Poziv upomoć iz Gaze

U nedjelju ujutro, 12. novembra, primila sam molbu, poziv u pomoć od moje drage prijateljice Shireen, palestinske kršćanke iz Betlehema. “Ghada, znaš li ikakvu instituciju u Gazi, izuzev Crvenog križa, koja može pomoći u evakuaciji ljudi zarobljenih na sjeveru?”. Morala sam odgovoriti: “Ne znam…”.

Shireen je samo jedna od mojih prijatelja, bližnjih i poznanika koji su mi se obratili proteklih dana očajnički tražeći način da se pomogne ljudima koji su ostali zaglavljeni u opkoljenom Pojasu Gaze.

Izraelski rat koji je u toku u Gazi proizveo je tri uporedne krize. Prije svega, tu je kriza koju proživljava svaki pojedinac u opkoljenom Pojasu koji ne može pobjeći. Zatim, imamo i krizu savjesti koja je naizgled obuzela međunarodnu zajednicu, koja ignoriše očajničku patnju civila u Gazi. Naposljetku, tu je i globalna kriza koja rezultira iz očitog urušavanja svih mehanizama koji su navodno osmišljeni da štite ljudska prava.

Kriza čovječnosti

Svaki dan primam desetke poruka, poziva upomoć, iz Gaze. Kao Palestinka iz Gaze koja trenutno nije tamo, proživljavam noćnu moru, jer malo, ako išta, mogu uraditi da pomognem onima koji su opkoljeni i mete napada u Pojasu Gaze.

Znam da ne postoji ništa što mogu uraditi da zaustavim izraelsku ratnu mašinu. To znam jer sam većinu života, gotovo 36 godina, provela u opkoljenoj i okupiranoj Gazi – zatvoru na otvorenom koji se u međuvremenu pretvorio u mjesto masovnog ubijanja.

Ipak, očajnički pokušavam uraditi nešto, bilo što. Djelovanje je imperativ – kad ste dokoni i ne radite ništa, osjećate kao da ste zaglavljeni u drugom paklu.

Iako nisam znala kako bih mogla pomoći, napisala sam Shireen: “Možeš li mi dati još detalja?”.

“Porodica Nour al-Nakhale je zarobljena u svom domu u Gazi zbog intenzivnog bombardovanja”, odgovorila je brzo. “Nour je supruga dr. Hammama Alloha. Njihova kuća se nalazi ispred vrtića Al-Basma, na ulici Abu Hasira u Gazi. Šaljem ti njihov broj mobitela. Molim te, pomozi.”

Shireenin poziv da spasimo porodice al-Nakhala i Alloh pokrenuo je lavinu uspomena i učinio da pomislim na sve druge porodice koje poznajem u Gazi. Sjetila sam se porodica Luthun, Bilbaisi, al-Birwai… Pomislila sam na porodicu Awad, koja živi, ili je nekad živjela blizu banke krvi i ureda predstavnika Njemačke, u samom središtu Gaze u kojem živi srednja klasa.

Nisam znala sudbinu nijedne od ovih porodica. Nisam znala jesu li živi. Ali, strahovala sam od najgoreg. I još nismo dobili vijest od porodicama al-Nakhala i Alloh.

Potom sam primila očajničku molbu od porodice al-Bayid, koja broji šest članova, od kojih su neki s posebnim potrebama, zarobljene u svojoj kući na ulici al-Halabi, pored Ureda za civilna pitanja. U teškoj su situaciji bez vode i hrane.

Još jedan poziv upomoć došao je od porodice al-Saqa, opkoljene u svom domu nedaleko od bolnice Al-Shifa. I oni su bili zarobljeni, u nemogućnosti da se kreću, zajedno s djecom i starijima, sa malo hrane i vode. Tenkovi su razorili njihovu okolinu i pucali su na sve što se kreće.

Zatim se, isti dan, dr. Majdy Alkhouly, koji živi u Kataru, oglasio na Facebooku u pokušaju da pronađe nekoga ko bi mogao pomoći porodicama al-Nakhala i Alloh. Rekao je da ih je potrebno evakusati odmah jer su mnogi od njih, uključujući i dr. Hammama Alloha, i njegovog punca Mahmouda, teško ranjeni u bombardovanju, i krvare.

U isto vrijeme je porodica Abu Hashish, grupa od petnaestak ljudi koji se nalaze blizu bolnice Al-Shifa, poslala potresni poziv upomoć. Ova porodica je kazala da su neki od njih teško ranjeni, i da im život visi o koncu. Ali, bombe su zasipale Gazu, a prisustvo tenkova oko njihove kuće učinilo ih je potpuno zarobljenim.

Sva ova imena porodica odjekivala su mi u mislima ispunjavajući me strepnjom za koju sam sigurna da je nikada neću moći zaboraviti ili se od nje oporaviti do kraja života.

Sve ovo, ponovljeno dva miliona puta, svakoga dana, je prva kriza proistekla iz najnovijeg izraelskog rata u Gazi.

Kriza savjesti

Drugu krizu uzrokuje ravnodušnost svijeta na vapaje ljekara i zdravstvenih radnika iz Gaze. Ovo je kriza savjesti.

Izraelska vojska i dalje cilja ljekare, medicinske sestre, pacijente i zdravstvene ustanove. Najmanje 200 ljekara i zdravstvenih radnika ubijeno je u genocidu koji je u toku. Kada govorimo o preciznim brojkama, okupatorska sila je u prosjeku oduzela život šest ljekara i zdravstvenih radnika svakog dana od početka najnovijeg napada na opkoljeni Pojas Gaze.

Prije nekoliko dana moj brat, ljekar u bolnici Nasser, jedva je izbjegao smrt. Izašao je iz ordinacije da provjeri stanje jednog pacijenta kada je pogođena obližnja džamija. Granatiranje je također oštetilo i Odjel radiologije u toj bolnici. Urušio se plafon, stvarajući prizor razaranja.

U međuvremenu, moja rodica Nour, koja je nedavno završila medicinu, nastavlja raditi u UN-ovoj školi u kampu u Khan Younisu, koja je pretvorena u koncentracioni logor u kojem su deseci hiljada ljudi zbijeni u učionice, gdje svi oni dijele samo osam kupatila. Uprkos teškim uvjetima, Nour i dalje neumorno radi, pregledajući najmanje 500 pacijenata dnevno i dijeleći savjete i recepte bolesnima, iako je gotovo nemoguće doći do lijekova.

Kadgod uspijemo razgovarati, priča mi kako je nestašica postala norma u Gazi, koja uzrokuje tragedije. Objašnjava mi da se ljudi bore s bubrežnim problemima i bolestima kao što je dijareja, zbog nedostatka čiste vode. Ispričala mi je i da ljudi boluju od bolesti vezanih za glad i od anemije, da se zarazne bolesti kao što su pljuskavice šire brzo. Mlade buduće majke koje očekuju prvu bebu žive u strahu da nikog neće biti da im pomogne kada dođe vrijeme poroda. Dvoje djece u školi i kojoj radi izgubilo je živote zbog nedostatka lijekova. Očaj je preplavljujući.

Dok pišem ove riječi, većina bolnica u Gazi ostala je bez osnovnih potrepština i postale su doslovna groblja. Tijela ubijenih, leže unutar i ispred bolnice Al-Shifa, koju su sada okupirali izraelski vojnici.

Svijet je izignorisao pozive ljekara iz Gaze da im se dostavi gorivo, kako bi bolnice mogle nastaviti s radom. Nevjerovatno je da su brojni lokalni stanovnici, koji su pod komunikacijskom blokadom i često ne znaju šta se tačno dešava u njihovoj neposrednoj blizini, čuli ove pozive i požurili u bolnice nudeći malo goriva koje su imali kod sebe. Iako svako od njih strahuje za vlastiti život, vjeruju da je rizikovanje u nadi da će pomoći nekome koji je u težoj poziciji od njih, ispravna stvar za učiniti. Ovo je istinski duh Gaze.

Kriza mehanizama za zaštitu ljudskih prava

Na kraju, izraelski rat u Gazi doveo je do globalne krize u sistemima i mehanizmima osmišljenim da zaštite civile. Sve su se međunarodne institucije pokazale nemoćnima. Međunarodni kazneni sud (ICC), koji navodno već godinama istražuje situaciju u Palestini, i dalje ne čini ništa kako bi ponudio bilo kakvu pravdu i pomoć Palestincima koji već dugo pate. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda nemoćno je da čak osudi neselektivne izraelske napade na Gazu iako postoje opsežni dokazi za zločine protiv čovječnosti i genocid koji se čini na opkoljenom Pojasu Gaze i okupiranoj Zapadnoj obali. Najbolje što ove institucije nude su prazne riječi, a u većini slučajeva, ne mogu ni to ostvariti.

Ovo je, dakle, poziv upomoć. Poziv upomoć u ime svake porodice u Gazi kojoj je smjesta potreban prekid vatre.  Poziv upomoć u ime savjesti svijeta i vladajućih struktura. Ako ne djelujemo danas i smjesta, rizikujemo prihvatanje svjetskog poretka u kojem se nagrađuje nekažnjivost, moćnima se dozvoljava da ugnjetavaju slabe i nijedan civil nije uistinu siguran.

Dok završavam ovaj tekst, dr. Majdy je objavio da su dr. Hammam Alloh i njegov otac Mahmoud umrli. Iskrvarili su nasmrt dok su ih djeca gledala. Obavijena sam tamom.

Ne znamo šta se desilo njihovim rođacima, porodici Al-Nakhala.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.