U Rafahu se nad nama nadvila posljednja i najsmrtonosnija faza genocida

Dugi niz godina, svaki put kada bih putovala u Gazu da posjetim porodicu, prelazila sam preko graničnog prijelaza Rafah, granice između opkoljenog Pojasa Gaze i Egipta. I svaki put kada bih udahnula zrak u pograničnom gradu Rafahu, sjetila bih se riječi svoje sestre Taghreed: „Udišem miris historije moje zemlje.“ Njene su oči ponosno sijale svaki put kada je govorila o Rafahu, i ja dijelim isti osjećaj.

Historija ovog koridora seže hiljadama godina unazad i svjedoči o bogatoj historiji Palestine i njenog naroda. Hiljadama godina, Rafah je bio odmorište i trgovački centar za karavane iz cijele Palestine koje su putovale prema Sinajskom poluotoku i dalje, prema Egiptu i Africi.

Danas se u ovom drevnom, dragocjenom gradu dešava genocid. Dok svjedočim ovom genocidu iz daleka i strahujem od kopnene invazije kojom Izrael prijeti i razmišljam šta bi ona značila za stotine hiljada raseljenih Palestinaca prisiljenih da se tamo sklone, osjećam da sam jedna od onih bespomoćnih duša koja je prepoznala šta se dešavalo u Srebrenici ili varšavskom getu, koja je pokušala alarmirati javnost, ali nije mogla ništa učiniti da odvrati tragediju jer je svijet već odlučio zatvoriti oči pred predstojećim masakrom nad nevinima.

Zločini protiv čovječnosti.

Od početka ovog najnovijeg rata protiv Gaze, svaka nova faza u izraelskom napadu nanijela je više patnje, boli i smrti civilnoj populaciji. Raseljeni više puta, oni koji su sada u Rafahu, nemaju gdje otići. Invazija na Rafah bi stoga bila posljednja, i najsmrtonosnija faza ovog genocida – prvog genocida u historiji koji je prenošen uživo svijetu.

Nažalost, ovo nije prvi put da je prelijepi Rafah postao mjesto u kojem se dešavaju zločini protiv čovječnosti. Novija historija ovog pograničnog grada je rana koja je stalno otvorena usljed konstantnog nasilja. Većina stanovnika Rafaha, kao i većine gradova u Gazi, potomci su Palestinaca raseljenih tokom Nakbe 1948, dok su drugi oni koji su preživjeli masakr 1956. i mnoge druge izraelske napade koji su se desili kasnije.

Moja 89-godišnja tetka Rayya, izbjeglica iz sela Barqa, koje je Izrael uništio 1948, svjedočila je decenijama masakara, nasilja i ugnjetavanja u ovom gradu.

Za vrijeme trostrane agresije 1956, poznate pod nazivom Suecka kriza koja je uključivala Veliku Britaniju, Francusku i Izrael, Izrael je okupirao Pojas Gaze na četiri mjeseca, čineći užasne masakre u Khan Younisu i Rafahu.

Drugog novembra, kada je izraelska vojska okupirala Khan Younis i naredila muškarcima starijim od 16 godina da izađu i pokažu se na mjestima širom grada, moja tetka je bila tamo u posjeti porodici. Onda, kao 22-godišnja mladenka, svjedočila je izraelskoj vojsci kako stavlja muškarce i dječake na zidove i masakrira ih tijekom dva dana.

Moja tetka je na kraju odlučila napustiti porodični dom s porodicom svoje sestre u potrazi za sigurnošću. Otišli su do plaže u Khan Younisu i potražili utočište pod drvećem. Jeli su sve što su mogli naći i kopali rupe u zemlji da bi spavali, pronašli čistu vodu i koristili je kao toalet. Uprkos opasnosti u okolini i stalnom zvuku bombardovanja, Rayya, strahujući za sigurnost svog muža, donijela je tešku odluku da nastavi putovanje prema Rafahu.

Po dolasku, Rayya je shvatila da je bilo još pogubljenja širom Rafaha. Nije mogla naći muža. Danima se borila s užasnom neizvjesnošću njegove sudbine. Srećom, muž joj je preživio taj talas nasilja. Kasnije, tokom okupacije 1967, ubila ga je izralska vojska dok je hodao plažom od Khan Younisa do Rafaha.

Nakon ubistva muža, Rayya je ostala sama, bila je samohrana majka koja je morala odgajati petero djece u teškoćama i očaju izbjegličkog kampa u Rafahu.

U 1970-im, bila je primorana potražiti posao u izraelskom poljoprivrednom sektoru, radeći na poljima paradajza kako bi prehranila porodicu.

Tokom Prve intifade 1987, Rayya je izgubila oko dok je pokušavala spasiti najmlađeg sina od izraelskih vojnika. Pogođena je kundakom u oko dok je pokušavala spriječiti vojnike da joj odvedu dijete.

Na početku Druge intifade, u 2000-oj godini, jedno od njene unučadi, 13-godišnji Karam, pogođen je u potiljak dok je bježao od izraelske vojske nakon što je bacao kamenje na vojnike. Dijete, koje je bilo u besvjesnom stanju, brzo su prebacili u bolnicu Al-Shifa u gradu Gazi, ali ljekari su rekli da neće preživjeti i da mu je ostalo nekoliko sati života.

Rayya i njena snaha, Karamova majka, suočile su se s teškim izborom: ostati u bolnici i biti uz Karama u posljednim satima života ili vratitit se u Rafah prije nego što se punktovi zatvore kako bi ga oplakivali u kući s bližnjima. S obzirom na to da nisu znale hoće li se moći vratiti narednih dana, odlučile su otići kući bez Karamovog tijela.

U 2004, Rafah je bio podvrgnut operaciji koju je Izrael nazvao Duga, okrutan i ironičan naziv za ono što je smatrano, najgorom epizodom nasilja kojoj je ovaj grad svjedočio do tada. Ova operacija rezultirala je uništenjem stotina kuća širom Rafaha. Rayyina kuća je također oštećena u ovom talasu nasilja. Potom je, tokom prata protiv Gaze 2014. Rayya izgubila još jednog unuka, bistrog studenta mašinstva, koji se nedavno bio vjerio.

Danas, 10 godina kasnije, Rayya opet pokušava preživjeti vojnu agresiju na Rafah. Nisam je uspjela kontaktirati, ali se bojim da je opet raseljena, gladna, da joj je hladno i da je ustrašena, te da kopa rupe u zemlji kako bi našla vodu ili obavila nuždu u dobi od 89 godina.

Priča o mojoj tetki Rayyi – priča o patnji i ustrajnosti – je priča o Rafahu. Njena priča odjek je tragičnih priča više od milion raseljenih Palestinaca koji su prisiljeni potražiti sigurnost u ovom pograničnom gradu. Ali, Rafah je i priča o međunarodnoj solidarnosti.  Rachel Corrie, Tom Hurndall i James Miller su izgubili živote jer su se hrabro usprotivili brutalnoj izraelskoj okupaciji, pa ih je izraelska vojska ubila.

Usred genocida

Rafah je posljednje utočište za Palestince u Gazi usred genocida koji je još u toku i on je mjesto na kojem bi međunarodna zajednica mogla i trebala poduzeti korake da spriječi novu Varšavu ili Srebrenicu.

Ovo je trenutak kada svaki član globalnog civilnog društva, svako ko vjeruje u ljudska prava, pravdu i slobodu za sve, treba progovoriti protiv zaglušujuće šutnje svojih političkih čelnika i zauzeti se za palestinski narod koji već dugo pati.

Dok se na vidiku nazire prijetnja katastrofalne izraelske invazije na Rafah, ne možemo nastaviti ignorisati nevolje palestinskih izbjeglica, raseljenih mnogo puta, bolesnih, gladnih i prisiljenih da se odupiru kampanji otvorenog etničkog čišćenja samo svojim krhkim tijelima.

Niko ne može tvrditi da ne zna šta se dešava danas u Rafahu, Gazi, širom Palestine. Istina je očita u svjedočanstvima djece koja proživljavaju genocid, u radu hrabrih novinara na terenu koji dokumentuju njihovo ubijanje, u pažljivo istraženim izvještajima stručnjaka, akademika, boraca za ljudska prava i međunarodnih institucija. Rafah je zadnja šansa za međunarodnu zajednicu da se udruži za mir i dostojanstvo u Palestini. Vrijeme je da Rafah konačno bude uistinu siguran i da da napreduje. Vrijeme je da vječite izbjeglice poput moje tetke Rayye nađu trajnu sigurnost i mir. Vrijeme je za prekid vatre i slobodnu Palestinu.