Zašto zdravstveno stanje Ramzana Kadirova nije bitno?

Andrij Jusov, glasnogovornik ukrajinske obavještajne službe, 15. septembra je kazao novinarima da je Ramzan Kadirov, guverner Čečenije, u komi. Ova izjava je pokrenula lavinu senzacionalističkin nagađanja o zdravstvenom stanju čečenskog čelnika. Neki su sugerisali da je u bolnici u Moskvi, gdje se liječi zbog problema s bubrezima, drugi da boluje od ovisnosti o drogama, a nekolicina njih čak ga je proglasila mrtvima.

Ovo nije prvi put da se pojavljuju glasine o pogoršanju zdravstvenog stanja Kadirova. Takva nagađanja kruže već nekoliko godina. Razlika je u tome što je ovaj put to privuklo mnogo više međunarodne pažnje, možda zbog ključne uloge koju je samoproglašeni „vojnik-pješak“ predsjednika Vladimira Putina odigrao u ratu u Ukrajini, posebno na propagandnom frontu.

Izgleda da neki gaje nadu da će u slučaju teške bolesti Kadirova ili njegove smrti, Čečenija, a samim time i Rusija, biti destabilizirane, što bi pomoglo Ukrajini da pobijedi u ratu. Ali, takav razvoj događaja slabo je vjerovatan. U suštini, zdravstveno stanje čečenskog čelnika nije toliko važno. To je zato što režim u Republici Čečeniji trenutno održava visok stepen otpornosti, kako interno, tako i u odnosu s Moskvom.

Personaliziran, ali stabilan režim

Kadirovljeva moć počiva na dva stuba: nedostatku političkih rivala koji bi mogli osporiti njegovu vladavinu i njegovoj bliskoj vezi s Putinom. Nakon što je preuzeo vlast od svog oca Ahmata, koji je ubijen 2004. godine, Kadirov je sistematski nastojao eliminisati svakoga ko bi mogao predstavljati prijetnju njegovom položaju. Kritičari i rivali su ubijani ili su morali pobjeći u inozemstvo, gdje žive u strahu da će biti mete.

Kadirov je osigurao svoju poziciju i tako što je razvio ličnu vezu s Putinom. Obično etiketiran kao porodični, gotovo očinski, njihov odnos je bliži od bilo kojeg koji je ruski predsjednik imao sa regionalnim čelnikom.

U zamjenu za slijepu odanost Putinu, Kadirov dobija znatna sredstva iz federalnog budžeta. Zaista, Čečenija je jedna od regija koja prima najviše subvencija u Rusiji; kako je i sam njen čelnik priznao, ona ne bi preživjela mjesec bez sredstava iz Moskve.

Njegova bolest ili smrt, međutim, ne bi zaustavili protok ovih sredstava, s obzirom da ih Kremlj doživljava kao način da kupi stabilnost i mir u ovoj republici, koja je propatila kroz dva rata 1990-ih.

Osim tog, Kadirov nije nezamjenjiv. Iako je zaista prisutna velika personalizacija moći u Čečeniji, on sam ne predstavlja cjelokupnost režima. On je na vrhu hijerarhije režima, ali nije jedini odgovoran za njegovu funkciju; postoji niz moćnih ljudi koji se bave različitim aspektima upravljanja.

Predsjedavajući čečenskog Parlamenta Magomed Daudov i zamjenik premijera Abuzaid Vismuradov upravljaju unutrašnjim pitanjima, posebno u vezi sa represijom javnosti i održavanja stabilnosti. Obojica su poznati kao iznimno nasilni i povezani su sa slučajevima mučenja. Od početka ruske invazije na Ukrajinu punog obima, ovaj dvojac je nadgledao i raspoređivanje čečenskih boraca na bojno polje.

Premijer Muslim Kučijev zadužen je za operacije konvencionalnog upravljanja. On je tradicionalni birokrata koji je bio na raznim državnim pozicijama. Kučijev je bio i na poziciji vršioca dužnosti čelnika Čečenije, mijenjajući Kadirova u više navrata, uključujući i ranije ove godine, kada je Kadirov uzeo odsustvo.

Adam Delimhanov, Kadirovljev poručnik kojem najviše vjeruje i član ruske Dume, kontroliše neformalne, i često kriminalne operacije režima izvan Čečenije. On je odgovoran za suzbijanje opozicije Kadirovu među čečenskom dijasporom i optužen je za organizovanje nekoliko atentata. Također je igrao istaknutu javnu ulogu u ruskoj vojnoj kampanji u Ukrajini, odlazeći na okupirane teritorije sa čečenskim snagama.

Ako Kadirov bude onesposobljen ili umre, ove moćne ličnosti bi mogle nastaviti sa operacijama njegovog režima, vjerovatno sa jednim od njih koji će biti vršilac dužnosti regionalnog šefa.

Kadirov također priprema svog najstarijeg sina Ahmata za nasljednika, iako mu nedostaje još otprilike sedam godina do ispunjavanja zakonske starosne dobi da postane guverner. U martu, uoči svog vjenčanja, Kadirov mlađi se sastao s Putinom u Moskvi. Ovaj sastanak je bio najjasniji pokazatelj Ahmatovog položaja i označio je početak višemjesečnog naleta službenih dužnosti za najstarijeg Kadirovljevog sina.

Kremlj će vjerovatno prihvatiti Ahmata kao Ramzanovog nasljednika ne samo zato što to želi njegov otac, nego i zato što se na taj način održava trenutna struktura odnosa. To drži Čečeniju kao političku konstantu, a ne kao nepredvidivu vazalnu regiju.

Bilo da Ahmat preuzme dužnost od svog oca ili bude postojala prelazna ličnost koja će vladati privremeno, poput Daudova ili Delimhanova, režim u Čečeniji je spreman da ostane netaknut ako Kadirov prijevremeno napusti poziciju guvernera.

Bez izgleda za unutrašnji otpor

U slučaju promjene rukovodstva, stabilnost u sjevernokavkaskoj republici garantuje i njen golemi represivni aparat, koji brzo iskorjenjuje svaki oblik protivljenja kada se pojavi. Kadirovljev režim je u posljednje vrijeme pokazao sve niži prag za raspoređivanje sile.

Naprimjer, u septembru prošle godine, nakon što je Moskva objavila djelimičnu mobilizaciju, Čečenke su izašle u Grozni na demonstracije protiv te odluke. Službe sigurnosti su demonstrantice odvele u kancelariju gradonačelnika Groznog i pretukle, dok su njihovi muški rođaci prisilno raspoređeni na front u Ukrajini.

U decembru je nakon tuče između dva službenika sigurnosti u čečenskom gradu Urus-Martanu uslijedila opsežna sigurnosna kampanja za privođenje stanovnika koji su svjedočili i snimili incident telefonima. Vlasti u Groznom su navodno bile iziritirane što je mještane zabavljala svađa.

Grubost režima može se protumačiti kao znak njegove temeljne slabosti, nedostatka narodnog legitimiteta. Ipak, efikasan je u gušenju protesta i održavanju kontrole i njegova sposobnost da to učini ne bi se pogoršala ako bi se nešto dogodilo Kadirovu.

Sredstva čečenske javnosti za organizovanje oružanog otpora također su ograničena. Devedesetih su se Čečeni borili za nezavisnost od Rusije, ali su poraženi u Drugom čečenskom ratu. Lokalna pobuna koja je trajala tokom naredne decenije je zaustavljena, a mnogi borci su napustili republiku.

Danas se većina čečenskih opozicionih snaga preselila u Ukrajinu kako bi nastavila borbu protiv Rusije. Učestvovali su u ključnim bitkama, uspješno braneći Kijev, oslobađajući Izjum i boreći se oko Bahmuta ranije ove godine. Međutim, oni nemaju jasan put za povratak u domovinu.

Prelazak kopnom sa južnog Kavkaza trenutno nije moguć. Gruzija je i dalje neprijateljska prema Čečenima zbog svoje bogate istorije prelivanja sukoba i neuspjelog pokušaja eksploatacije boraca iz regije. Azerbejdžan također ne bi dozvolio čečenskim borcima da prolaze kroz njegovu teritoriju iz sopstvenih sigurnosnih razloga i želje da ne naljuti Moskvu.

Svaki otpor koji se organizuje na terenu u Čečeniji suočio bi se s velikim izazovom ograničene ponude oružja. Neka skrovišta oružja iz pobune 2000-ih i dalje postoje u šumama, ali njihov broj i upotrebljivost tog oružja su upitni. Kadirovljev režim se obračunao s ilegalnim posjedovanjem oružja i oružarima. Rat u Ukrajini mogao bi povećati dostupnost oružja unutar Rusije, ali to samo po sebi ne bi bilo dovoljno za snabdijevanje značajnih snaga oružanog otpora.

Kadirov također poduzima mjere da spriječi novu pobunu. Smanjio je broj čečenskih vojnika koje se bore u Ukrajini u prvih nekoliko mjeseci rata, a prošlog ljeta naredio je sigurnosnim službama da se bolje pripreme za podzemne borbe. On se, naravno, može osloniti i na vojnu podršku Moskve u slučaju da dođe do unutrašnjih sukoba.

Teška bolest ili čak smrt čečenskog rukovodstva ne bi umanjila sposobnost režima da zaustavi bilo kakvo neslaganje ili oružani otpor. Kadirov možda ima jedinstven odnos sa Putinom, ali on nije nezamjenjiv. Bez obzira da li će njegov sin postati njegov nasljednik ili će se uključiti neko od njegovih pouzdanih ljudi, režim će nastaviti funkcionisati uz snažnu podršku Moskve i držati pod kontrolom čečenske težnje za slobodom i nezavisnošću.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.