Kina nije dovoljno snažna da okonča krizu na Crvenom moru, ali to može SAD

Na početku razornog izraelskog rata u Gazi, činilo se da Kina slaže sa svojim regionalnim partnerima Saudijskom Arabijom i Iranom, kada je riječ o važnim pitanjima. Sve tri države su osudile izraelsku agresiju, pozvale na rješavanje sukoba pregovorima u kojima bi se obratila pažnja na palestinske probleme i održale konferencije i samite zajedno da izraze svoje kolektivno protivljene ovom sukobu. Ipak, napadi Husa na brodske rute na Crvenom moru poremetili su ovaj konsenzus.

Dok Iran zvanično poriče bilo kakvu direktnu uključenost uprkos svojoj neupitno bliskoj vezi sa Husima, a Saudijska Arabija ostaje strateški tiha nakon okončanja svog produženog i skupog sukoba s ovom oružanom grupom, Peking se našao u neobičnoj poziciji.

Kina ima mnogo toga na kocki i nije skrivala svoje protivljenje napadima. Kao najveći svjetski izvoznik robe i jedan od vodećih učesnika u globalnom pomorskom prometu, ona ima ogroman ekonomski interes u održavanju sigurnosti pomorskih ruta.

U ovom kontekstu, Sjedinjene Američke Države pokušale su nagovoriti Kinu da iskoristi svoj utjecaj na Iran kako bi zaustavila napade, ali nije došlo do znatne aktivnosti kineskih diplomata u tom smjeru. To je refleksija stvarne situacije po kojoj Peking ima samo ograničeni utjecaj na Teheran, a SAD ima daleko veću moć okončati krizu na Crvenom moru tako što će iskoristiti svoj utjecaj na Izrael.

Ograničenja kineskog utjecaja

Važnost pomorskih ruta preko Crvenog mora za Kinu ne može se dovoljno naglasiti. Većina kineskog izvoza u Evropu prolazi kroz Suecki kanal, a kineske kompaniju su nedavno potpisale investicione sporazume u vrijednosti od osam milijardi dolara u ekonomskoj zoni Sueckog kanala.

Iako su Husi obećali da neće napadati kineske brodove (sve dok ne plove za Izrael), Kina je svejedno pretrpjela značajnu ekonomsku štetu od ove krize. Brodski prijevoz i proizvodnja pogođeni su širom države, a mnoge kompanije u lancima opskrbe žale se na razorne gubitke.

Kina je oklijevala direktno osuditi Huse ili ih povezati s Iranom, ali je u više navrata izrazila svoje neodobravanje, pozivajući sve strane da poštuju slobodu plovidbe i “prestanak napada i uznemiravanja civilnih brodova“.

U januaru je kineski Global Times izvijestio da je ministar vanjskih poslova Kine Wang Yi rekao: „Kina ulaže aktivne napore na ublažavanju tenzija na Crvenom moru.“

Onda je u članku koji je objavio Reuters navedeno da je Kina uputila neodređenu, ali prijeteću izjavu Irancima: ako kineski brodovi ili ekonomski interesi budu narušeni zbog napada Husa, to bi moglo naštetiti kinesko-iranskim poslovnim odnosima.

Iransko Ministarstvo vanjskih poslova demantiralo je taj izvještaj, ali je Islamic Republican, zvanični iranski list, objavio članak u kojem kritikuje „sebični zahtjev“ Kineza, tvrdeći da je Kina pokazala spremnost da „pomogne cionističkom režimu“ i savjetovala ga da „kroči samo po svom tepihu“ (drugim riječima: da se ne miješa).

Naznaka pritisaka je bilo, ali bez utjecaja

Američki zvaničnik je rekao Financial Timesu da je bilo „nekih naznaka“ da Kina vrši pritisak, ali je njen utjecaj nejasan.

Zatim su se u februaru pojavili medijski izvještaji da Kina šalje tri ratna broda na Crveno more. Međutim, malo ko je naveo i činjenicu da su takve misije uobičajena praksa. Kina je poslala više od 150 ratnih brodova u Adenski zaljev od 2008. godine, a tri broda poslana su da pomognu grupi od šest koji su otplovili na Crveno more u oktobru, što predstavlja smanjenje kineskih snaga u ovoj regiji.

Ovi događaji za sobom povlače važno pitanje: koliko utjecaja Kina ima nad Iranom? Na prvi pogled se čini da je odgovor – mnogo. Kina kupuje veći dio iranske nafte i ključni je izvor oružja i moderne opreme za nadzor za iranske sigurnosne snage. Kina je također i glavni iranski trogvinski partner i posvećena je nizu predloženih projekata za poboljšanje trgovine, ulaganja i drugih oblika bilateralne saradnje u narednih 25 godina.

Kada se, međutim, pogleda pobliže, otkriva se složenija slika. Iako Kina kupuje većinu iranske nafte, veći njen dio ilegalno kupuju privatne, a ne kineske državne rafinerije, koje su mnogo opreznije kako ne bi prekršile američke sankcije.

Osim toga, Kina je u ovom trenutku pod velikim ekonomskim stresom i naftnoprerađivačke kompanije možda neće biti spremne odreći se velikih popusta koje iranski dobavljači nude. Kako stvari stoje, već je došlo do poremećaja u protoku iranske nafte u Kinu, a ne uzrokuje ga Peking, nego iranski dobavljači nafte zaglavljeni „u ćorsokaku“ sa kineskim rafinerijama u vezi s velikim popustima koje zahtijevaju.

Konačno, iako se Kina obvezala na niz investicijskih projekata u Iranu, nije ih zapravo provela, a Iran daleko zaostaje za drugim bliskoistočnim zemljama u smislu kineskih stranih direktnih ulaganja.

Ukratko, Kina ima nekog utjecaja na Iran, ali ga teško pretvara u polugu.

Zašto Kina? Zašto ne SAD?

No, SAD nastavlja insistirati da Kina može izvršiti pritisak na Iran kada je riječ o situaciji na Crvenom moru. Ova tema je spomenuta tokom niza sastanaka između američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana i Wanga u Bangkoku, krajem januara.

Washington se čini uvjeren da Peking nije spreman nametnuti bilo kakav značajan utjecaj na Iran. Jedan viši zvaničnik rekao je novinarima: „Peking kaže da oni o ovome razgovaraju s Irancima […] ali sačekat ćemo prije nego što damo komentar o tome šta mislimo koliko efikasno oni razgovaraju.“

Kako je SAD izvodio više vojnih napada u regiji, Kina je postala uznemirenija zbog moguće eskalacije. Wang je u više navrata jasno izrazio zabrinutost Pekinga, navodeći: „Smatramo da Vijeće sigurnosti [Ujedinjenih naroda] nikada nije odobrilo bilo kojoj zemlji da koristi silu protiv Jemena i zbog toga bi se trebalo izbjegavati pojačavanje napetosti na Crvenom moru i povećanje ukupnih rizika za regionalnu sigurnost“.

Kina možda osjeća pritisak zbog poremećaja globalnog pomorstva, ali širi sukob između SAD-a i Irana može ugroziti cijelu njenu ekonomsku strategiju u regiji. Peking je jasno rekao kako vjeruje da je najbolji način da se situacija smiri prekid vatre u Gazi, što bi, kako su Husi jasno dali do znanja, rezultiralo okončanjem njihovih napada.

Bez sumnje je neobično što SAD insistra da Kina upotrijebi svoj utjecaj koji nužno ni nema nad Iranom i Husima, ali ne uzima u razmatranje ideju da upotrijebi vlastiti diplomatski utjecaj kako bi obuzdao Izrael i okončao rat u Gazi.

Washington ima ogromnu količinu ekonomskog, vojnog i političkog utjecaja nad izraelskom vladom, ali ga odbija upotrijebiti. Umjesto toga, šalje oružje Izraelu usred njegove brutalne kampanje kolektivnog kažnjavanja naroda Gaze, za koju pravni stručnjaci i Međunarodni sud pravde kažu da bi mogla biti genocid.

Zaista, tvrdnje američkih zvaničnika da Kina ima „dužnost“ izvršiti pritisak na Iran i obuzdati Huse zvuče prazno kada SAD odbija iskoristiti svoj znatno veći utjecaj nad Izraelom – državom koja pokazuje najmanje suzdržanosti od svih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.