Draghijev pad pobjeda je Putina i italijanske krajnje desnice

U Italiji su ponovo u toku politička previranja. U četvrtak, nakon što su ključni koalicioni partneri – postideološki Pokret pet zvjezdica, ultradesničarska Liga i Forza Italia, stranka desnog centra – povukli podršku za njegovu vladu „nacionalnog jedinstva“, talijanski premijer Mario Draghi najavio je ostavku.

Državi je sada ostala privremena vlada do vanrednih općih izbora zakazanih za 25. septembar 2022, usred sve veće energetske krize, raširene inflacije, još jednog talasa COVID-19 i sve dubljeg geopolitičkog sukoba između Evropske unije i Rusije zbog invazije koju je ova država izvršila na Ukrajinu.

Štaviše, Draghijeva vlada je bila autoritet na koji se Brisel oslanjao da osigura da će sa 210 milijardi eura (214 milijardi dolara) dodijeljenih Italiji iz EU fonda Sljedeća generacija – najvećeg programa za oporavak nakon američkog Marshallovog plana – efikasno upravljati. Sada kada je Draghi otišao, prisutna je ozbiljna bojazan zbog kašnjenja u naknadi troškova i  implementaciji.

Draghijeva vlada je također zaslužna za pronalaženje alterantivnih izvora plina da se smanji ovisnost o Rusiji. Od početka ruske invazije na Ukrajinu u februaru, Italija je osigurala povećane zalihe alžirskog plina, koji se također može prebaciti dalje prema sjeveru u Njemačku, ako se ukaže potreba. Ali sada kada Draghi nije na vlasti, talijanska energetska budućnost opet je upitna.

U Putinovoj sjenci

Raspuštanje talijanske vlade velika je pobjeda za ruskog predsjednika Vladimira Putina. Dok je Draghi djelovao kao glavni obuzdavalac Putinovog utjecaja u Italiji i Evropi, tri politička lidera koji su odgovorni za krizu vlade svi su u prošlosti pružili podršku ovom ruskom diktatoru.

Giuseppe Conte, šef onoga što je ostalo od ubrzano smanjujućeg Pokreta pet zvjezdica (podrška za ovu grupu opala je sa 32 posto na općim izborima 2018. na dva posto na lokalnim izborima u junu, ove godine, naprimjer), podržao je ukidanje sankcija Rusiji i pozvao je na povratak Moskve na G8 2018. Poveznice Pet zvjezdica sa Rusijom dobro su zabilježene i datiraju od pripajanja Krima 2014.

Podrška lidera Lige Mattea Salvinija Putinu također nije tajna: u 2017, pod vođstvom Salvinija, Liga je potpisala formalni sporazum o saradnji sa Putinovom strankom Ujedinjena Rusija. U 2019, BuzzFeed News i talijanski Espresso otkrili su ono što je navodno bio plan da se preusmjere sredstva iz Rusije za Ligu uključujući ljude bliske Salviniju i Putinu – sudska istraga o međunarodnoj korupciji je u toku.

Čelnik Forza Italije, Silvio Berlusconi, u međuvremenu, dugogodišnji je prijatelj Vladimira Putina. Posjećivali su jedan drugog u kućama za odmor i bili su bliski saradnici na međunarodnoj sceni kada je Berlusconi bio premijer 2000-ih. Ova dvojica lidera također imaju zajedničke komercijalne interese.

Nakon početka invazije na Ukrajinu, Salvini je dao neodređenu izjavu u kojoj osuđuje „sve vojne agresije“, i tek je nakon što su mu upućene izvjesne kritike priznao da „je Rusija pogriješila“, ali jedva da je ikako poimenično spomenuo Putina od tada. Berlusconi je mjesec i po nakon invazije šutio, da bi potom rekao da je „duboko razočaran i tužan zbog ponašanja Vladimira Putina“. Conteova osuda ruske invazije bila je nedvosmislena, ali njegov nedavni stav protiv slanja veće količine oružja u Ukrajinu – povezan sa sličnim sentimentom među mnogim Talijanima – neki su interpretirali kao znak podrške Rusiji.

Draghijev odlazak bez sumnje pogoduje Putinu, ali još bi važnije za ruskog lidera bilo kada bi na izborima pobijedili lideri i stranke bliski njemu.

Berlusconijevo naslijeđe

Trenutni izborni zakon mješavina je proporcionalne reprezentacije i elektorskih koledža FTPT sistema (izborni sistem relativne većine). Ovaj sistem favorizira izborne koalicije. Jedina koalicija koja formalno postoji u ovom trenutku desničarski je savez Lige, Forza Italije i Braće Italije – ultradesničarske stranke koju predvodi Giorgia Meloni.

Zadnja stranka je prva na anketama (23 posto), sa Demokratskom strankom lijevog centra odmah iza sa 22 posto. Međutim, planovi Demokrata da oforme širi savez sa Pokretom pet zvjezdica sada su ugroženi – Demokrate su odlučno za Draghija i ne odobravaju antidragijevski zaokret Pokreta pet zvjezdica. Demokratska stranka je u pregovorima sa odmetnutim centrističkim frakcijama koje su nedavno napustile Demokratsku stranku, no trenutno nije jasno hoće li u ovoj fazi biti u stanju da oforme izborni savez.

Kada je u pitanju interna kohezija, i desničarska koalicija ima problema. Nesuglasice su ih već spriječile da pobijede na nedavnim lokalnim izborima za gradonačelnika u mnogim gradovima, ali izgledi za ubjedljivu nacionalnu pobjedu ako uspiju sačuvati svoj savez na okupu do izbora vjerovatno će djelovati kao snažan katalizator za jedinstvo.

Dok se Berlusconi i Salvini osjećaju ogroženi od Meloni – Braća Italije je ispred Lige (15 posto) i Forza Italije (sedam posto) za nekoliko poena – Meloni bi zaista mogla biti najreprezentativnija opcija za premijersku funckiju u očima nacionalnih i međunarodnih institucija jer je zauzela odlučan proukrajinski stav od početka invazije.

Čak i prije njenog pro-NATO zaokreta, dobila je značajnu podršku od centrističkih krugova, izazvavši bojazan da bi njeno vješto tkanje „politike respektabiliteta“ sa fundamentalnom ultradesničarskom platformom moglo biti efikasnije od kičastog „diktatorskog“ stila Salvinija, koji redovno gubi glasove i popularnost.

Ovaj desničarski izborni savez direktan je nasljednik Berlusconijevih vladinih koalicija 1990-ih i 2000-ih: još 1994, npr, stranka Forza Italia bila je najveći partner u vladajućoj koaliciji, a poslije nje je slijedio Nacionalni savez, koji je nastao nakon raspada ultradesničarskog Talijanskog socijalnog pokreta i formalnog odbijanja njihovih fašističkih korijena. Tada je Sjeverna liga (koja je kasnije postala Liga) bila popularna na sjeveru države, što je ograničilo njen nacionalni utjecaj na anketama.

Melonijina stranka danas dolazi od dijela Nacionalnog saveza koji, uprkos svom ranijem odbacivanju fašizma, ima snažne i dokumentovane veze s fašističkim pristalicama i pozadinskim političkim operativcima.

U 1994, Berlusconi je omogućio ulazak u nacionalnu vladu navodnih postfašističkih političkih snaga i ranih populista Sjeverne lige. Sjeverna liga osnovana je 1980-ih kao opozicioni pokret koji je podržavao nezavisnost sjeverne Italije od Italije, i krivila je talijanski jug za boljke ove države.

Gotovo 30 godina kasnije, Berlusconi igra ključnu ulogu u podržavanju dva otvoreno ultradesničarska pokreta koji sada imaju veliku većinu koalicionih glasova.

Na stranu njihove razlike po pitanju Rusije, Braća Italije i Liga dijele militantnu i antiimigracionu agendu i protivljenje većini politika Evropske unije i reformi čije uvođenje zahtijeva Brisel u zamjenu za novac iz EU fonda Sljedeća generacija.

Ako ostvare svoje izborne ambicije u septembru, približavanje ljevice i desnice u populističkom vladinom savezu Pokreta pet zvjezdica i Lige oformljenog u 2018. bilo bi zamijenjeno ultradesničarskom vladom sa fašističkim inklinacijama.

To bi obilježilo potpuni neuspjeh strategije koju sistematski slijedi ljevica i lijevi centar posljednjih godina u pokušaju da razdvoji populiste na neki „desni“ i „lijevi“ front, kao način da suzbije uspon krajnje desnice. Sada, kada se Pokret pet zvjezdica ospia, Liga i Braća Italije imaju slabu konkurenciju u populističkom kampu.

Pred nama su tmurni dani

Progresivne snage će trebati drastično promijeniti svoj put ako žele blokirati uspon krajnje desnice na izborima. Manje ljevičarske formacije zaokupljene su kritikovanjem Draghijevog tehnokratskog pristupa i zaglavile su na interpretaciji sadašnjeg trenutka koji seže do krize eurozone početkom 2010-ih – kako god, narativ o „tehnokratiji protiv naroda“ uspješno su oteli populisti.

Demokratska stranka lijevog centra veoma je dobra u manevrisanju hodnicima moći talijanske predstavničke demokratije, i odigrala je istaknutu ulogu u vladi u većem dijelu ovog zakonodavnog tijela uprkos svom porazu na izborima 2018. Teško uspijeva predložiti program okrenut budućnosti,  a koji ide dalje od defanzivnih – iako doduše valjanih – argumenata da bi vlada bez tog dovela Talijane u goru poziciju od one u kojoj već jesu. Nakon Draghijevog pada, demokratski lider Enrico Letta s pravom je naznačio društvenu agendu za Italiju kao glavnu stranačku platformu za izbore, budući da je Italija jedina OECD država u kojoj su plate smanjene od 1990-ih. Detalji ove politike tek trebaju biti izdefinisani.

Najveći izazov za Demokrate i ljevicu ostaje kako privući nezadovoljne glasače koji su se tokom proteklih godina priklonili populističkim formacijama kao što je Pet zvjezdica ili koji uopće ne glasaju – ipak je veliki broj glasača neodlučan ili ne planira glasati u septembru.

Uprkos pompi u vezi Melenchonovog modela u Francuskoj, nestalni i destruktivni postupci političara iz Pokreta pet zvjezdica jasan su znak kako je ideja o „progresivnom populizmu“ koji bi bio održiva alternativa krajnjoj desnici hibrid koji je najbolje ostaviti analima političke historije.

Progresivcima bi bilo bolje da se fokusiraju na konkretne socijalne demokratske mjere koje bi koristile cijelom društvu, kao što je stajanje u kraj divljem zapadu nesigurnih ugovora, povećanje plata, ulaganje u javno zdravstvo i u porodičnu i u javnu dobrobit, i usvajanje inkluzivnih zakona o državljanstvu za migrante i izbjeglice.

Ako ne uspiju smisliti novu, efikasniju i atraktivniju izbornu strategiju, neće moći spriječiti veliku pobjedu krajnje desnice, i Putina, u Italiji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.