Palestinci su svjesni da nisu Ukrajinci i da nema kraja teroru

Protekle sedmice je izraelski režim, u operaciji volšebnog naziva Istinita Zora, ponovo bombama zasuo Pojas Gaze koji drži pod opsadom. Trodnevno bombardiranje ubilo je najmanje 44 Palestinca, uključujući 15 djece, te ranilo stotine drugih.

Kao da 15 godina osakaćujuće opsade nije dovoljno, iz godine u godinu je priobalni pojas na udaru užasnih „operacija“ u kojima su hiljade ubijene, stotine hiljada ranjene, a esencijalna infrastruktura je u potpunosti uništena.

Još 2012. godine je UN predvidio kako se do 2020. u Gazi neće moći živjeti. Po mnogim standardima, ova prognoza se pokazala tačnom. No, ipak, više od dva miliona Palestinaca nastavlja tamo živjeti. Većina ih tamo nije po vlastitom izboru – nedavne ankete pokazuju kako bi 40 posto žitelja Gaze otišlo kada bi moglo.

Ne iznenađuje da tako visoki broj ne vidi svoju budućnost u Gazi.

Život godinama Palestincima u Gazi nije lak, ali sa svakim „ratom“, svakom „operacijom“ i svakim napadom izraelskih lidera, uvjeti postaju sve teži.

Na primjer, Ministarstvo zdravlja u Gazi procjenjuje kako će uskoro zdravstvene službe, koje dugo imaju probleme zbog blokade, skoro u potpunosti prestati raditi zbog nedostatka električne struje i nestanka goriva za agregate. Uz posljednje bombardiranje, izraelski režim drži sve granične prelaze Gaze zatvorene i tako sprječava ulazak goriva i drugih neophodnih stvari.

Neprestana trauma

Iako su bombe predstale padati na Gazu u nedjelju navečer nakon „primirja“ kojem je posredovao Egipat, a koje su postigli Izrael i palestinska grupacija Islamski džihad, posljedice posljednjeg napada trajat će dugo nakon njegovog okončanja, isto kao što je bilo sa svim ranijim izraelskim „operacijama“.

Ljudi u Gazi stalno se pokušavaju oporaviti od ranijih bombardiranja, a ne prestaju strahovati od narednog. I nemaju načina za oporavak od mnogih rana – i fizičkih i psihičkih – koje su zadobili.

Mnoge međunarodne nevladine organizacije i UN-ove agencije pokušavaju dokumentirati neprestanu zdravstvenu krizu u Gazi. Ipak, mnoge metodologije i teorije koje koriste su u potpunosti nepodesne. Kako je nedavno objasnio dr. Samah Jabr, šef Odjela za mentalno zdravlje pri palestinskom Ministarstvu zdravstva, to je zato što ove organizacije i agencije pokušavaju razumijeti i tumačiti krizu koristeći zapadne koncepte koji se ne mogu koristiti na terenu u Gazi. Primjera radi, priča o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP) se ne može koristiti u slučaju Palestinaca jer trauma koju doživljavaju u naseljeničko-kolonijalnoj stvarnosti je „stalna, ponavlja se i ne prestaje“.

A ovo stanje stalnog stresa i traume prenosi se kroz generacije u Gazi i kroz ostalu Palestinu.

Zaista, trauma koju doživljavaju Palestinci u Gazi nije počela prošle sedmice, prošle godine niti 2006. kada je izraelski režim prvi put nametnuo opsadu Pojasa jer je izabrana vlast koja mu nije odgovarala. Sve je započeto prije nekoliko decenija kada je cionistički pokret prvi put ugledao Palestinu kao zemlju gdje može provesti svoj naseljeničko-kolonijalni projekat.

Taj projekat je doveo do ogromne i stalne otimačine od palestinskog naroda, te napravio zatvor pod otvorenim nebom što je danas Gaza. U Gazi, od dva miliona stanovnika, 1,4 miliona su izbjeglice iz drugih dijelova kolonizirane Palestine. Zato je 2018. u Gazi pokrenut „Veliki marš povratka“ u kojem su deseci hiljada protestirali na ogradi izraelskog režima i zahtijevali povratak svoje zemlje porijekla. Stotine su ubijene vatrom izraelskih snajpera, a daleko veći broj ih je ranjen.

„Znamo da nismo Ukrajina“

U ovom stanju stalne i neprestane traume i nakon razarajućeg napada na Gazu, međunarodna zajednica je ponovo uradila ono što radi najbolje i dozvolila da izraelski režim u potpunosti bude nekažnjen.

Bezbrojni političari i diplomate izdali su saopćenja kako su zabrinuti zbog „eskalacije nasilja“, te pozivali na „smanjenje tenzija“ i na „smirenost“. I jako su bili pažljivi da ne prikažu Izrael kao „počinitelja“ palestinskih patnji – kao da su petogodišnji Alaa Qadoum, te braća Ahmed i Momen Al Nairab od pet i 11 godina, umrli od prirodnih okolnosti, a ne poginuli od izraelskih bombi. Kao da već decenijama, bez ikakvih posljedica, izraelski režim ne ubija, ranjava i traumatizira Palestince.

Neki u međunarodnoj zajednici nisu ni pokušavali prikriti svoju bezuvjetnu podršku izraelskom nasilju. Ministrica vanjskih poslova Velike Britanije Liz Truss, na primjer, izdala je saopćenje ubrzo nakon početka operacije Istinska zora i podržala izraelski režim, bez spomena ubijanja desetaka Palestinaca. „Velika Britanija je uz Izrael i njegovo pravo da se brani“, kazala je. Ovaj stav teško da je koga iznenadio obzirom na stalnu i nepromjenjivu britansku podršku izraelskom režimu od njegova nastanka. Također, ne iznenađuje ni zbog britanskih isporuka vojne opreme Izraelu kako bi on bombardirao Gazu.

Palestinci nisu naivni. Mi znamo da nismo Ukrajina. Mi znamo da nećemo dobiti istu podršku kao Ukrajinci. Niko neće braniti naša prava da se branimo od okupatora. Međunarodni mediji neće objavljivati snimke kako bi slavili naše mučenike. Pjevači, glumci i premijer neće obilaziti porodice u ruševinama Gaze.

Realnost je da, bez seizmičkih promjena globalnog političkog pejzaša, izraelski režim će nastaviti bombardirati i ubijati Palestince bez ikakve kazne.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.