Usred rata u Ukrajini jača Istočna Evropa
Istočnoevropske zemlje imaju pokretačku snagu i sigurno su više od pijuna u borbama moći većih igrača – to je ključna lekcija iz ovog rata koja seže mnogo dalje od primjera Ukrajine.
Na prijelazu iz 2022. u 2023. godinu, rat u Ukrajini i dalje bjesni. Ruski predsjednik Vladimir Putin vidi ono što on i dalje zove „specijalna vojna operacija“ kao takmičenje na život i smrt sa SAD-om i njegovim saveznicima u NATO-u. Zapad ovaj rat smatra prijetnjom po svoju sigurnost i svesrdno se trudi odbraniti ukrajinski suverenitet.
No, postoji inherentni problem sa predstavljanjem rata kao sukoba između SAD-a i Rusije. On minimizira duh, otpornost i svakodnevne žrtve Ukrajinaca u suprotstavljanju svom moćnom susjedu riješenom da ponovo stvori imperijalni poredak širom postsovjetskog prostora, s Moskvom u centru. Bez obzira koliko vojne i finansijske pomoći slali Kijevu, ona ne bi bila dovoljna da poremeti ambiciju Kremlja da nije bilo riješenosti među Ukrajincima da se odupru agresiji i revanšizmu.
To da istočnoevropske zemlje imaju pokretačku snagu i da su više od pijuna u borbama moći većih igrača ključna je lekcija iz ovog rata koja seže mnogo dalje od primjera Ukrajine.
Poljska je postala mnogo utjecajniji igrač u evropskoj odbrani nego što je ikada bila. Ne radi se samo o činjenici da je to zemlja na prvoj liniji koja prima mnoge izbjeglice koje dolaze iz Ukrajine, osigurava kopneni put za snabdijevanje susjeda oružjem i humanitarnom pomoći i šalje pomoć iz svog džepa (više od 3,5 milijardi dolara do sada).
Poljska takođe povećava svoju potrošnju na odbranu sa 2,2 posto svog bruto domaćeg proizvoda na rekordnih tri posto BDP-a u 2023, što je jedna od najviših stopa u NATO-u. Novac će se utrošiti za modernizaciju i proširenje vojnih snaga i mogao bi poljsku vojsku učiniti jednom od najvećih na kontinentu.
Varšava kupuje tenkove i samohodne haubice od Južne Koreje u okviru sporazuma vrijednog 5,76 milijardi dolara, a u narednim godinama će nabaviti najmodernije lovce F-35 iz SAD-a.
Osnaženi Putinovi ‘prijatelji’ u Istočnoj Evropi
Slučaj Poljske nije izuzetak. Odbrambeni budžet Rumunije dostići će 2,5 posto BDP-a sljedeće godine, što je znatno više od standarda NATO-a od dva posto. Baltičke države – Latvija, Litvanija i Estonija – takođe će postići cilj da potroše 2,5 posto svog BDP-a u narednih nekoliko godina.
Zaista, zemlje Istočne Evrope ponovo se naoružavaju u velikim razmjerima, pri čemu se stari sistemi sovjetske proizvodnje prebacuju u Ukrajinu ili se potpuno ukidaju.
Treba uzeti u obzir i novostečeni utjecaj koji stanovnici Istočne Evrope imaju u EU i NATO-u. Dugi niz godina, Poljska i baltičke države su odbacivane kao previše ratoborne prema Rusiji. Oprezni pristup Njemačke, zasnovan na ideji da će guste komercijalne veze stvoriti zajedničke interese s Moskvom, prevladao je i prihvatile su ga druge velike zapadnoevropske sile, uključujući Francusku.
Tako je bilo i nakon ruskog pripajanja ukrajinskog poluotoka Krima i prve faze rata u regiji Donbasa 2014-2015. Posmatrači Evrope sigurno se sjećaju francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je navijao za Francusku odmah pored Putina tokom finala Svjetskog prvenstva 2018. u Moskvi.
Ali ovogodišnji napad na Ukrajinu to je poništio. Sada EU primjenjuje sve rigoroznije sankcije protiv Moskve, uključujući njen unosan energetski sektor. A Poljska i baltičke države prednjače u tim naporima, zalažući se za sve strožije kazne protiv Moskve. Oni se osjećaju ohrabreni i vode politiku EU-a.
Istovremeno, rat je osnažio Putinove „prijatelje“ u Istočnoj Evropi. Bila je to nevjerovatna prilika za mađarskog premijera Viktora Orbana da preokrene svoj pad popularnosti i pobijedi na reizboru po rekordni treći put. On je vješto napuhao i iskoristio strahove birača da bi njihova zemlja mogla biti uvučena u sukob kako bi pobijedio na aprilskim izborima.
Kasnije je Orban uspio da isposluje izuzeće od embarga EU na rusku naftu koja stiže u Mađarsku naftovodom Družba (Prijateljstvo) preko Bjelorusije i Ukrajine. On je također iskoristio svoje pravo veta na paket pomoći Ukrajini od 18 milijardi eura kao prednost da ukine zamrzavanje fondova EU koje je Brisel uvjetovao provedbom reformi vladavine prava njegove vlade.
Iako je Mađarska svojim prokremljovskim stavom djelovala kao remetilac napora da se pomogne Ukrajini, ona je također doprinijela rastućem centralnom položaju Istočne Evrope na dnevnom redu Brisela. U proteklih 10 mjeseci, EU je pokazala mnogo ozbiljniju posvećenost kandidatima koji pretenduju na članstvo duž svoje istočne granice. Budimpešta može pripisati barem neke od zasluga za ovo jer je čovjek koji vodi proširenje povjerenik Oliver Varhelyi, mađarski karijerni diplomata (za kojeg se, zanimljivo, smatra da je blizak Orbanu).
‘Istočna Evropa nadmašuje samu sebe’
Naravno, i druge istočnoevropske države su bile prilično aktivne u ovom procesu. Poljska, Rumunija i druge nacije u regionu snažno su se zalagale da se Ukrajina i Moldavija pridruže Uniji. U junu su dobili status kandidata.
Pod češkim predsjedavanjem EU, koje je počelo u julu, Brisel je također intenzivirao napore angažmana na Zapadnom Balkanu. Sredinom decembra, Bosna i Hercegovina zvanično je postala kandidat, dok je Kosovu konačno dato zeleno svjetlo za liberalizaciju viznog režima, koja bi trebala biti riješena početkom 2024. Slovenija je snažno lobirala za kandidatski status Bosne i Hercegovine, iako Sarajevo nije uspjelo ispuniti mnoge političke uslove.
Samit EU-Zapadni Balkan održan 6. decembra u Tirani takođe je pokazao posvećenost EU ovoj regiji. Značajno je da je to bio prvi put da se rukovodstvo Unije okupilo u zemlji koja nije članica.
Tokom samita, lideri EU i Balkana zacrtali su put naprijed ka regionalnom zajedničkom tržištu. Brisel se obavezao da će potrošiti milijarde na izgradnju prekogranične infrastrukture i „ozelenjavanje“ i „digitalizaciju“ balkanskih ekonomija. Također je najavio paket od milijardu eura za pomoć članicama koje nisu članice EU u regiji da se izbore s energetskom krizom uzrokovanom ratom u Ukrajini.
Iako proširenje tako da bude uključen i Zapadni Balkan ostaje daleko, Istočna Evropa nadmašuje samu sebe. A Putin, od svih ljudi, zasigurno ima dio zasluga za to. On je natjerao ovu regiju da se mobilizira i politički i vojno da se odbrani od njegove agresije.
Šef Kremlja radije bi pričao s Washingtonom, i možda Berlinom i Parizom o geopolitici u Evropi, igrnorišući Varšavu, Bukurešt i Talin. Ali njegovo čitanje je bez sumnje zastarjelo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.