Zašto je srpski ‘Expo’ pet puta skuplji od Olimpijskih igara u Parizu

Zašto predsjednik Srbije opstaje na kormilu uprkos padu popularnosti njegove stranke i koalicije oko nje? Odgovor je jednostavan. Zato što uvijek ima potez više od svojih protivnika. Kako će osigurati 15 milijardi evra za “Expo 27”, koji uključuje svašta nešto uključujući, na primjer, i nacionalni fudbalski stadion kapaciteta 55.000 gledalaca, njegov je new deal za Srbiju, a šta će opozicija raditi naredne četiri godine – niko ne zna.

Opozicioni lideri do sada nisu uspjeli napraviti alternativni plan privrednog rasta i razbiti široko rasprostranjenu tezu kako predsjednik, osim svakodnevnog slikanja na nacionalnim televizijama, “bar nešto gradi”. Kao da je teško reći: u redu, dobro je da se grade i autoputevi i brze ceste, bolnice i klinički centri i sve drugo, ali je najnormalnije zapitati zašto to sve u Srbiji često košta “puta dva” u odnosu na redovne cijene na tržištu.

Niko normalan nije protiv razvoja, ali ko se tu sve “ugrađuje” i ko i koliko “podmazuje”, osim svima opštepoznate i više puta ponovljene priče ne završava se niti jednim pravosudnim procesuiranjem.

Glavni adut naprednjačke kampanje i vladavine

“Igrali smo veliku utakmicu sa velikim državama na svetu. Sa Amerikom (Minnesota), Španijom (Malaga), Tajlandom (Phuket) i Argentinom (Bariloche), a Beograd i jedna Srbija su dobili tu čast da budu domaćin jedne ovakve izložbe koja će se održati od 15. maja do 15. avgusta 2027”, pobjedonosno će narodu izjaviti Siniša Mali, šef radne grupe za organizaciju specijalizirane svjetske manifestacije, inače ministar finansija i potpredsjednik vlade u tehničkom mandatu koji se sada nameće kao jedan od glavnih Vučićevih kandidata i za prvog ministra u novom kabinetu sa osnovnim zadatkom da izgura ovaj prvenstveno politički projekt do kraja. Prije svega politički, pa tek onda ekonomski, sportski, kulturni itd., iako se izložba zvanično zove „Igrajmo za čovječanstvo: Sport i muzika za sve”. Od onog trenutka, kada je Aleksandar Vučić, odmah po povratku u Beograd iz Davosa sa Svjetskog ekonomskog foruma, priredio performans “Skok u budućnost”, koji je pokazao kako je “Expo” tek povod za veliki rast BDP-a, društvenog standarda i razvoj Srbije u svim oblastima.

Zasad se nije odmaklo dalje od makete budućeg novog grada koji se gradi na periferiji Beograda, pored naselja Surčin u blizini aerodroma “Nikola Tesla”, a cijela atmosfera nalikuje na onu pred početak izgradnje “Beograda na vodi” od čijih se solitera, gledano sa zapada, onaj stari Beograd danas više i ne vidi. Kakve arhitektonske, ambijentalne, kulturološke i druge gradske cjeline, kakvi bakrači. Ako je tada grad “šaptom pao” pod naletom stakla, betona i sumnjivih investitora, uz neuspješnu pobunu pokreta “(Ne) davimo Beograd”, sigurno će pasti i Surčin.

Sporno je “samo” to što je cijena beogradskog “Expa”, prema najavama iz vrha države, od prvobitnih 12 milijardi, a potom 15 milijardi eura, već danas, kaže Vučić, dostigla 18 milijardi, a da prave javne ili skupštinske rasprave o tome nije bilo. Vjerovatno je neće ni biti osim eventualnih fingiranih “razgovora” na strogo kontrolisanim (para)državnim televizijama koji neće postavljati neugodna pitanja poput onog sa društvenih mreža: kako to da organizacija predstojećih Olimpijskih igara u Parizu košta četiri milijarde eura, a “Expa” u Beogradu bezmalo pet puta više?

Usput, za one koji ne znaju, 18 milijardi je ukupan godišnji državni budžet Srbije.

Gradnja ‘scenografije’

Istina, Pariz odavno ima izgrađene sve ili gotovo sve potrebne objekte za održavanje najveće sportske smotre na svijetu, a Beograd faktički tek treba da gradi “scenografiju” za izložbu i to bukvalno na ledini. Glavnom gradu Francuske je nedostajao samo centar za vodene sportove koji se upravo završava, a pažnju valja još jednom skrenuti na zanimljivu izjavu glavnog izvođača radova na plivalištima. Ovaj je sportski centar u Parizu koštao 168 miliona eura, uistinu 160, ali je još osam pridodato “za svaki slučaj” zbog neizvjesnosti oko kretanja cijena građevinskih materijala.

Što se tiče beogradskog ili surčinskog “Expa” sve je mnogo mutnije, osim procjene kako će svjetska izložba imati “efekat” od jedne milijarde eura, šta god to značilo, odnosno 18 puta manje od ulaganja raznih kreditora kojima će sasvim izvjesno kredite dugo, dugo otplaćivati svi građani Srbije.

Koja je politička cijena cijelog projekta, kojih sve pojedinačnih finansijskih projekcija ima najviše, sigurno se neće znati do samog završetka “najveće manifestacije na svijetu te godine”.

O tome je u dvočasovnom obraćanju naciji, koji su prenosile gotovo sve beogradske televizije, govorio i Aleksandar Vučić, predstavljajući “Expo” kao dio razvojnog programa cijele Srbije, a ne samo Beograda. Potpuno je jasno kako je riječ o još jednoj novoj “viziji” glavnog i jedinog srpskog “vizionara”, kojem upravo te 2027. godine ističe drugi predsjednički mandat.

Ta će se “vizija” definitivno sljedeće nepune četiri godine dakle zvati EXPO, a taj će se akronim za posebnu međunarodnu izložbu na kojoj svoja dostignuća izlaže više od 100 zemalja, ako već nije, kao krunski dokaz napretka Srbije, pretvoriti u najpopularniju srpsku riječ naprednjačke kampanje. Ta se svakodnevna ponekad i bjesomučna naprednjačka kampanja koja je odavno postala način Vučićeve vladavine, vodi još od vremena kada su se Šešeljevi radikali počeli presvlačiti u “Versace”, “Armani” i slična odijela, a opozicija, uključujući i onu proevropsku, nije našla prave načine da se takvoj pošasti suprotstavi.

Paravan za korupciju

Vladimir Obradović, kandidat dijela opozicije za gradonačelnika Beograda na nedavnim izborima, u pravu je kada tvrdi kako je EXPO 2027 “paravan za korupciju sa lex specialisom koji ga prati i kojim se zaobilaze redovne zakonske procedure”. Uporedio ga je sa “otvorenim tunelom za nezapamćeno isisavanje državnog novca i iz projekata koji sa EXPO izložbom nemaju nikakve veze”. Zbog toga je EXPO prilika za epsku korupciju za odabrane burazerske firme, dodao je Obradović, od koje će građanima Srbije ostati samo dug.

Tačno, ali ne i dovoljno za mnoge u Srbiji koji s pravom očekuju više od onih koji od 17. decembra tvrde kako su pokradeni na parlamentarnim i pogotovo na beogradskim izborima.

Uglavnom čekaju da im iz Evrope stigne haber kako se makar u Beogradu izbori moraju ponoviti, što nije isključeno, ali prije zbog toga što Vučić neće u koaliciju sa “ravnozemljaškim” doktorom koji je na njegov zahtjev svojevremeno tvrdio kako je korona virus najsmješniji od svih na svijetu, nego zbog toga što to Evropa stvarno želi.

Treba uistinu biti prilično slijep, pa ne vidjeti da je Evropa i ovaj put, i prije dana za glasanje, izabrala Vučića kao pobjednika izborne utakmice u kojoj su pogažene brojne evropske vrijednosti i pravila koja na evropskom jugoistoku baš i ne vrijede mnogo. Stabilokratija je u stvarnosti, naime, važnija od demokratije, što odgovara i Vučiću i Evropi. Zato nije isključena ni izmjena Ustava po ugledu na ruske prijatelje koja bi omogućila još neku kandidaturu srbijanskog predsjednika odmah po završetku “Expa”.

Ekonomski novinar iz Beograda Mijat Lakičević zasad je jedan od rijetkih koji je u svom komentaru za sajt Medija centra napisao da Vučić i Mali uzalud pokušavaju da “Expo” predstavi kao nekakav new deal koji će preporoditi Srbiju.

“Nije Rooseveltova reforma pokrenula Ameriku zato što su uvedeni veliki javni radovi (mada su znatno ublažili problem nezaposlenosti), nego zato što je postojao ekonomski ambijent pogodan za preduzetniištvo koji se mogao nasloniti na novoizgrađenu infrastrukturu. To u Srbiji danas, međutim, nije slučaj. Investiciona klima je prilično loša o čemu svedoče vrlo niska domaća privatna ulaganja. To se najbolje reflektuje u sporom napredovanju industrije. U poslednjih desetak godina ona je u proseku rasla kao i BDP – tek jako skromnih 2,5 odsto godišnje.”

Da bi srpski “Expo” uspio neophodno je da BDP Srbije već ove godine naraste na 3,5 odsto, a sljedeće tri godine još po četiri odsto, uz zadržavanje stope nezavisnosti ispod dvocifrenog broja.

Kako god se ova epizoda koja podsjeća na nekadašnje socijalističke petoljetke, samo što traje godinu kraće bude završila, izvjesno je kako će Beograd djelimično ostati bez Beogradskog sajma, ostaće samo postojeća Hala 1 zbog specifične arhitekture i još više zbog pritiska javnosti, ali će Beograd dobiti nacionalni stadion koji je već godinama najosporavanija stavka vučićevske budućnosti.

Ali, kakve to veze ime sa Olimpijskim igrama u Francuskoj? Nema nikakve, osim što je pet puta skuplje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.