Ruski gubici u Ukrajini donose korist Turskoj

„Povratak Krima Ukrajini, čiji je neodvojivi dio, u biti je uvjet po međunarodnom pravu“. Sam po sebi, taj direktni komentar turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, koji je prošlog mjeseca iznio videolinkom na Samitu Krimske Platforme, ne iznenađuje nikoga ko detaljno prati tursko-ruske odnose.

Ipak, on je dokaz složenijeg Erdoganovog balansiranja između njegove podrške ukrajinskog suvereniteta i njegovog odbijanja da se pridruži sankcijama Rusiji. Pokazatelj je prilika koje Turska prati da iskoristi svoje veze sa Rusijom u vrijeme kada je Kremlj zapeo u Ukrajini.

Bilo da je riječ o Siriji ili južnom Kavkazu, Ankara se priprema da ispuni utjecajni prostor koji nastaje slabljenjem Moskve.

Od početka ruske agresije na Ukrajinu, Turska igra ulogu posrednika kako je pokazala u dogovoru od jula, kojem je posredovala sa UN-om, a kojim se dozvoljava plovidba ukrajinskih brodova sa žitaricama iz Odese. Njene trgovinske veze sa Rusijom cvjetaju. No, Erdogan ostaje konzistentan u podršci Kijeva, uključujući i pitanje Krima, historijskog doma krimskih Tatara (zajednice koju Turska smatra srodnom). Turske isporuke dronova Bayraktar ukrajinskim oružanim snagama najbolji su pokazatelj vojne podrške Kijevu.

Ruski revanšizam

Turska je osjetila prijetnju ruskim širenjem na Crnom moru od rata u Gruziji 2008. godine. Korak po korak, Moskva je ostvarila kontrolu nad tampon državama čiji je nastanak početkom 1990-ih doveo do ponovnog povezivanja Rusije i Turske koje je bilo bez presedana.

Vlastiti osjećaj ranjivosti Ankare, kombiniran duboko ukorijenjenim nepovjerenjem prema zapadnim saveznicima, nagnao ju je da traži pomirenje sa ogromnim, imperijalistički nastrojenim, susjedom umjesto da se sa njim sukobi. Istovremeno, Turska je ipak kultivirala saveze sa drugim crnomorskim državama koje su se plašile ruskog revanšizma, poput Ukrajine, Gruzije, Azerbejdžana, Rumunije i Moldavije.

Važno je prepoznati kako je ova država sada odlučila ići korak dalje.

Uzmimo sjevernu Siriju za primjer. Od maja Erdogan najavljuje operaciju progona Jedinica narodne zaštite (YPG) iz područja Tal Rifaata i Manbija. Turske snage i njihovi saveznici iz Sirijske nacionalne armije povećali su pritisak na kurdske borce duž linije kontakta zapadno od rijeke Eufrata, kao i oko Kobanija, Ain Isse i Tal Tamera na istoku. U tandemu, Erdogan vodi žestoke diplomatske napore da dobije pristanke Rusije i Irana.

Sirija je bila u fokusu njegovog trostranog samita u Teheranu 21. jula gdje su bili još ruski predsjednik Vladmir Putin i iranski predsjednik Ebrahim Raisi, kao i na sastanku Erdogana i Putina u Sočiju 5. augusta.

Kako bi dobio rusko i iransko odobrenje za otvorenu ofanzivu, on predstavlja moguću obnovu veza sa Vladom sirijskog lidera Bashara al-Assada kao uzvratni potez. No, ako Putin odbije podržati novu operaciju, nije nezamislivo da turske snage povuku jednostran potez.

Strah Erevana

Drugi scenarij gdje Turska napreduje nauštrb Rusije je jug Kavkaza. U julu su Ankara i Erevan dogovorili otvaranje granice, zatvorene za državljane trećih država od početka 1990-ih, te omogućavanje avionskih pista za teretne letove. Turske i armenske diplomate pregovaraju uspostavu diplomatskih veza.

Strah od Turske je ključni razlog za armensko povezivanje sa Rusijom u vidu strane i sigurnosne politike. No, nakon što je Azerbejdžan porazio Armence u Nagorno-Karabahu novembra 2020. uz pomoć Turske, vrijednost tog saveza sa Rusijom je pala.

Na kraju krajeva, Moskva se držala neutralnom i pustila armenske snage da se brane. Sada armensko vodstvo pragmatično istražuje povezivanje sa Turskom koje bi donijelo ekonomske i strateške koristi.

Zajedničke crte od Sirije do Armenije kazuju kako Turska metodički istiskuje Rusiju iz njenog susjedstva i regija gdje je Moskva imala stratešku prednost nad geopolitičkim rivalima posljednjih godina.

Naravno, Moskva je sposobna poremetiti takve napore. Koliko god da su rasijani, Rusi i dalje imaju prijatelje u Irancima i u Assadu u Siriji, kao i pogodno partnerstvo sa YPG.

Rusija također još ima kontingent od 2.000 mirotvoraca u Karabahu koji bi mogao odigrati ključnu ulogu u oblikovanju tamošnjeg sukoba. Moskva ima i ekonomski utjecaj nad Erevanom: Bilateralna trgovina je u porastu otkako je Armenija postala stražnji put za Rusiju kako bi zaobišla zapadne sankcije. U ponedjeljak su izbile nove borbe između Azerbejdžana i Armenije, premda je kasnije objavljen prekid vatre.

Ipak, svako ko misli da je rat u Ukrajini, u konačnici, sukob u kojem učestvuju Moskva, Kijev i zapadne prijestolnice, treba pogledati malo dalje. Ako rusko širenje bude obustavljeno, druga nacija je spremna širiti svoj diplomatski utjecaj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.