Ko će biti sljedeći čelnik turske opozicije?

Nakon duge rasprave unutar najvećih opozicionih stranaka u Turskoj, Ozgur Ozel, šef Kluba zastupnika Republikanske narodne partije (CHP) u Parlamentu, najavio je svoju kandidaturu za predsjednika stranke na sljedećem stranačkom kongresu. Time se otvaraju vrata za mogućnost da dođe do promjene sadašnjeg predsjednika stranke i vođe opozicije Kemala Kilicdaroglua.

Šef CHP-a Kemal Kilicdaroglu dugo se suočavao s protivljenjem unutar CHP-a, otkako je preuzeo dužnost predsjednika stranke 2010. godine. Glavno opravdanje za to bili su njegovi stalni porazi od predsjednika Erdogana i Partije pravde i razvoja (AKP) na svim izborima na kojima je učestvovao. Kasnije je Kilicdaroglu iskoristio iste te izbore kako bi se riješio svog najvećeg kritičara i glavnog rivala unutar stranke, Muharrema Incea. Nominirao ga je za kandidata na predsjedničkim izborima samo da izgubi od Erdogana 2018. Takvim potezom mu je izvukao iz ruku kartu “gubitak od Erdogana” i doveo ga u pat poziciju, što je navelo Incea da podnese ostavku i potom osnuje Domovinsku stranku.

Turska opozicija, predvođena Kilicdarogluom, značajno je podigla očekivanja prije nedavnih predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Tvrdila je da je sposobna osvojiti mjesto predsjednika zemlje, kao i većinu mjesta u parlamentu s ciljem da promijeni politički sistem u državi i vrati ga na parlamentarni. Činilo se da je Kilicdaroglu uvjeren da će odnijeti pobjedu na predsjedničkim izborima do te mjere da se „oprostio“ od parlamentarne grupe svoje stranke prije izbora uz obrazloženje da je to njegov „posljednji govor” s tog podija kao predsjednika stranke.

No, dvostruki gubitak na predsjedničkim i parlamentarnim izborima imao je cijenu koja se morala platiti. Naravno, najviše kritika je upućeno čelniku opozicije i šefu njene najveće stranke, odnosno Kilicdarogluu. Tim više što je u njegovoj stranci bilo i onih koji su izražavali nezadovoljstvo zbog savezništava koja je sklapao. Pojedine stranke koje su ušle u koaliciju s Kilicdarogluovom  strankom nisu se slagale s njegovom kandidaturom za predsjednika, a nisu se slagale ni sa njegovim kasnijim savezom s krajnje desnom Strankom pobjede (Zafer Partisi) i usvajanjem antiizbjegličke retorike.

Unutrašnje protivljenje i kritike izvana

Kilicdaroglu se suočio s oštrim kritikama ostalih pet stranaka za opozicionim šestostranačkim stolom, u čemu se posebno isticala Dobra stranka, koja se otvoreno protivila tome da Kilicdaroglu bude konsenzusni kandidat opozicije jer “on nije kandidat koji je sposoban odnijeti pobijedu” na predsjedničkim izborima. Međutim, najveće protivljenje s kojim se suočio bilo je unutar njegove stranke.

Među čelnicima stranke CHP bilo je mnogo onih koji su se protivili Kilicdarogluu. Jedan od njih je i gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu, koji se želio kandidirati na predsjedničkim izborima, prije nego što je šef njegove stranke nametnuo svoju kandidaturu zahvaljujući ovlaštenjima i adutima koje je držao u rukama. Oko Imamoglua se okupio niz bivših i sadašnjih čelnika, od kojih su neki pozivali na “obnovu”, dok su drugi otvorenije i direktnije zahtijevali “promjenu” vodstva stranke. Duže vrijeme se smatralo da će se Imamoglu suprotstaviti Kilicdarogluu na sljedećem kongresu stranke, međutim, on je nedavno objavio da se namjerava ponovno kandidirati za gradonačelnika Istanbula. Tom prilikom je pohvalio šefa Kluba zastupnika CHP-a u Parlamentu Ozgura Ozela, što je nagovijestilo mogućnost da se potonji kandidira u utrci, a tako se i desilo.

Kilicdaroglu je odbacio zahtjeve za ostavkom, uporedivši sebe s kapetanom koji se ne bi smio zaustaviti prije nego što dovede brod na sigurno. Međutim, naglasio je kako je neophodno napraviti promjene u vodstvu stranke, te je smijenio većinu članova centralnog odbora, posebno Imamogluove pristalice, što je povećalo broj njegovih protivnika i onih koji su tražili da podnese ostavku.

Teška borba

Pravno posmatrano, struja unutar stranke koja je zagovarala promjene nije imala moć natjerati čelnika stranke na ostavku, pa je cilj bio pojačati pritisak na njega kako bi sam odstupio. Kilicdarogluova upornost odgodila je rješavanje ovog sukoba do stranačkog kongresa, koji bi se trebao održati sljedeći mjesec ili iza toga.

Do ovog momenta, ne postoji snažan i stvarni protukandidat Kilicdarogluu na kongresu stranke, osim Ozgura Ozela, koji se tradicionalno smatrao pristalicom predsjednika stranke. Ozel se prvi usprotivio pozivima da Kilicdaroglu podnese ostavku odmah nakon izbora, a zatim se pridružio Imamogluu uz manje razlike u svom diskursu, jer se fokusirao na ideju obnove u stranci, a ne na potrebu promjene njenog rukovodstva.

Četiri scenarija

Budući da predsjednike stranke biraju delegati na kongresu, od kojih većina dolazi iz stranačke organizacije i njenih ogranaka u raznim pokrajinama i gradovima, od velike je važnosti pratiti rezultate kongresa na nivou ogranaka u gradskim četvrtima, a zatim i na nivou pokrajina, koji još uvijek nisu okončani. Iako većina onoga što je privedeno kraju, a to je vrlo malo, pokazuje da je i dalje dominantna struja koja podržava šefa stranke, što je i očekivano, također ukazuje na brojne rasprave i polarizacije, koje ponekad prerastaju u sukobe i svađe.

Prema tome, imajući u vidu da nedostaje još jedan snažan kandidat koji je u stanju predstavljati stvarnu konkurenciju, CHP će se na sljedećem kongresu suočiti s jednim od četiri scenarija:

• Prvi je da postoji prećutno razumijevanje ili skriveni dogovor između Kilicdaroglua i struje koja mu se suprotstavlja na osnovu kojeg će potonji dovesti stranku do kongresa, ali se neće kandidirati za predsjednika stranke, već će podržati Ozela. Na taj način bi časno otišao s čela stranke (bez ostavke), te osigurao pobjedu struje koja traži promjene. Pogotovo jer mu je Ozel donedavno bio desna ruka, zbog čega ga je i izabrao da predvodi Klub zastupnika CHP-a u Parlamentu.
• Drugi scenarij je da Ozelova kandidatura bude stvarna i da dođe do teške bitke na narednom kongresu stranke. U tom slučaju, bez obzira na političke kalkulacije, šanse za pobjedu nad Kilicdarogluom nisu velike, jer taj čovjek postavlja rukovodstva u ograncima stranke po cijeloj zemlji uzduž i poprijeko. Odnosno, on sada bira one koji će sutra izabrati predsjednika stranke, što Ozelov zadatak u ovom slučaju čini mogućim, ali vrlo teškim.
• Treći scenarij je da je konkurencija na stranačkom kongresu bude stvarna i da se Kilicdaroglu natječe i pobjedi. To je nešto izglednija mogućnost od prethodne kada su u pitanju izborne kalkulacije, ali možda nije vjerovatna u političkom smislu. Političku prepreku u ovom slučaju predstavlja gubitak posljednjih izbora, koji dolazi nakon dugog niza poraza, zatim poodmakla dob čelnika CHP-a, koji je navršio 75 godina, te obećanja koja je sam sebi dao da će raditi na promjenama i osnaživanju mladih, i tako dalje.
• Dakle, ovo dovodi do mogućnosti četvrtog scenarija, a to je da se Kilicdaroglu neće kandidirati na kongresu stranke. Umjesto toga, podržat će osobu koja pripada struji njegovih pristalica unutar stranke za predsjednika i osigurati njegovu pobjedu, a ne Ozgura Ozela.

Ukratko, političke kalkulacije upućuju na to da će se Kilicdaroglu zadovoljiti time da dođe na kongres stranke i tvrditi da se zalaže za promjene i obnovu, što će sam nadzirati. Time postaje izgledniji prvi scenarij u slučaju da postoji neki dogovor ili četvrti u slučaju da ga nema. Što se tiče predviđanja, prema čisto izbornim i administrativnim kalkulacijama, idu u prilog trećem scenariju, jer se očekuje da će aktualni stranački čelnik imati snažniju podršku među delegatima kongresa u odnosu na konkurente. Što se tiče drugog scenarija, odnosno borbe između dvije strane i dovođenja u pat poziciju te Ozelove pobjede za predsjednika stranke, to bi bilo iznenađenje i prema političkim i prema izbornim kalkulacijama.

Najizgledniji scenarij

Dakle, važno pitanje glasi: koji od ovih scenarija je vjerovatniji u poređenju s  ostalim? Ko će biti sljedeći predsjednik turske stranke CHP i općenito opozicije u Turskoj?

Nije jednostavno dati konkretan odgovor na to pitanje jer još nema jasnih naznaka hoće li doći do dogovora ili ne, tim više što je Ozel svoju kandidaturu protiv Kilicdaroglua najavio tek prije nekoliko dana. Kilicdaroglu je to samo kratko prokomentirao, rekavši: “svaki član stranke ima pravo da se kandidira za njenog predsjednika.” Prema tome, u narednih nekoliko sedmica pratit ćemo reakcije i izjave i čitati između redova u pokušaju da odgovorimo na pitanje: koji od spomenutih scenarija ima prevagu nad ostala tri?

Međutim, prema trenutno raspoloživim podacima, može se reći da je scenarij postizanja dogovora vrlo moguć i znatno izgledniji od ostalih, imajući u vidu tok dešavanja nakon posljednjih izbora, zatim ime Kilicdarogluovog protukandidata, za kojeg je poznato da je blizak čeliku stranke, a bliži je i tradicionalnoj struji u stranci, te gore navedene političke razloge. Ali, ko zna?!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.