Izrael je izgrađen na spaljenim palestinskim selima

Ranije ovog mjeseca, izraelski doseljenici zapalili su palestinski grad Huwaru, blizu Nablusa, u događaju koji mnogi opisuju kao pogrom. Sameh Aqtesh, 37-godišnji otac petero djece, nasmrt je ustrijeljen, deseci su povrijeđeni i mnogi domovi i biznisi su vandalizirani. Nakon tog, uslijedili su naknadni napadi na ovaj grad i susjedna sela.

Zapadni mediji su pokazali zanimanje, ali su predstavili događaje u Huwari kao milo za drago između Palestinaca i izraelskih doseljenika. Kao rezultat, na Zapadu su izvještaji o ovom pogromu ignorisali ne samo mjesece eskalirajućeg doseljeničkog nasilja, već i stvarnost cionističkog doseljeničkog kolonijalizma.

Nerazborit pogled na stvarnost

Takozvani liberalni cionisti i Izraelci koji se smatraju ljevičarima također su pokazali zanimanje za Huwaru. Nakon pogroma, deseci izraelskih aktivista došli su u grad na demonstracije. Manjina među desecima hiljada Izraelaca koji su prisustvovali „prodemokratskim“ protestima protiv planova koalicione vlade za reformu pravosuđa, također je istakla antiokupacijske slogane nakon napada na Huwaru. Drugi su javno pisali o sramotnosti onoga što se desilo, tvrdeći da u ovom trenutku „voljeti Izrael znači osuditi njegove postupke“. „Ovo se tiče Jevreja u cijelom svijetu“, kazao je jevrejski historičar britanskog porijekla Simon Schama. „Ovo je apsolutno, krajnje užasavajuće“. Izraelska deklaracija o nezavisnosti iz 1948 – „plemeniti dokument, koji je obećao jednaka građanaska prava svim vjerskim i etničkim grupama“ –  raspao se, kazao je on.

Ovi Izraelci i cionisti posmatraju događaje iz Huware jednostavno kroz prizmu Netanyahuove desničarske koaliciona vlade. Drugim riječima, kao žalosni simptom pomjeranja izraelskog režima udesno i neizbježnog ohrabrivanja izraelskih doseljenika na Zapadnoj obali.

Ovo je zapanjujuće nerazborit pogled na stvarnost.

Zaista, predstavljanje izraelskih doseljenika na Zapadnoj obali kao sasvim odvojenih i inherentno drugačijih od ostatka Izraela pokazuje kognitivnu disonancu par excellence. Nije potrebno preduboko kopati da bi se otkrilo kako spaljivanje palestinskih sela nije nova taktika iz cionističkog priručnika, već njena temeljna karakteristika.

U 1948, godini Nakbe, više od 450 palestinskih sela i gradova izbrisano je s mape, postupcima cionista, a 800 000 Palestinaca je izgnano kao rezultat. Zaista, masakri poput onih u Deir Yassinu i Tanturi ostaju urezani u palestinsku kolektivnu memoriju.

Danas se neke od najvažnijih znamenitosti izraelskog režima nalaze na mjestima na kojima su nekada stajali palestinski lokaliteti, od Univerziteta u Tel Avivu do aerodroma Ben Gurion.  Mnogi od izraelskih aktivista koji su došli na proteste u Huwari, došli su iz svojih domova, hipsterskih barova i zanatskih pekara u Tel Avivu, izgrađenih na uništenim palestinskim selima. Daleko od Schaminog opisa plemenitog dokumenta, izraelska Deklaracija nezavisnosti institucionalizirala je cionistički doseljenički kolonijalizam i uništenje Palestine.

U decenijama nakon Nakbe, uništavanja palestinskih sela nastavilo je biti temeljna karakteristika izraelskog režima. Godine 1967, kada je osvojio Zapadnu obalu i Pojas Gaze, još sela je uništeno i nove stotine hiljada Palestinaca su prognane. U starom gradu Jerusalemu, cijelo naselje – četvrt Maghrebi, sravnjeno je sa zemljom. Godina 1967. također je označila početak poduhvata naselja na Zapadnoj obali i u Gazi, predvođena izraelskom laburističkom vladom, a ne desničarskom kao što su neki možda pretpostavili.

Nastavak kolonijalnog naslijeđa

Iako je diskurs krajnje desnice bez sumnje doveo do novih doseljeničkih napada na Palestince na Zapadnoj obali u novije vrijeme – kao što je onaj 2015. kada su izraelski doseljenici upali u selo Duma, južno od Nablusa, i zapalili dom porodice Dawabsheh, ubivši 18-mjesečnu palestinsku bebu – uništavanje palestinskog naroda u samoj je suštini izraelskog režima. Razdvajnje postupaka doseljenika na Zapadnoj obali od ostatka je pokušaj da se sakrije stvarnost izraelskog doseljeničkog kolonijalizma koji postoji od rijeke Jordan do Sredozemnog mora. Iz tog razloga, pogrom u Huwari treba biti shvaćen prosto kao nastavak doseljeničkog kolonijalnog naslijeđa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.