Jesu li Amerikanci spremni za još jedan Irak?

Dalje od medijske pažnje koja je i dalje fokusirana na izraelski rat u Gazi, postoje izvještaji o rastućim konfrontacijama između šiitskih milicija u Siriji i Iraku i američkih vojnika stacioniranih u ovim državama. Postoje čak i izvještaji, koje i Sjedinjene Američke Države i Iran gorljivo zataškavaju, o rastućem broju ranjenih Amerikanaca koje liječe u bolnicama regije, što ovu situaciju čini još opasnijom i podložnijom nenamjernoj i iznenadnoj eskalaciji.

Od početka najnovijeg rata u Gazi, međunarodna zajednica pronašla je utjehu u činjenici da je Hassan Nasrallah, vođa libanske milicije Hezbollah koju podržava Iran, javno pokušao deeskalirati situaciju i jasno dao do znanja da ne traži neposredni, direktni sukob s Izraelom ili njegovim saveznicima. Činjenica da je morao istupiti javno i to dvaput u sedam dana, međutim, mnogo govori o jačanju pritiska u regiji, u kojoj bi situacija mogla izmaći kontroli u svakom trenutku.

Dok svjedočimo razvoju jedne od najgorih humanitarnih katastrofa nakon Drugog svjetskog rata – kolektivnom kažnjavaju opkoljene populacije od 2,3 miliona, što je već rezultiralo smrću više od 14.000 ljudi, među kojima je više od 5000 djece – lideri grupe G7 su jedva uspjeli i izgovoriti riječ „prekid vatre“.

Umjesto tog, SAD i njegovi saveznici su se okupili da pozovu samo na razvodnjenije, „humanitarne pauze“ kratkog daha i bez velikog značaja. Čak i kada je konačno u srijedu dogovoreno četverodnevno primirje nakon 47 dana ratnih zločina i neselektivnog nasilja, SAD i saveznici nisu oklijevali da najave svoju podršku izraelskoj najavljenoj namjeri da nastavi sa brutalnim i neproporcionalnim napadima na Gazu nakon isteka kratke „pauze“ u napadu.

Uništeni imidž

Tako što su u suštini dali Izraelu odriješene ruke da čini šta mu je volja u Gazi ne obazirući se na međunarodno pravo ili temeljna ljudska prava Palestinaca, ove države su uništile sliku čuvara „svjetskog poretka zasnovanog na pravilima“ koju su same izgradile.

To su učinile dijelom zato što je izraelski premijer Benjamin Netanyahu izmanipulisao njihove čelnike i elite (koji se čine potpuno odvojenima od populacija koje predstavljaju) koji su nasjeli na narativ koji navodi na pogrešne zaključke i koji kaže da je 7. oktobra, Izrael iskusio događaj koji se može usporediti sa Holokaustom od zle sile koja je identična grupi ISIL.

Evociranjem uspomena na Holokaust, Netanyahu je uspio pripisati nivo svetosti izraelskoj nezakonitoj i potpuno neproporcionalnoj reakciji, predstavivši sebe i svoju državu kao stalnu žrtvu i stvarajući prezir za bilo kakav pokušaj da se propituje ili kritikuje njegov narativ, kako unutar Izraela tako i u zapadnom svijetu.

Uspoređujući Hamas sa ISIL-om, uspio je dodatno dehumanizirati Palestince i uvjeriti međunarodnu zajednicu da postoji potreba da se uništi Gaza i iskorijeni Hamas, baš kao što su morali uraditi prije nekoliko godina u Mosulu, da bi uništili ISIL.

Ovime se, naravno, ignoriše činjenica da, za razliku od ISIL-a, Hamas ne pokreće slijepa ideologija koja mu nalaže da ubija nesljedbenike širom svijeta. Netanyahu dobro zna da je Hamas više od grupe boraca – on zna da je to ideja ukorijenjena u težnjama potlačene populacije da se odupre i oslobodi okova svojih tlačitelja. Sve i da Izrael nekako nastavi i ubije sve postojeće borce Hamasa, što je nezamislivo bez da se izazove katastrofa biblijskih razmjera u regiji, samo će posijati sjeme nove generacije otpora, ujedinjenih iza Hamasa ili nekog drugog imena, koja će učiniti da svijet priželjkuje umjerenost ranije generacije.

Netanyahuov cilj

Ako Netanyahu, zna sve ovo, zašto tako naporno radi na tome da uvjeri svijet da je Hamas isti kao ISIL i stoga treba biti potpuno eliminisan po svaku cijenu?

Odgovor je jednostavan: cilj Benjamina Netanyahua, osim da sruči na Gazu svoj gnjev a da ne bude za to kažnjen, jeste uvjeriti ili izmanipulisati SAD da se bori protiv Irana u njegovo ime. Ovo je nešto što je iskusni izraelski premijer stalno zagovarao otkako je SAD izvršio njegovu zapovijest u Iraku. I on uspijeva – SAD nikada nije bio bliži stvarnoj konfrontaciji s Iranom nego što je to danas.

Iran, s druge strane, i uprkos svojoj glasnoj retorici, i dalje želi izbjeći direktni sukob sa SAD-om. Iran je već jasno dao do znanja da ne želi ući u rat sa SAD-om kada se suzdržao od tog da na neki značajniji način odgovori na ubistvo svog generala Qasema Soleimanija. Iransko gnušanje prema eskalaciji bilo je očito i u njegovom ublaženom odgovoru na bombardovanja iranskih baza u Siriji i Iraku od strane SAD-a i Izraela prije 7. oktobra.

Nakon svog prvog značajnog diplomatskog uspjeha protiv SAD-a od 1979. – koji je uključio odmrzavanje šest milijardi dolara iranskih sredstava držanih u Južnoj Koreji – umjesto da se upusti u skupu direktnu konfrontaciju, jasno je da Iran preferira djelovati preko svojih različitih posredničkih oružanih grupa u regiji. Ove su grupe bile uključene u kontrolisanu eskalaciju protiv Izraela i SAD-a nakon 7. oktobra do pokažu svoju spremnost da djeluju kao faktor koji odvraća dok sprečavaju Iran da bude prisiljen ući u direktni rat.

Najjači među iranskim posrednicima, Hezbollah, više ne uživa regionalni status koji je nekada uživao zbog podrške Basharu al-Assadu protiv sirijskog naroda u građanskom ratu. Hezbollah je također umoran od uvlačenja svoje krhke domovine Libana u rat koji nije njegov (s obzirom da je Hamas izveo napad na Izrael bez konsultacija sa Hezbollahom) i koji bi neminovno doveo do potpunog ekonomskog kolapsa Libana.

Nadalje, pohvale Hezbollahu za sporazum koji je Liban postigao sa Izraelom o plinskom polju Karish pokazuju njegov pragmatizam u svjetlu neizvjesne političke i ekonomske situacije u Libanu. Hezbollah je, za sada, zadovoljan da pomogne svom savezniku Hamasu, tako što će osigurati da su značajne izraelske snage raspoređene na sjever, na taj način umanjivši pritisak na Gazu dok pogoršava ekonomske i socijalne probleme Izraela prisiljavajući na evakuaciju Izraelaca sa sjevera.

Politički opstanak

Međutim, uprkos želji i Irana i Hezbollaha da izbjegnu direktnu konfrontaciju sa SAD-om, Netanyahu se čini riješen da osigura svoj politički opstanak po svaku cijenu. Nakon najvećeg obavještajnog neuspjeha u historiji Izraela, koji se desio pod njegovim nadzorom, Netanyahu je objavio vjerski rat Palestincima, usporedivši ih sa Amalečanima, na taj način opravdavši genocid nad njima, provodeći vanredne zakone tako što je formalno objavio rat prvi put od 1973, pozvao vojsku i rezerviste, prisilivši tako cijelo izraelsko društvo u partnerstvo sa sobom i zatvarajući vrata bilo kakvim glasovima koji kritikuju njegove brojne neuspjehe.

Ponovljene Netanyahuove provokacije i posebno njegovo predstavljanje ovog rata kao vjerskog, zajedno sa nevoljkošću SAD-a da ga obuzda i deeskalira situaciju, znače da postoji ozbiljan rizik da se sukob u Gazi na kraju pretvori u mnogo veći regionalni požar, onaj pred kojim Iran više neće moći smiriti svoje posrednike u regiji.

Regija je već na tački ključanja. Postoji rastuća antipatija među Arapima, muslimanima i populacijama šireg globalnog juga prema SAD-u, koga vide kao saučesnika u izraelskim ratnim zločinima. S obzirom da im je nedavni arapski ustanak još svjež u sjećanju, arapski čelnici bit će pažljivi i neće testirati svoje populacije, te neće dozvoliti da izgleda kao da se usklađuju sa SAD-om. Veoma je vjerovatno da će u takvoj nestabilnoj atmosferi, Izrael stvoriti situaciju koja će potaknuti direktnu konfrontaciju između SAD-a i Irana. Na SAD-u je da odluči hoće li postati partner u zločinu sa Netanyahuom u ovoj regiji i biti uvučen ovdje narednih 10 godina, ponavljajući ili možda čak čineći da njihovo iskustvo u Iraku i Afganistanu izgleda minorno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.