Crna Gora: Ratni zločini su državna, a ne privatna stvar

Zlo proljeće je naslov jednog od najboljih romana velikog jugoslovenskog i crnogorskog pisca Mihaila Lalića. Proljeća u dolini Lima, odakle potiče i Lalić su obično lijepa: puna zelenila, plavih riječnih tokova, jednostavno prisustvujemo jednom sveopštem buđenju prirode. Isto je manje-više i u ostatku Crne Gore. Pa zašto su proljeća u Crnoj Gori često obilježena zlim djelima? Mihailo Lalić je očigledno znao, bio je to plod iskustva krvavih ratnih godina Drugog svjetskog rata.

Ako se vratimo nekih 25-30 godina unazad, shvatićemo i mi zašto ovaj naslov Lalićevog romana. Naime, proljeće ili oni prvi dani koji mu prethode su u Crnoj Gori dani kada se sjećamo na počinjene ratne zločine. Počinjemo sa obilježavanjem zločina u Štrpcima, preko zločina u Kaluđerskom Lazu i završavamo obilježavanjem zločina deportacije i ubistva porodice Klapuh. Biće da zločinci na ovim prostorima najviše vole da ubijaju u proljeće, ili ih možda nervira sva ta ljepota življenja koju proljeće sa sobom nosi, pa im taj ubilački nagon bude jači nego inače. Ali to je već predmet istraživanja za neke druge struke.

Ono što je važno kada su ove godišnjice u pitanju jeste da ni vlast a ni javnost nažalost više ne obraćaju pažnju na ove aktivnosti. Istina, i ranije su vlast i mediji koje kontroliše a i najveći dio opozicije gledali da priče o ratnim zločinima Crne Gore bude što manje. Rekao bih tek toliko da se zadovolji ”evropski put” države a ne iz bilo koje pobude humanističkog karaktera. Koliko smo bili odlučni na tom putu najbolji je odgovor sadašnje stanje u crnogorskom društvu.

Nove crnogorske vlasti, svaka od 2020. godine do danas je jasno kazala da oni sa tim zločinima nemaju ništa već da su ova pitanje trebali riješiti oni koji su vladali do 30. avgusta 2020. godine. I oni su u ovom dijelu priče potpuno u pravu. I ovdje prestaje svaka nevinost novih vlasti po pitanju ratnih zločina. Ono što novi vlastodržci moraju razumjeti jeste da ratni zločini nisu privatna već državna stvar.

To što niko od članova sadašnje vlasti ne nosi hipoteku učešća u zločinima devedesetih je naravno pozitivna stvar, ali nikako nije izgovor da se po ovom pitanju ništa ne uradi, što je ako gledamo sadašnje stanje stvari izgleda cilj. Da protok vremena učini svoje, da umru i žrtve i svjedoci, i prije svega da mirno na onaj svijet odu počinitelji ratnih zločina, u čijim se interesu ovo ovako i radi.

Izbjeći odgovornost za ratne zločine

Bojim se da kada su u pitanju nove vlasti, mnogi njeni akteri iako nemaju ništa sa počinjenim zločinima imaju sa ideologijom koja ih je podstrekivala i omogućila. A suđenje za ratne zločine je po defaultu suđenje i ideologiji, koja je na svu sreću, makar u ovoj rundi ratova devedesetih i u Hagu i van njega doživjela poraz. Ali očigledno da mnogi u novoj vlasti u Crnoj Gori nisu zadovoljnih ishodom i da ohrabreni procesima i u regiji i u Crnoj Gori vjeruju da je na redu nova runda u kojoj će se sreća preokrenuti i u kojoj će ne samo biti izbjegnuta odgovornost za ratne zločine u Crnoj Gori, već će i oni koji sada leže po zatvora u regiji i u Hagu biti rehabilitovani.

Nove vlasti uporno insistiraju na diskontinuitetu sa onim što su radile vlade DPS-a, ali bi neko trebao da im objasni da nerad nije nikakav suprotan rad, već je nerad prosto nerad. Ova vlada je za sada pokazala jedino želju da pitanje ratnih zločina skine sa dnevnog reda tako što će poput noja gurnutu glavu u pijesak i očekivati da će to uraditi građani, mediji i na kraju same porodice stradalih. E pa mislim da je taj scenario malčice nerealan.

Na sreću unutar ove zemlje još ima šačica onih koji se iskreno i bez zadnjih namjera bore za svijet u kojem će ratni zločinci biti kažnjeni a žrtve i njihove porodice zaštićeni i obezbijeđeni. Takođe, tu je i pritisak iz Evrope tako da se već sada ova strategija može proglasiti propalom. Ali to nije nikakav razlog za likovanje. Jer da ova vlast ima pameti i čvrstih moralnih principa upravo bi po pitanju ratnih zločina, statusa porodica žrtava, obilježavanja ovih zločina i njihove memorijalizacije, pokazala da je drugačija od DPS.

Pa bi tako da ima pameti i moralnih principa imali spomenik žrtvama deportacije, ulicu žrtava zločina u Štrpcima, trg žrtava u Kaluđerskom Lazu, ali nemamo. Nemamo, jer je neko genijalno procijenio da ako ja lično nisam učestvovao u nečemu to i nije važno. E pa ne ide to tako, bar u normalnim zemljama. Zamislite da neko u vladi Njemačke kaže da ga ne interesuje neki zločin u Drugom svjetskom ratu koje su obilježavale vlade Konrada Adenauera i Vilija Branta, jer u vladi nema nikoga ko je mogao imati bilo kakve veze sa tim zločinima. Ne možete zamisliti naravno.

A tek ne možete zamisliti da u vladi sjedi neko ko iskreno misli da bi za Crnu Goru od posebne važnosti bilo da istraži, procesuira, obilježi, jednostavno kazano zatvori poglavlje svoje ratne istorije s kraja 20. vijeka tako što će građanima objelodaniti potpunu istinu. Sve ovo je loše za vlast a pogubno za građane. Jer znate što? Nekažnjena mračna prošlost je uvijek sigurna budućnost onom ko je čini, ko je skriva i ko se s njom ponosi. Koliko god od nje bježali ona nas u budućnosti dočeka. I tresne po glavi. Tako jako da se uvijek decenijama oporavljamo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.