Arapsko-islamski samit: Verbalne akrobacije koje potvrđuju nemoć i neuspjeh

Rijad je 11. novembra bio domaćin vanrednog Arapsko-islamskog samita na kojem se raspravljalo o izraelskoj agresiji na Gazu, nakon više od mjesec dana od njenog početka. Iako je motiv za spajanje dva samita bio ujedinjenje napora u tom pogledu, stavke završne deklaracije samita bile su daleko od akcije i utjecaja.

Dva samita

Nekoliko sati prije održavanja dva samita, samita Arapske lige i samita Organizacije islamske saradnje, Rijad je, u svojstvu domaćina, objavio da će biti spojeni u jedan zajednički vanredni samit. U saopćenju saudijskog Ministarstva vanjskih poslova je navedeno: “Polazeći od toga da su čelnici svih zemalja svjesni značaja ujedinjenja napora i izlaska s jedinstvenim kolektivnim stajalištem koje izražava zajedničku arapsko-islamsku volju u vezi s onim čemu Gaza i palestinske teritorije svjedoče po pitanju opasnog i nezapamćenog razvoja dešavanja, što zahtijeva arapsko i islamsko jedinstvo u suprotstavljanju i obuzdavanju njihovim posljedicama.”

Samitu su prisustvovali čelnici na visokim pozicijama u arapskim i islamskim zemljama, a većina utjecajnih zemalja učestvovala je na nivou predsjednika, što je dalo dodatni značaj spajanju dva samita u jedan. Mnogi su zbog toga očekivali više kada je riječ o ishodima samita u Rijadu.

Govori većine čelnika koji su se obraćali na samitu bili su usmjereni na nužnost hitnog prekida vatre, uvođenje pomoći stanovnicima Pojasa Gaze, odbacivanje ideje raseljavanja na jug Pojasa ili u Egipat, na što je okupatorska vlada pozivala. Također, stavljen je naglasak na prava palestinskog naroda, između ostalog i na uspostavljanje njihove nezavisne države.

Samit je izdao deklaraciju u čijoj preambuli se naglašava “naš jedinstveni stav u osudi brutalne izraelske agresije na palestinski narod“, te kako se „zajedno suprotstavljamo ovoj agresiji”, i humanitarnoj katastrofi koju ona uzrokuje, ukazujući da samit radi na tome da se zaustavi agresija i “okončaju sve nezakonite radnje Izraela”.

U preambuli deklaracije objavljene na zajedničkom samitu podsjeća se na ranije rezolucije Ujedinjenih nacija u vezi s palestinskim pitanjem, a pozdravljena je i nedavna rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u vezi s ratom. Istaknuto je da palestinsko pitanje zauzima središnje mjesto i da je Arapska mirovna inicijativa za mir suštinska referenca. Navedeno je i to da Izrael, kao okupatorska sila, snosi odgovornost za nastavak sukoba te se upozorava na “katastrofalne posljedice osvetničke agresije koju je pokrenuo Izrael”, što doseže nivo “masovnih ratnih zločina”.

Deklaracija ima 31 stavku, a u prvoj se osuđuje “izraelska agresija na Pojas Gaze, ratni zločini i barbarski, brutalni i neljudski masakri” koje čine okupatori. Druga odbacuje izgovor “samoodbrana”, čime se opravdavaju gore navedena djela. Treća stavka je nešto što se možda najviše ističe u deklaraciji, a predviđa da se “pod hitno prekine opsada Gaze i naredi ulazak arapskih, islamskih i međunarodnih konvoja humanitarne pomoći”, ukjučujući hranu, lijekove i gorivo, u Pojas i da se uputi poziv međunarodnim organizacijama da sudjeluju u ovom procesu.

Tunis je izrazio suzdržanost prema “svemu što je navedeno u deklaraciji, osim tačaka koje se odnose na trenutni prekid agresije na palestinski narod, hitno uvođenje humanitarne pomoći i ukidanje opsade” u cijeloj Palestini. Irak je izrazio suzdržanost prema izrazu: “rješenje s dvije države”, zato što je u suprotnosti s iračkim zakonom, te prema izrazu: “ubijanje civila” jer se time izjednačava “palestinski mučenik s izraelskim doseljenikom”, kao i po pitanju izraza: “uspostavljanje normalnih odnosa”.

Između nemoći i neuspjeha

Prva stvar koja privlači pažnju jeste da se ovaj “vanredni i hitni” zajednički samit održava nakon više od mjesec dana od agresije na Pojas Gaze, i nakon što je broj poginulih premašio 11.100 osoba, dok je ranjenih višestruko više, pored toga da je nametnuta opsada i zabrana ulaska hrane, vode, lijekova i goriva. Ministarstvo zdravlja u Gazi je saopćilo, na dan održavanja samita: “da nije u stanju ni prebrojati žrtve”, zbog prekida telefonskih komunikacija i interneta. Nema sumnje da će odgađanje održavanja samita, i to vrijeme dok traje ovakva katastrofalna situacija, imati konotacije koje će se direktno odraziti na njegove ishode i mogućnost da ostvari utjecaj.

Druga napomena: u zaključcima samita dominiraju verbalne i retoričke formulacije poput zahtjeva, molbi, potvrda, poziva i izjava podrške, uz gotovo potpuno odsustvo bilo kakvih praktičnih koraka koje bi samit, na kojem se okupilo 57 lidera arapskih i islamskih zemalja, trebao poduzeti u vezi sa zajedničkim pitanjem kao što je palestinsko, okupatorskim praksama koje su opisane u uvodu i preambuli, kao i činjenicama na terenu.

S druge strane, jedina praktična odluka, a to je razbijanje opsade i dovođenje pomoći, bila je nejasna. Nije objašnjen njen mehanizam, nisu predstavljeni načini njene provedbe niti kako da se suprotstavi postojećoj nepopustljivosti Izraela oko ulaska pomoći u Pojas Gaze. Prema tome, može se reći da je to više želja i poziv nego praktični plan.

Također, stavke deklaracije u potpunosti izostavljaju pitanje bilo kakvih sankcija državi okupatoru ili njenim podražavateljima. Štaviše, izostale su i prijetnje sankcijama, kojih nije bilo čak ni u stavci koja poziva na „zaustavljanje izvoza oružja i municije okupatorskim vlastima“. Samo se u 12. stavci poziva na osudu, kako je to nazvano, dvostrukih standarda u primjeni međunarodnog prava. Istaknuto je da će dvostruki standardi “ostaviti traga” na stavove arapskih i islamskih zemalja jer “dovode do razdora između civilizacija i kultura”.

Čak ni uobičajeni jednostavni diplomatski koraci, poput povlačenja ili protjerivanja ambasadora, ili prijetnje zamrzavanjem ili prekidom diplomatskih odnosa, nisu bili izričito spomenuti u deklaraciji, već su korištene preširoke formulacije, poput: “poziva državama članicama Organizacije i Lige da izvrše diplomatski pritisak” na okupatorske vlasti.

Za razliku od onoga što je na samitu opisno kao ratni zločini i gnusni masakri, u deklaraciji i njenim stavkama se naglašava da je mir jedino rješenje za sukob s okupacijom. Ponovo je stavljen naglasak na Arapsku mirovnu inicijativu i dvodržavno rješenje, uz poziv da se organizira mirovna konferencija u regiji što je prije moguće.

Pozitivna je stvar da je odbijena ideja o raseljavanju stanovništva Gaze, a istaknuto je i to da raseljeni imaju pravo na povratak svojim domovima. U  stavci 14. osuđuje se “raseljavanje milion i po Palestinaca sa sjevera Pojasa Gaze na njegov jug”, a takva formulacija bi mogla sugerirati da su civili napustili sjever Pojasa Gaze, što nije tačno. Moglo bi se desiti da okupatorske snage, koje usvajaju ovakvu propagandu, to zloupotrijebe.

Na kraju, u stavci 16. stoji da se „osuđuju ubijanja i ciljanja civila“, te se naglašava da „nema razlike između života jednih i drugih“, što znači jednakost između dvije strane. Irak (i Tunis implicitno) izrazili su suzdržanost po pitanju ove stavke. Možda ovo ukazuje na to da je prijedlog stavke bio još jasniji u svom tekstu: „civili s obje strane“, a zatim je to izmijenjeno zahvaljujući odbijanju i prigovorima država članica, kako se navodi u nekim izvještajima.

Prema tome, ishodi Arapsko-islamskog samita uglavnom se svode na riječi kojima nedostaju praktični i jasni koraci koji će omogućiti djelovanje i ostvarivanje utjecaja. Čini se da su nesuglasice i neslaganja među državama članicama doprinijele tome da se istupi sa ovakvim stavkama i preširokim terminima, koji su više apeli, nego pozivi na praktično djelovanje. Ne može se reći ni da su to upozorenja ili prijetnje bilo kakvim sankcijama, diplomatskim ili formalnim, kako okupatorskoj državi tako i njenim podražavateljima. Čak i u stavci koja se tiče ukidanja opsade i “hitnog“ dopremanja pomoći nedostajalo je detalja o mehanizmu provedbe i stranama koje će to poduzeti. To će zasigurno biti ispit za provedbu u praksi, kao i za kredibilitet samita i zemalja koje u njemu sudjeluju.

Prema tome, ishod Arapsko-islamskog samita potvrđuje stanje arapskog i islamskog svijeta u vezi s agresijom na Pojas Gaze. To je stanje u kojem se miješaju nemoć, neuspjeh i razočaranje, iz čega bi pojedini mogli naslutiti neki vid umiješanosti. Nema sumnje u to da ishodi samita ne sadrže nikakvu praktičnu prepreku “izraelskim“ okupatorskim vlastima i njihovom vojnom establišmentu koja bi ih spriječila da nastave činiti masakre. U njima nema ničeg što bi vršilo pritisak na zemlje koje ih podupiru, ponajviše Sjedinjene Američke Države, kako bi smanjile ovu podršku, a kamoli zaustavile rat. Prema tome, postoji zabrinutost da će ovi ishodi i njihove jasne implikacije potaknuti okupatorsku državu da pojača opsadu Gaze i potaknuti je na nove masakre i ratne zločine, kao što se dogodilo u prethodnim epizodama.