovog stalnog traganja, posebno među muškarcima bijelcima koji vjeruju u bjelačku nadmoć otvoreno i narcisistički. Mržnja je samo vrh ogromnog ledenog brijega. Gendronove ideje mogu se činiti rubnima i njegovi postupci odvratnim i mučnim, ali oni ne dolaze od mentalne bolesti, zubobolje ili nekog drugog individualiziranog izgovora. Ne, terorizam kroz nasilni rasizam oduvijek je dio američkog okvira, od ropstva do bandi, od premlaćivanja do linčovanja do onih koji uzimaju pravdu u svoje ruke i policajaca.

Gendroni, Bowersi i Crusiusi Amerike su to podigli na veći nivo, i već se vide u ratu s Amerikancima tamnije puti i Jevrejima, i sa svima koji nisu bjelački muški supremacisti. Mržnja pomaže da se pojača njihovo nasilje, ali u konačnici, mržnja je uglavnom posljedica njihovog vjerovanja u bjelačku nadmoć, a manje uzrok.

Bjelačka muška nadmoć

Bile su potrebne gotovo 74 godine da SAD dođe od izrade američkog Ustava iz 1787. do prve topovske paljbe konfederativnih pobunjenika u Fort Sumteru u luci Charleston u Južnoj Karolini 1861. U 74 godine između, Kongres, predsjednici i Vrhovni sud su svi odlagali pitanje ropstva i njegove nužnosti za rast američke ekonomije sa polovičnim kompromisima. Sve vrijeme su se država i ropstvo s njom, nastavljali širiti, zajedno sa potragom bijelaca za bogatstvom i moći kroz porobljavanje ljudi.

Građanski rat postao je sve izvjesniji kada je postalo očito da sve više ljudi želi ukinuti ropstvo. Terorizam osim užasa ropstva koji je započeo 1830-ih u odgovoru na pobunu Nata Turnera nastavio se ne samo u obliku Građanskog rata. Terorizam kao ventil za bjelački muški narcizam prerastao je u rasističke organizacije, od Ku Klux Klana do neofašističkih pokreta, od nelegalnih policijskih postupaka do masovnih ubica koji uzimaju zakon u svoje ruke poput Gendrona.

Kao nacija, SAD je izdržao više od 50 godina bijelih muškaraca koji su odbili prihvatiti pobjede Pokreta za građanska prava, feminizma drugog talasa i queer pokreta. Oni prkose demografskim trendovima koje bi ih učinile manjinom u SAD-u. Nekima takvo razmišljanje može biti alarmantno, ali SAD je mnogo bliže uslovima koji su doveli do Građanskog rata 1861. nego što bi se većina Amerikanca usudila priznati. Gendron je još jedan primjer prema čemu bi se SAD mogao kretati ako nastavi ne činiti ništa povodom bjelačke muške nadmoći i patrijarhalne politike koja je za oružje i protiv Afroamerikanaca i koja tu nadmoć podstiče.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.