‘Od rijeke do mora’ i dekolonizacija naše kolektivne budućnosti

“Od rijeke do mora, Izrael će biti slobodan.”

Ne ide tako, zar ne? Ali, u ovom trenutku rata i masovne smrti, vrijedi se osvrnuti na ovu tezu: Palestina ne može biti slobodna bez slobodnog Izraela, ili barem slobodnih Izraelaca. Istinska sloboda od rijeke do mora može biti postignuta samo oslobađanjem od okova doseljeničkog kolonijalizma, ali i uskih ograničenja nacionalne države.

Prije nego što ovo detaljnije objasnim, osvrnut ću se na trenutnu debatu u vezi slogana “od rijeke do mora”.

Kada većina Izraelaca i, bez sumnje, znatan broj Palestinaca, čuje frazu “od rijeke od mora”, oni je zamišljaju u ekskluzivističkim terminima. To nije iznenađujuće.

Nepromijenjeno razumijevanje nacionalne države – specifične teritorije pod isključivom kontrolom jedne nacionalne zajednice, određivalo je identitet zajednice najmanje četiri stoljeća. Njena logika je jednostavna koliko i nasilna: ako ova teritorija pripada mojoj grupi, ne može pripadati tvojoj.

Nisu identitet i politika svake države zasnovani na ovoj logici, ali mnogi jesu. Čak i države sa dugom tradicijom tolerancije između zajednica mogu brzo skliznuti u šovinizam.

Ova dinamika još je jasnija u doseljeničko-kolonijalnim društvima u kojima doseljenička zajednica mora osvojiti teritoriju i potčiniti ili protjerati starosjedilačku populaciju kako bi gradila vlastito društvo. Genocid je često suštinsko iskustvo ovog procesa.

Izrael je, naravno, tipično doseljeničko-kolonijalno društvo; ali i ono čiji maksimalistički impuls tek treba biti realizovan. Palestinci još nisu svedeni na manjinu koja se može kontrolisati, dati joj formalna politička prava, a potom je zanemariti, potisnuti i istjerati bez značajnog otpora – kao što je bila sudbina američkih i australskih starosjedilaca.

S obzirom na nasilje koje je inherentno kolonijalizmu, starosjedilački otpor je zamišljan u doseljeničkim društvima kao odraz njihovih eliminacionističkih impulsa i politika: želimo ih ukloniti i počinit ćemo bilo kakvo nasilje koje je potrebno da bismo postigli taj cilj, pa mora da bi oni željeli i uradili isto. Nije iznenađujuće da se, kada otpor zaista poprimi oblik masovnog nasilja, kao što se dogodilo 7. oktobra, takvo viđenje situacije znatno pojačava.

‘Neminovnost palestinskog otpora’

U ovom kontekstu, kada većina izraelskih cionista i pristalica Izraela čuje frazu “Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna”, oni čuju “genocidni poziv na nasilje da se uništi država Izrael i njen narod i da se zamijeni palestinskom državom koja se proteže od rijeke Jordan do Sredozemnog mora”. Činjenica da se neki Palestinci, posebno Hamas, poistovjećuju sa nasilno ekskluzivističkom konotacijom ove fraze samo pojačava tu ideju.

Ali, Hamas nikada nije predstavljao većinu Palestinaca, uprkos udruženim naporima ovog pokreta i uzastopnih izraelskih vlada (iz sasvim različitih razloga) da mu uzdignu status. Popularnost Hamasa, ako ne i kontrola nad Gazom, znatno je opala prije napada od 7. oktobra.

U ovaj duboko disfunkcionalni miks ulazi zastupnica Rashida Tlaib, trenutno jedina palestinsko-američka zastupnica u Kongresu Sjedinjenih Američkih Država. Zajedno sa kolegicom Ilhan Omar i povremeno drugim članovima “Odreda”, ona je jedini nacionalni politički glas koji bez oklijevanja zagovara palestinska prava.

Za većinu njenih kolega u Kongresu i većinu koja se opisuje kao “proizraelska”, Tlaibina upotreba slogana “od rijeke do mora” trajno ju je etiketirala kao neprijatelja Izraela. Zato ju je, 6. novembra, zvanično cenzurisao Zastupnički dom.

Palestinci, naravno, nisu jedini koji zagovaraju diskurs “od rijeke do mora”. To je, manje-više, zvanična politika izraelske države od 1967, kada je okupirala Zapadnu obalu, Gazu i Golansku visoravan. Od tada je svaka izraelska vlada podsticala širenje ilegalnih izraelskih naselja u okupiranim teritorijama, čineći dvodržavno rješenje nemogućim mnogo prije nego što je začet mirovni proces iz Osla.

Unutar izraelskog političkog prostora, od krajnje desnice do liberalne ljevice, ideja o dijeljenju zemlje s Palestincima kao jednakima nikada i nije bila u opciji.

Problem s kojim se Izrael, kao i druge doseljeničko-kolonijalne sile, suočio, bio je taj da su starosjedilačke populacije rijetko, ako ikad, tiho nestajale. Osnivač revizionističkog cionizma Ze’ev Jabotinsky ne bi se usprotivio Tlaibinom argumentu neposredno nakon napada Hamasa, da “tlačiteljski, dehumanizirajući uslovi” trajne okupacije neminovno “vode ka otporu”.

Prije tačno jednog stoljeća, u svom manifestu iz 1923. pod nazivom Željezni zid, on je zagovarao superiornu jevrejsku moć da pretvori Palestinu od rijeke do mora u jevrejsku etnodržavu upravo zbog neminovnosti palestinskog otpora.

Podstaći dekolonizaciju

Bez obzira na čijoj da ste strani, sve dok je razumijevanje diskursa “od rijeke do mora” filtrirano kroz prizmu inherentno kolonijalne nacionalne države, vaša sposobnost da zamislite druge mogućnosti bit će znatno ograničena. A daleko šira imaginacija je upravo ono što nam je očajnički potrebno danas, ne samo da se uspostave sloboda, pravda i mir za sve stanovnike Palestine/Izraela usred trenutnog užasa, već i da bismo se mogli pozabaviti rješavanjem niza egzistencijalnih problema, u koje je izraelska okupacija duboko ukorijenjena.

U tom pogledu, Tlaibin argument, koji ponavljaju brojni palestinski aktivisti i njihovi saveznici, uključujući mnoge Jevreje, da je “od rijeke do mora” poziv na slobodu, ljudska prava i mirni suživot, a ne smrt, razaranje ili mržnju“ predstavlja radikalno postnacionalističku imaginaciju budućih Palestine i Izraela. Zapravo, to je argument koji Palestinci na prvim linijama okupacije, udruženi sa izraelskim i međunarodnim aktivistima, stavljaju u praksu, koliko god nesigurno i protiv jače sile, decenijama, kako će potvrditi svako ko je uključen u humanitarni rad na okupiranim teritorijama.

Podijeliti porodični obrok u Nabi Salehu, Bil’inu, Atwaniju ili Jordanskoj dolini nakon dana provedenog sadeći ili berući masline, vodeći djecu u školu, suočavajući se s izraelskim doseljenicima, buldožerima ili suzavcem – i sada boriti se svakodnevno u SAD-u i širom Zapada, je ponavljati iskustvo zajedničko Jahačima slobode, multirasnom Afričkom nacionalnom kongresu, i drugima koji su se borili za slobodu.

Solidarnost među zajednicama i udruženo djelovanje zarad zajedničke budućnosti centralni su za sve ove borbe, jer su podstakli na zamišljanje mogućnosti za dijeljene zemlje, resursa i moći koje se ranije činilo naivnim, nevjerovatnim ili čak opasnim.

Svaki dan, sve više Jevreja i drugih pridružuje se Palestincima u izazivanju upravo one vrste “dobrih nevolja” koja je u prošlosti pomogla okončati, koliko god nesavršeno, aparthejd u Americi i Južnoj Africi, i formalnu kolonijalnu vladavinu širom globalnog juga. Prisutna je sve veća svijest, posebno među mladima, da ulozi u Gazi premašuju Palestinu i Izrael, predstavljajući prve linije borbe za budućnost, za mogućnost da čovječanstvo ne bude obavijeno rastućim nasiljem i nejednakošću dok se primičemo sve smrtonosnijim prijetnjama našem kolektivnom opstanku.

Za one koji su još zarobljeni unutar binarnih identiteta i sigurno ušuškani u sve psihopatičniji globalni kapitalistički sistem, slobodna Palestina od rijeke do mora – zaista, istinski slobodan, ravnopravan i održiv svijet – ostaje nezamisliv prijedlog.

Ali, kao što je potvrdio posljednji talas nasilja, Izrael ne može biti slobodan dok Palestina ne bude slobodna, a cijena te slobode je prava dekolonizacija. To znači stvaranje političkog poretka, kako god se zvao i u kojem god obliku postojao, u kojem svi ljudi koji žive između rijeke Jordan i Sredozemnog mora imaju ista temeljna prava i slobode.

Suočeni s užasima u Gazi, trebali bismo raditi na tome da podstičemo pravu dekolonizaciju ne samo u Izraelu/Palestini, nego i globalno, prije nego što nas sve proguta nasilje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.