Hoće li i Olimpijada u Parizu biti nova žrtva političkih igara

Poslije zahtjeva Ukrajine Međunarodnom olmpijskom komitetu (MOK) da njihovi sportisti ne nastupaju pored ruskih, od kojih će se vjerovatno tražiti nastup bez nacionalnih obilježja i imena zemlje iz koje dolaze, ponovo su pokrenute rasprave koje nemaju nikakave veze sa sportom.

Politizacija sporta, nažalost, nikako nije od juče: Olimpijske igre odavno imaju biljege ozbiljnih političkih igara i bojkota kao njihovih posljedica, što je sve skupa potpuno suprotno od nekadašnjeg duha olimpizma.

Kada se tome dodaju i ekonomski efekti kao potvrda da su i ljetnje i zimske olimpijade postale i unosan biznis, ne treba čuditi činjenica kako su mnogi principi iz Olimpijske povelje odavno pogaženi i bačeni u blato najrazličitijih interesa i velikih i malih na sve nesigurnoj planeti.

Šta žele Ukrajina i Poljska

“Ukrajinskim sportistima ne bi trebalo dozvoliti da se nadmeću u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Parizu ukoliko učestvuju i Rusi”, poručio je nedavno ukrajinski ministar Oleh Nemchinov.

Bila je to više nego jasna reakcija Kijeva na preporuku MOK-a “da se ruskim i bjeloruskim takmičarima dozvoli nastup na međunarodnim takmičenjima, ali pod neutralnom zastavom i samo ako nisu javno podržali rat Rusije u Ukrajini”.

Preporuka MOK-a, očekivano, u Rusiji je izazvala ogorčenje, a na osnovu odluke ukrajinskih vlasti, ukoliko bi neki ukrajinski sportista učestvovao na takmičenju na kojem ima i ruskih, njihovi sportski savezi mogli bi izgubiti „nacionalni status”. Odluku je predložio i potpisao ukrajinski ministar sporta i predsjednik nacionalnog olimpijskog komiteta Vadym Gutzeit.

Dok iz MOK-a stižu informacije kako se i dalje razgovara o traženju mogućnosti za nastup ruskih i bjeloruskih sportista na Olimpijadi u Parizu, iz Poljske otvoreno poručuju kako će u tom slučaju biti formirana široka lepeza zemalja koje će bojkovati Olimpijske igre.

Poljski ministar sporta Kamil Bortniczuk tvrdi da bi oko 40 zemalja, uključujući Veliku Britaniju, SAD i Kanadu, u slučaju da se Rusima i Bjelorusima dozvoli učešće, bojkotovalo dolazak u Pariz “čime bi Olimpijske igre bile obesmišljene”.

Njegova izjava uslijedila je nakon što su Poljska i tri baltičke zemlje već odbacile plan MOK-a.

Ispaštaju samo sportisti

Od početka napada Rusije na Ukrajinu, ruski sportisti i klubovi prognani su iz skoro svih takmičenja od početka rata.

Bjeloruski sportisti takođe ispaštaju zbog toga što je njihova zemlja, odnosno predsjednik Aleksandar Lukašenko, označen kao glavni saveznik predsjednika Rusije Vladimira Putina i što je dozvolio da ruske snage započnu invaziju i sa teritorije Belorusije.

Predsjednik MOK-a Thomas Bach je kasnije izjavio da je to bilo zamišljeno samo kao zaštitna mjera prema tim sportistima, insistirajući kako sportisti ne trebaju biti diskriminisani.

„Prijetnja bojkotom Olimpijskih igara protivi se osnovama olimpijskog pokreta i principima za koje se zalaže”, poručeno je iz MOK-a prije svega Ukrajini uz podsjećanje kako se radi o kršenju Olimpijske povelje “koja obavezuje sve nacionalne olimpijske komitete da učestvuju na olimpijskim igrama slanjem sportista.

„Kako je historija pokazala, prethodni bojkoti olimpijskih igara nisu ostvarivali političke ciljeve i služili su samo kažnjavanju sportista”, rekao je Bach.

Ni svi sportisti nisu cvjećke

U polemiku, pored ostalih, uključio se i britanski BBC koji podsjeća i kako su se pred početak Zimskih olimpijskih igara u Pekingu, a uoči ruske invazije na Ukrajinu, pojedine zemlje predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, odlučile na politički i diplomatski bojkot, optužujući Kinu za sistematsko kršenje prava Ujgura, manjinske muslimanske zajednice u toj zemlji.

Putin je tog februara 2022. bio jedan od rijetkih državnika koji je uživo pratio ceremoniju otvaranja.

Britanski informativni servis prenio je i izjave nekih sportista koji se protive učešću kolega iz Rusije i Belorusije.

Naveden je primjer ukrajinske teniserke Marte Kostyuk, koja je u finalu turnira u američkom Austinu pobedila Ruskinju Varvaru Grachevu i potom odbila da se rukuje sa rivalkom.

„Imamo sistem bodovanja u našem sportu. Ako ne učestvujem, pašću na listi i moja karijera će biti gotova”, kaže Kostyuk, koja se nije htjela rukovati ni sa Beloruskinjom Viktorijom Azarenka na US Openu.

„Mnogo se govorilo i ja sam pričala, iako to nismo činili javno, ali prethodne godine smo se borili da odstranimo Ruse i Bjeloruse iz našeg sporta. “Nažalost, nismo nezavisni, radimo sa ženskom i muškom teniskom acocijacijom, WTA i ATP, i nemamo mnogo moći da sprovedemo promjene”, smatra Ukrajinka.

Njena kolegica Lesia Tsurenko otišla je i korak dalje tvrdnjom kako je susret sa ruskim teniserkama „etnički konflikt”.

„Toliko je uticalo na mene da sam imala napade panike”, rekla je Tsurenko.

Pravo rješenje je kraj rata

Kako sada izgleda, jedino dobro rješenje za olimpijski pokret, sve zemlje i sve sportiste svijeta, bilo bi da prestane ratni sukob u Ukrajini, što je potpuno neizvjesno i ne zavisi ni od sportista ni od MOK-a. Nema nikakve sumnje kako će se prijetnje na relaciji MOK-a, nacionalnih komiteta i političara razmjenjivati u sljedećih godinu dana, a ko će se na kraju pojaviti na Champs-Elysees biće poznato tek kada se napravi prozivka u olimpijskom selu.

Ukoliko rat potraje, već sada se može tvrditi kako će se postojeća polarizacija produbiti i da će mnoge zemlje i stvarno posegnuti za bojkotom, uostalom kao i mnogo puta do sada.

Neke od najvećih bojkota Olimpijskih igara, valja se i toga podsjetiti, kreirale su političke prilike tog vremena ili su bile posljedice izbijanja oružanih sukoba.

U Montrealu, 1976. godine, tako su sportisti iz 33 uglavnom afričke zemlje, protestovali i bojkotovali Olimpijadu zbog Novog Zelanda, čiji je nacionalni ragbi tim išao na turneju po Južnoj Africi u kojoj je vladao režim aparthejda.

Zbog sovjetske invazije na Afganistan, čak 66 zemalja, među kojima i SAD,  iz protesta nije poslalo svoje sportiste u Moskvu 1980, a Moskva je uzvratila četiri godine kasnije kada u Los Angeles u znak “osvete” nije poslala sportiste Sovjetskog Saveza i još 17 saveznika.

Predug je spisak “olimpijskih” nesuglasica, od bojkota, ucjena, zakazivanja i odlaganja olimpijada, čiji bi akteri redovno zaboravljali da su stari Grci radili upravo suprotno: prekidali su ratove kako bi olimpijade bile održane.

Danas se vlade utrkuju koliko će milijardi dolara, naprimjer Rusija 45, a Kina čak 50 milijardi, uložiti u organizaciju Igara što samo po sebi potvrđuje kako su u igri osim sporta i politike i veliki razvojni odnosno ekonomski projekti za pokazivanje vlastite moći.

Divlja maslinova grančica

To je ne samo vremenski daleko od prapočetaka, odnosno 5. vijeka prije nove ere, kada se i perzijski kralj Xerexes uvjerio u neke od osnovnih principa olimpijade.

Kada se sa moćnom vojskom od 300.000 ljudi zaputio u pohod na Grčku, stigao je do Termopilskog klanca i odmah uočio da će se protiv njega boriti svega 7.000 Grka, od kojih 300 Spartanaca.

Na pitanje zašto je tako malo Grka, odgovoreno mu je kako su svi odrasli grčki muškarci – na Olimpijskim igrama.

Kada je, opet u bici kod Termopila, Xerex pitao koja je nagrada za pobjednika Olimpijskih igara, pošto je toliko Grka odustalo od bitke zbog njih, dobio je odgovor da je to – vijenac od grančice divlje masline.

Potom se obratio jednom od perzijskih vojskovođa: “Teško nama, Mardonije kad nas vodiš u borbu protiv takvih ljudi koji se ne bore za novac, nego za slavu”.

Grci su Igre obnovili 1896. godine upravo na sličnim principima utemeljenim još u antičkom dobu, ali sa postepenim i sve većim uplivom novca i politike. Ali, današnji svijet niti je stara Grčka, niti ratovi prestaju zbog Igara. Sve se izvrglo u suprotnost olimpijskog duha i Olimpijade.

Kada je prošle godine počela invazija na Ukrajinu, bili smo svjedoci još jedne histerije koja nije imala mnogo veze s ratom. Žrtve su bili maltene svi Rusi uključujući i davno preminule velikane ruske i svjetske baštine. Kao da su Čajkovski, Dostojevski ili neko treći odgovorni za zločine u Buči.

Slično bi se moglo desiti i sportistima. Je li rješenje u njihovom nastupu bez imena svojih zemalja i državnih simbola umjesto kojih bi nosili olimpijske, dakle neutralne, dresove i zastave, vjerovatno, odluke će donijeti njihovi nacionalni komiteti koji kao po pravilu djeluju iz sjenke politika svojih vlada?

Možete li zamisliti, naprimjer, svjetsku tenisku scenu ili olimpijski turnir bez Medvedeva, Kačanova ili Rubljova? Teško.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.