Zaoštrava se sukob Vučića i Kurtija: Povratak u Račak, 24 godine poslije

Specijalno tužilaštvo Kosova raspisalo je međunarodne potjernice za 18 lica srpske nacionalnosti zbog učešća u zločinu počinjenom u Račku, gdje je 15. januara 1999. godine ubijeno 45 Albanaca. To je izazvalo burnu reakciju zvaničnog Beograda, pogotovo što je obilježavanju godišnjice zločina prisustvovao i William Walker, tadašnji ambasador Verifikacijske misije OSCE-a u tadašnjoj Saveznoj republici Jugoslaviji. Njegov je izvještaj potvrdio kako je riječ o masakru nad civilima, što je bila prevlađujuća ocjena većine zapadnih diplomata i medija, a ne o “ubijenim albanskim teroristima”, kako je tvrdila i danas tvrdi srpska strana.

Prema mnogim svjedočenjima i mišljenjima, bio je to i konkretan povod za bombardovanje onoga što je ostalo od SR Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) poslije ratova od 1991. do 1995. godine, nakon što su propali mirovni pregovori u Rambouilletu pored Pariza. Izjava premijera Kosova Albina Kurtija kako “oni koji negiraju genocid sanjaju o njegovom ponavljanju” te da se “zločin protiv čovječnosti, genocid kakav su počinile srpske snage u Račku 15. januara, ne može sakriti, zamagliti i amnestirati” samo je pojačala stare i nove animozitete između Kosova i Srbije.

Vojno-policijski film i Walkerovi memoari

Tim povodom na Javnom servisu Radiotelevizije Srbije upravo je po drugi put prikazan i film Dosije Kosovo – Račak, sa jedinim ciljem  – da se vojno-policijska akcija u tom albanskom selu prikaže kao potpuno legalna i legitimna i obori Walkerova verzija kako je riječ o masakru 45 civila, a ne obračunu srpskih sigurnosnih snaga sa “teroristima” koji su bili članovi ili simpatizeri Oslobodilačke vojske Kosova. Dokumentarno-igrani film, napravljen u saradnji RTS-a sa Ministarstvom unutrašnjih poslova Srbije, uprkos naporima i željama autora (Slađana Zarić), nije donio nove činjenice, osim onoga što se znalo i prije prikazivanja pred milionskim auditorijem.

Šta se stvarno desilo u tom selu u centralnom dijelu Kosova, u opštini Uroševac (albanski Ferizaj), pokušao je utvrditi i Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu na suđenju tadašnjem predsjedniku SR Jugoslavije Slobodanu Miloševiću, koga je Tužilaštvo u prvoj tački optužnice teretilo za zločin u Račku. Suđenje je prekinuto nakon što je Milošević umro u ćeliji pritvorske jedinice Haškog tribunala, što je nepobitna činjenica, kao i ona da niko nikada nije odgovarao za ovaj zločin. Naravno, ako se izuzme presuda suda u Prištini iz 2002. godine protiv jednog od policajaca na 15 godina zatvora, koji, po sopstvenom priznanju, tog dana navodno nije ni bio u Račku.

Autorica filma tvrdi kako u sljedećim haškim procesima protiv Nikole Šainovića, Milana Milutinovića te osuđenih policijskih i vojnih generala Račka više nema. “Sve te tvrdnje iznete na početku, da je tamo bilo odsecanja glava, vađenja srca dok su ljudi živi, kopanja očiju, nisu utvrđene, iako je Madelaine Albright davala izjave da su tamo ljudi preklani, a Bill Clinton da su žene i djeca klečali u prašini i da smo ih streljali. Račak je bio povod i priprema javnog mnjenja za početak bombardovanja SR Jugoslavije”, smatra Slađana Zarić. Repriziranje ove svojevrsne “srpske istine o Račku”, slučajno ili namjerno, koincidiralo je sa viješću iz Prištine da će Vlada Kosova izdvojiti 70.000 evra za objavljivanje knjige o “masakru nedužnih civila” u Račku iz ugla Williama Walkera.

Pritisci na funsku forenzičarku Helenu Rantu

Finska forenzičarka Helena Ranta pobila je u Hagu Miloševićeve navode da se u Račku radilo o borcima OVK-a, koji su bili preobučeni u civilna odijela. Ona je u intervjuu Radiju Slobodna Evropa ispred njenog tima istražitelja koji su bili na licu mjesta potvrdila da su ubijeni “u trenutku smrti nosili civilna odijela. Ispitali smo svu odjeću, istražujući da li rupe na njoj odgovaraju ulaznim i izlaznim ranama na tijelima žrtava i nalazi su pokazali da odgovaraju. Sve je to sadržano u izveštaju o autopsiji”, rekla je Helena Ranta.

Nakon što ju je Milošević na suđenju pitao zašto nije radila “parafinsku rukavicu”, koja ustanovljava da li su žrtve imale oružje u rukama, uz tvrdnju kako su to srpski patolozi uradili i kako su našli čestice baruta ispod noktiju, finska istražiteljka je odgovorila kako se parafinski ili bilo koji drugi test koristi to mora učiniti samo u roku od šest sati nakon smrti. Ranta je za RSE rekla kako je Miloševiću posvjedočila da je Interpol kao nedovoljno pouzdan odbacio “parafinski test” još 1968. godine, jer danas postoje mnogo efikasniji testovi.

Na direktno novinarsko podsjećanje na dio izvještaja o patologiji, u kojem se decidirano tvrdi kako žrtve nisu bili borci OVK-a da nisu poginule u borbama, što je tvrdila srpska strana, Ranta je odgovorila: “Da. Nema govora o tome da su ti ljudi ubijeni u unakrsnoj vatri. Ne. Oni su u trenutku smrti bili civili.” Na finsku forenzičarku tokom istrage, što je i sama potvrdila, bilo je pritisaka i od samog Walkera, ali i finske vlade. “Gospodin Walker je očekivao da podržim njegovu interpretaciju. On je odlučio da upotrijebi termin ‘masakr’ i da kao počinioce označi Srbe. To je bila njegova interpretacija, ali ja, kao forenzički stručnjak, nisam htjela pristati na njegovu odluku.”

Za Sergeja Lavrova su Buča i Račak ‘ista šema’

Američki karijerni diplomata nije ostao dužan. Govoreći o tim događajima, podsjetio je kako ga je finski ambasador obavijestio da sve što je Helena Ranta rekla njemu o svojim forenzičkim rezultatima potpuno odgovara njegovim zaključcima: da su žrtve u Račku bili civili, da su bili ubijeni i da je to bio masakr. Međutim,  kako je kasnije izjavio, kada je počela konferencija za novinare, Helena Ranta je bila veoma frustrirana. “Na svako pitanje ona je odgovarala otprilike ovako: ‘to je za tužilaštvo’, ‘to je za pravosuđe’, ‘ja sam samo forenzičar’… i bila je dosta uznemirena. Nakon toga nismo čak ni razgovarali. Na isti način svjedočila je u Hagu. Ona kaže da je finska vlada na nju pravila pritisak da bude oštrija prema Srbima. Ne znam kako možete biti oštriji kada već imate situaciju da su stradali civili, da su oni bili u nadležnosti srpskih sigurnosnih snaga i da su svi mrtvi?“, govorio je Walker.

Ako se nastave ovakva traganja za “istinom”, a sva je prilika da hoće, nekim budućim analitičarima, političarima ili filmašima neće promaći ovaj karakterističan Walkerov komentar. “Izgleda da su u Srbiji neki ljudi u stanju poricanja kada je riječ o događajima na Kosovu. U nastojanju da se negira nezavisnost Kosova, postoji tendencija da se ljudi uhvate za svaku slamku, jer bi željeli da se uvjere da je bila neka velika konspiracija, da ja Walker ili Centralna obavještajna agencija ili Evropska unija ili bilo ko drugi u nekoj misiji da uništi Srbiju ili Srbe.” Ne smije se zaboraviti ni da je srpska policija uredno prijavila akciju posmatračima OSCE-a, šta god Walker ili neko drugi mislio o tome.

Tragični događaji u albanskom selu od prije 24 godine bez ikakve sumnje značajno su uticali na razvoj mnogo ranije pogoršanih odnosa Kosova i Srbije, ali se i danas koriste za dnevno-političke obračune, pa i otvorene tvrdnje, kako su najnovije potjernice iz Prištine samo “osveta Kurtija, jer mora formirati zajednicu srpskih opština”. A da su Kurti i Vučić sve dalje od nastavka dijaloga ovaj put svjedoči i izjava ruskog ministra spoljnjih poslova Sergeja Lavrova, koji je na početku invazije Rusije na Ukrajinu ustvrdio da je u Buči (kod Kijeva) odrađena ista šema kao u Račku. Kada je nešto u interesu SAD-a, sve je dozvoljeno, uključujući trenutno bombardovanje [SR] Jugoslavije“, izjavio je Lavrov, zaboravljajući da su se u Misiji OSCE-a koja je masakr u Račku opisala kao najteži na Kosovu nalazili i ruski posmatrači. Odmah je reagirao američki ambasador na Kosovu Jaff Hovenier: “Oni koji negiraju zločine u Račku nastoje da ometaju napredak ka regionalnom pomirenju, demokratskoj konsolidaciji i evropskim i evroatlantskim integracijama.“

Istina je prva žrtva svakog sukoba

Da su se srpski političari fiktivno, kad već ne mogu fizički, vratili u Račak posvjedočili su tradicionalno budni srpski mediji, a kako su razrađivali zadatu tezu predsjednika Srbije da je “Račak izmišljotina Williama Walkera”, prosudite sami. Ana Brnabić, predsjednica Vlade: “Ovo je dokaz da je Kurti lagao kada je rekao da nema tajnih spiskova”; Ivica Dačić, ministar spoljnjih poslova: “Još jedan pokušaj zloupotrebe Račka da bi se opravdao separatizam na Kosovu”; šef Bezbednosno informativne agencije Aleksandar Vulin: “Račak je zločin prema istini”, srpska istražiteljka Danica Marinković: “Nije bilo ni genocida, ni zločina, ni masakra, već borbe sa teroristima OVK-a”; advokat Branislav Tapušković: “Vid zastrašivanja koji će dovesti do novih iseljavanja”…

Čini se poslije svega kako je ovaj tekst možda najbolje završiti podsjećanjem na dokumentarni film Posljednja riječ rata, prikazanim nedavno i u Sarajevu, u okviru AJB DOC festivala. U njemu se autorica iz Finske Elli Rintala pozabavila radom Helene Ranta kroz čiju priču o istrazi ratnih zločina na Kosovu prikazuje kako u sukobu postoje brojna lica “istine”. Elli Rintala u filmu ne daje odgovor čija je “istina” prava, nego stavlja gledatalje u poziciju Helene Ranta kako bi sami donijeli taj zaključak. Elli Rintala u intervjuu za Al Jazeera Balkans kaže kako razlike u stavovima različitih strana, koje ne jenjavaju ni nakon gotovo 25 godina od rata, ukazuju na to da u konfliktu “istina” ima mnogo – ili da je, prema riječima istražiteljice, istina prva žrtva svakog sukoba.

Koliko treba da se ljudi suoče s prošlošću?

Finska autorica je mislila kako će se u 25 godina stavovi promijeniti, kako će se neke stvari procesirati ili slegnuti. “Mislila sam da je to dovoljno vremena da se ljudi suoče s prošlošću, ali onda sam uvidjela da nije tako, da još postoje kontradiktornosti. Iskreno, to je bilo šokantno za mene, ali onda sam uvidjela da to moram uzeti kao dio filma, a ne da to sakrijem. Shvatila sam da se na to moram fokusirati.” Bila je u pravu.

Poslije skoro četvrt vijeka i poslije verbalne artiljerije oko Račka, predsjednik Srbije i premijer Kosova odletjeli su svako svojim avionom na Ekonomski forum u Davosu, gdje su ih svjetski moćnici pritisnuli da naprave ključni korak ka trajnom rješenju za Kosovo, koje bi koliko-toliko zadovoljile obje strane. Prije 24 godine Vučić je bio Miloševićev ministar za informisanje, odnosno glavni njegov propagandista, dok je Kurti u aprilu 1999. godine uhapšen, a potom i osuđen na 15 godina zatvora, zbog “ugrožavanja teritorijalnog integriteta SR Jugoslavije i zavere radi počinjenja neprijateljske aktivnosti povezane sa terorizmom“. Pomilovan je u decembru 2001. godine od tadašnjeg predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.