Kako su Bakinci ‘stopirali’ Schmidta

Nije čestito ni svanulo nakon “historijskog” skupa u Bakincima – kod Aleksandrovca, blizu Laktaša, nedaleko od Banje Luke – još jednog “konstruktivnog” razgovora da će se uskoro (u februaru) ponovo razgovarati i dogovarati(?), a domaćin sastanka vladajućih na državnom nivou ponovo je pokazao pravo lice i poručio kako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine “zvanično strana politička organizacija, čije odluke na teritoriji [bh. entiteta] Republike Srpske nemaju nikakav značaj”, kako “mogu da zasjedaju koliko hoće, svi ti stranci tamo, za RS oni ne postoje”, te da će se “smatrati nelegitimnim sve što se u tom sudu odluči dok se ne donese zakon o Ustavnom sudu [Bosne i Hercegovine], jer je tako odlučila Narodna skupština RS-a”.

Ovakva izjava, odnosno drska i bezobzirna poruka je još jedan udar na državu Bosnu i Hercegovinu i njen najvažniji sud, s obzirom ko ju je na društvenim mrežama obznanio, u normalnim društvima i medijima ne bi zaslužila ni formu obične vijesti, jer se po ko zna koji put ponavlja i ne donosi, poručuje, obrazlaže ništa novo. No, bitna je i znakovita u kontekstu i vremenu kada je objavljena, a mogla bi biti zanimljiva i pravosudnim organima, prevashodno Tužilaštvu i Sudu Bosnu i Hercegovine, gdje se “izjavljivač” iz Bakinaca pojavljuje kao optuženik, ali po nekom drugom osnovu.

Dobre namjere i nerealna očekivanja

Ovo ne bi trebao biti tekst (samo) o Miloradu Dodiku, još jednoj njegovoj beskrupuloznoj eskapadi i prstu u oko svemu što je ljudski i normalno; prije je to kratak presjek onoga što živimo i što smo primorani slušati, gledati i progutati. E, taj i takav Dodik bi u narednih 40-ak dana trebao biti “konstruktivan” i s koalicionim partnerima na državnom nivou dogovoriti (tehničke) izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Plus će, kako je kasnije objavljeno, “reformirati” Centralnu izbornu komisiju Bosne i Hercegovine, novcem od dobiti Centralne banke Bosne i Hercegovine (ne mnogo, tek 20-ak miliona eura) povećati državni budžet, mada su entitetski sefovi prepuni novca koji sve siromašniji građani, kroz porez na dodanu vrijednost, zbog inflacije, sve izdašnije upumpavaju u fond Uprave za indirektno oporezivanje.

Jesu li pregovarači iz Bakinaca, a domaćin pogotovo, dobili dojavu da će, ako obećaju da će biti dobri i da će sami izmijeniti Izborni zakon, visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt (po drugi put) prolongirati vlastiti naum (neki to zovu ultimatumom, poneki čak i prijetnjom) da donese (tehničke) izmjene ako to ne urade domaće snage. Kako god, s išaretom i bez njega, izgleda da su uspjeli zbuniti Schmidta i zadati mu novu glavobolju. Ako prihvati “dobru namjeru” i klimavo obećanje učesnika “okruglog stola u okolici Laktaša”, a oni ga (što je vrlo vjerovatno i očekivano) prevare, dobrano će mu se urušiti ionako poljuljani autoritet, ali u pitanje doći i stvarne namjere. U decembru je poručio kako domaći čelnici imaju rok do Nove godine, pa je sredinom januara deadline pomjerio do kraja ove sedmice.

Povjeruje li Schmidt u “konstruktivu” od četvrtka i najavu februarskih pomaka, onda ćemo na novo odlučno i kategorički možda visokog predstavnika sačekati do marta, kada će, ako se ne desi čudo, već biti kasno – još jedna prilika za otvaranje pregovora s Evropskom unijom će propasti, a Bosna i Hercegovina (tačnije, njeni građani) i dalje će biti na krajevima svih krajeva normalnih društava, a njena perspektiva sve tamnija i zlokobnija. I ne samo zbog Izbornog zakona, koji je trenutno aktuelan (ponajviše zahvaljujući visokom predstavniku), nego će to biti samo egzemplar da se, zbog pojedinih politika i pojedinaca, zadugo nećemo tamo gdje su oni kojima su ne tako davno bili uzor.

‘Može da bude, ali ne mora da znači’

No, možda Schmidt, kojem nije lako, naprotiv, ima neke dobitne kombinacije i poteze, iako je svjestan da mu ovlasti ostaju iste, ali mogućnosti da ih koristi polako kopne. Nije tajna da punu podršku visoki predstavnik ima u Sjedinjenim Američkim Državama (ipak je on tumač njihovog Mirovnog sporazuma iz Daytona), Velikoj Britaniji, rodnoj Njemačkoj, većini članica Evropske unije. Ipak, neke članice evropskog bloka, Mađarska prije svih, imaju svoje razloge (vjerovatno i benefite) da ne prihvataju sankcioniranje onih koji guraju u Bosnu i Hercegovinu u još veću krizu i dramatično je udaljavaju od euroatlantskog puta.

Moguće je i da visoki predstavnik čeka 23. januar, kada će u Sarajevo stići predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen, u pratnji premijera Nizozemske i Hrvatske, Marka Ruttea i Andreja Plenkovića, da sasluša puls čelnika Evropske unije, koliko je Bosna i Hercegovina blizu eurobloku, šta još vlasti trebaju ispuniti za pristupne pregovore, ima li podršku da (jače i žešće) sankcionira one koji uporno i sve brutalnije rade protiv zemlje i države koja im je dala sve što imaju (a nije to malo, dapače) i za šta su dobili glasove i mandate. Mnogima smeta što će u visokoj evropskoj delegaciji, uz Von der Leyen i Ruttea, u Sarajevu biti i Plenković, jer će, kao, doći da pruži podšku sestrinskoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine i njenom čelniku Draganu Čoviću.

Čović je više puta ponovio, uključujući legendarne Bakince, da izmjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine neće biti bez “političkog” segmenta, odnosno “legitimnog predstavljanja”, uključujući izbor člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda. Kao što bi nam u komšiluku rekli: “može da bude, ali ne mora da znači”, ova teza – da će mu Plenković (kao više puta do sada) pomoći – nije bez osnove. Ipak, zašto ne bi bila suprotna opcija: da Plenković, na čiju inicijativu u zvaničnu posjetu Bosni i Hercegovini stižu predsjednica Evropske komisije i premijer Nizozemske, dolazi čistih ruku i namjera, jer valja se pokazati i dokazati u hrvatskoj godini “superizbora” (parlamentarni, predsjednički, europarlamentarni).

Ništa bez potpisa i parafa u institucijama

Vratimo se, nakratko, na Dodikovo imanje u Bakincima, odakle, kao na traci, stižu deseci ekskluzivnih papira s dogovorima, sporazumima, novim izdajama i prodajama predstavnika probosanskih stranaka koje participiraju u vlasti. Bez imalo namjere da se nekoga napada ili brani, treba vjerovati samo onim dokumentima, sporazumima, deklaracijama koji su dogovoreni i potpisani, plus provedeni i parafirani u organima vlasti, bez obzira o kojem se nivou radi (a kod nas ih, hvala na pitanju, ne manjka).

Šta god da Christian Schmidt (ne) odluči u narednih 40-ak dana, od danas pa do kraja februara, naići će i na odobravanje i na (nama svojstvenu, pogotovo onima koji o tome najmanje znaju) kritiku. Jedno je sigurno: kvalitetne (tehničke) izmjene, legalne i legitimne (ne u onom značenju koje neki zloupotrebljavaju) koje bi donijele domaće vlasti bile bi optimalno rješenje, ali je ta opcija u domenu nemogućeg. Schmidtove bonske ovlasti bi donijele bi novi razdor, opstrukcije (pogotovo iz entiteta Republika Srpska i, donekle, Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine) i pokazale da od domaćih snaga (ne svih, dakako) malo šta možemo očekivati.

Ništa novo, reklo bi se, ali predugo traje i kraja mu se ne vidi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.