Antidiplomatski pamflet ruske Ambasade

Neukusan je, a sve učestaliji trend u regiji je da se politika i političari petljaju u umjetnost. Rijetko se radi o ljudima kojima je ambijent galerija, kina ili teatara blizak. To ih ne sprečava da se smatraju kompetentnim iznositi svoje mišljenje u kome se često ne naslućuje prisustvo bar pročitane školske lektire. Takvi kritičari ne razumiju da je umjetnost u biti refleksija društva, vremena i prostora, ali ih očigledno zaboli kada u tom ogledalu ugledaju vlastiti lik. Umjesto da se bave sobom i onim za što su plaćeni, nerijetko nastoje svojim površnim „analizama“ ukazati na „devijantnu umjetnost“ koja navodno ugrožava moralne standarde zemlje koja po dostupnim statistikama spada u najkorumpiranije zemlje svijeta. Zanimljivo, ali što je veći stepen nepravde, kriminala i korupcije u nekoj zemlji, veći je pritisak takve vlasti na umjetnike i umjetnice.

I kao da nije dovoljno da imamo te i takve domaće „eksperte“, sada su se u takvu vrstu hajki uključila i strana diplomatska predstavništva. Naime, Ambasada Rusije u Bosni i Hercegovini je na svojoj zvaničnoj Facebook stranici objavila poprilično dug, ne baš pretjerano dobro sročen tekst pod naslovom „IDIOTična predstava“. U njoj se anonimni autor bavi premijerom predstave Idiot, u režiji Selme Spahić, jedne od najznačajnijih teatarskih rediteljica u ovom djelu Evrope, a koja je prije nekoliko dana održana u Narodnom pozorištu u Sarajevu.

Bilo bi bizarno da u suštini nije zastrašujuće da neko smatra da se na takav način može komunicirati sa kulturnim ustanovama, a pogotovo sa umjetnicima u zemlji gdje se nalazite u diplomatskoj misiji. Da takvo pismo nije toliko neukusno, možda bi ga bilo i zabavno čitati. Da stanje nije već kakvo jeste bilo bi jasno da je neko hakirao stranicu Ambasade, ali nažalost to nije bio slučaj.

Stoga, u uvjetima u kojima se ono pojavljuje, nažalost ono može biti sve, osim komične epizode iz života zalutalog diplomate u nekoj stranoj zemlji. Kada pri tome slušate kontinuirano političke prijetnje iz iste te ambasade, onda to sve izgleda čak i pomalo opasno.

Preporučujem čitateljima da potraže oštru i duhovitu reakciju našeg pisca Almira Imširevića koji je prvi odreagirao na objavu ruske Ambasade s pravom kritizirajući i detaljno obrađujući njen nebulozni sadržaj.

Pamflet sa Facebooka

Ne bih da ulazim u detaljniju analizu ovog pamfleta pa ću samo navesti početak, sa svim pravopisnim i gramatičkim greškama, a gdje se na Facebook stranici Ruske ambasade u BiH kaže:

Narodno pozorište Sarajevo neočekivano je odlučilo da proslavi godišnjicu Specijalne vojne operacije Rusije u Ukrajini, ali na veoma čudan način. Premijerno su izveli predstavu ‘Idiot’ na osnovu romana čuvenog ruskog pisca Fjodora Dostojevskog međutim nisu ni obavijestili Ambasadu Rusije o svom divnom potezu, a i bilo razloga…Gospođa Selma Spahić, bivša umjetnička direktorica festivala MESS, predstavnica čuvene familije, partnerski reditelj, ili kako sad kažu ‘rediteljka’ Pozorišta pomislila je da su klasici za nju nedovoljno pametni i savremeni pa je odlučila malo da koriguje tekst, a i od brojnog filozofskog sadržaja uzela je samo šta je bilo joj potrebno – kao voće sa švedskog stola – ovo hoću – ovo neću.

Ova vrsta obraćanja, sa svim što sadrži, bila bi pogrešna i da se radilo o sadržaju teksta sa literarnog natječaja za pionire nekih pripadnika ruske „Junarmije“ koja okuplja militantne omladince. Neću ni govoriti da taj antidiplomatski zvuk ovog pamfleta neobično podsjeća na glasove naših domaćih putinofila koji s vremena na vrijeme zazveckaju oružjem, podsjećajući nas opet na neka druga vremena u kojima su i tada u sarajevskim teatrima pod granatama naši umjetnici i umjetnice izvodili svjetske klasike.

Ono što ću svakako iz tog pisma izdvojiti je posljednji pasus u kome izražavajući žaljenje, anonimni autor pamfleta piše: …da se prikrivajući imenom Dostojevskog Narodno Pozorište Sarajevo koristi za politićku propagandu i to potpuno lažnu, ali koristi se apsolutno na isti način kao što su nacisti iskoristili Dramsko pozorište Mariupolja za ubijstvo ljudi. I to je jako tužno. Kultura bi trebala da bude slobodna od politike kamoli od nacizma i to u Sarajevu – multietničkom tolerantnom gradu.

Ovo gdje piše „politićku propagandu“, kao i ostale pravopisne greške je sačuvano iz originalnog teksta. Izuzimajući konstataciju da se radnja odvija u Sarajevu – multietničkom gradu što je tačno, tačno je i to da „kultura bi trebala biti slobodna od politike“, a što upravo ovo pismo čini besmislenim.

Sve ostalo u ovom tekstu podsjeća tonom na priče o „samogranatiranju“ koje je u doba agresije na Bosnu i Hercegovinu lansirala propagandna srbijanska mašinerija i njena ekspozitura u BiH.

Ne da nije istinito, već je brutalno uvredljivo imputirati nacizam instituciji Narodnog pozorišta. Ne da je drsko, već je u pitanju uvreda kakva zaslužuje reakciju ne samo svih umjetnika i umjetnica već i najviših političkih institucija Evrope. (Dok ovo pišem, ambasador EU u Bosni i Hercegovini snažno stišće ruku najvećeg domaćeg putinofila i sa smiješkom s njim razgovara valjda o budućnosti).

Ljudi su na svojoj koži osjetili bol nepravde

Helem, da samo kratko podsjetimo: u tom Narodnom pozorištu u toku opsade grada, kao i u ostalim sarajevskim teatrima (među kojima je i Sarajevski ratni teatar kao jedini evropski teatar osnovan u ratnim uvjetima), branilo se sve ono što jesu istinski ideali slobodnog čovjeka, ideali zemlje u kojoj želimo da živimo u miru, ideali Evrope o kakvoj su govorili filozofi i umjetnici,  i ideali cijelog, nekorumpiranog, demokratskog svijeta. Dio tih ideala je i ideja o ljepoti različitosti i svetosti ljudskog života.

U periodu opsade grada Sarajeva, sve što je nastajalo u našim teatrima bio je otpor agresiji bilo koje vrste, a ono što smo gledali na scenama naših teatara tog vremena naučilo nas je važnosti etičke dimenzije onoga što umjetnost jeste. Dio tog znanja je suprotstaviti se bilo kakvom obliku nasilničkog ponašanja, destrukciji, gušenju sloboda, mržnji, zločinima… Suprotstaviti se agresiji na bilo koju suverenu zemlju, a posebno ubijanju nedužnih civila. Zbog toga, oni koji su se borili protiv agresije na svoju zemlju, osuđuju i Putinovu agresiju na Ukrajinu. Ovdje su ljudi na svojoj koži osjetili bol nepravde. Iz vlastitog iskustva, pod svakodnevnom smrtnom opasnošću, učili su o slobodi. Branili su se, učili i  išli u pozorište pod granatama i pod snajperskom pucnjavom nekih drugih agresora, među kojima je bilo i pisaca. Naučili su tada, da svim nasilnicima, kao i onomad Tito Staljinu, treba reći – NE.

Sve u svemu, da se ne radi o diplomatskom predstavništvu jedne tako važne zemlje bilo bi bespredmetno govoriti o Facebook statusu anonimnog autora koji napiše neki pamflet koji zvuči kao da ga je lično kucao neko poput ne baš pismene verzije Eduarda Limonova… Čuj mene – pucao!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.