U potrazi za tračkom nade usred genocida u Gazi

U oktobru 1973. – 50 godina prije događaja od 7. oktobra 2023. – izbio je rat na Bliskom istoku. Egipatska vojska pokrenula je operaciju Badr, prešavši Suecki kanal i zauzevši liniju Bar Lev, utvrđeni pješčani zid na istočnoj obali kanala.

Palestinske izbjeglice bile su pune nade da će njihova zemlja uskoro biti oslobođena i da će se vratiti u domove iz kojih ih je Izrael istjerao. To se nije dogodilo. Umjesto toga, po završetku rata, arapske vođe tražile su mir s Izraelom.

Nekoliko mjeseci kasnije, palestinski satiričar Emile Habibi, objavio je roman The Secret Life of Saeed: The Pessoptomist, a metaphorical critique of the Palestinian reality. Roman govori o Saeedu, Palestincu koji je izgubio svoje selo za vrijeme Nakbe 1948. U bijedi oduzimanja zemlje i okupacije, on luta svijetom pognute glave u nadi da će naći novčić koji bi ga razveselio.

Budim se svaki dan zarobljena u Saeedovom svijetu. Masovna smrt u Gazi se nastavlja. A ja i dalje moram tražiti novčić na tlu, znak da dolazi nešto bolje. Može li presuda Međunarodnog suda pravde (ICJ) od 26. januara biti upravo to?

Trinaestog decembra je Al Satar Al Sharki, istočnio dio mog grada Khan Younisa, podvrgnut kopnenoj invaziji izraelske vojske. Četvero djece moje rodice Alaae, nastavnice u školi koju vodi UN, zajedno sa njenim bivšim mužem Musaom, zateklo se usred napada.

Za vrijeme tog napada, izraelski vojnici istjerali su djecu iz njihovog doma i uhapsili Musaa zajedno sa svim tinejdžerima i muškarcima iz tog kraja. Musaova majka, koja je svjedočila ovom brutalnom napadu, pokušala je pozvati Alaau, ali su joj vojnici oduzeli telefon. Alaa od tada nije čula ništa o svojoj djeci, osmogodišnjem Yaminu, šestogodišnjim blizancima Kananu i Orkidu i trogodišnjem Karmiju. Jesu li bolesni, gladuju li, ili je nešto još gore po srijedi?

Alaaini očajnički pokušaji tokom proteklih 45 dana da nađe djecu preko organizacija kao što su Međunarodni komitet Crvenog križa i Palestinsko društvo Crvenog polumjeseca (PRCS) naišli su na uobičajenu hladnu reakciju izraelske vojske. Obratila se novinarima, lokalnim medijima i društvenim mrežama, i sada se obraća bilo kome ko je voljan saslušati je, a ko se kreće ulicama Rafaha, pretvorenog u koncentracioni logor za više od milion ljudi, tražeći svoju djecu.

Njen glas je neumorni krik očaja u tami. Svaki sat koji prolazi urezuje još jednu godinu na njenu dušu dok se bori protiv valova tjeskobe, jedva zastajući da jede ili spava. Kao i cijela Gaza, postala je živi duh.

Presuda ICJ-a nije donijela olakšanje Alaai. Izraelska vojska i dalje odbija dati bilo kakve informacije o tome gdje se nalaze njena djeca.

“Država Izrael … mora odmah prestati sa svim djelima i mjerama koje krše te obaveze, uključujući i takve postupke ili mjere koje bi mogle biti u stanju ubiti ili nastaviti ubijati Palestince”, proglasio je sud 26. januara.

Izrael poriče da je uključen u takva djela. Ali, 29. januara, izraelski tenkovi otvorili su vatru u gradu Gazi na autmobil pun civila koji su pokušavali pobjeći na sigurno.

Strahujući za vlastiti život, obratili su se palestinskom Crvenom polumjesecu (PRCS), moleći ih za spas. Petnaestogodišnja Layan Hamadeh razgovarala je telefonom sa PRCS-om kada su tenkovi opet otvorili vatru. Na snimku razgovora čuju se vrisci, a potom tišina.

Samo je šestogodišnja Hind Rajab, Layanina rodica, preživjela. Razgovarala je s PRCS-om, i rekla im je da su joj tetak i tetka i četiri rođaka ubijeni, a i ona je bila ranjena.

Osoblje Crvenog polumjeseca otišlo je da je potraži, ali komunikacijski kanali su presječeni. Više od sedmicu kasnije, Hindina sudbina i sudbina spasilačkog tima i dalje su nepoznati, Njena majka Wissam, živi u nadi da će se pojaviti živa. I ona postavlja ista pitanja kao i Alaa: Je li Hind bolesna, ranjena, zatvorena – ili još gore?

[Napomena redakcije: Tijelo šestogodišnje palestinske djevojčice Hind i pet članova njene porodice, pronađeno je 12 dana nakon gubitka kontakta s njima. Hindino beživotno tijelo pronađeno je 10. februara u automobilu u kojem je bila sa članovima svoje porodice, koji su ubijeni u izraelskoj tenkovskoj vatri 30. januara.]

Širom Gaze, ljudi gladuju. Opkoljeni bolnički kompleks Nasser i bolnica Al-Amal u Khan Younisu sada su na meti napada. Zalihe hrane, lijekova, vode i osnovnih potrepština za osoblje, kao i spremnici kisika su se potrošili. Još gore, novinski izvještaju ukazuju na to da vojska upada u ove bolnice i tjera ljude da ih napuste.

Zrak u Gazi natopljen je tugom. Svaki otkucaj srca dokaz je izdržljivosti pred nezamislivim gubitkom.

Zrak u Washingtonu natopljen je izdajom. Svaka izjava i svaki postupak američke vlade, smatraju Palestinci, dokaz je brutalnosti, kukavičluka i neuspjeha poštivanja osnovnih ljudskih vrijednosti.

Nakon odluke ICJ-a kojom se Izraelu nalaže da zaustavi genocidne aktivnosti i naređuju privremene mjere, uključujući i naredbu izraelskim vlastima, kao okupatorskoj sili, da osigura dostavu osnovnih usluga i humanitarne pomoći civilima, ništa se nije promijenilo. Genocid u Gazi se nastavlja.

Tako se uhvatim da i ja, poput Saeeda, hodam ulicom pognute glave u potrazi za novčićem kao simbolom tračka nade.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.