Parlamentarni izbori u Hrvatskoj opterećeni korupcijom i prijetnjom ustavne krize

Neočekivana i politički šokantna kandidatura hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića za premijera na parlamentarnim izborima koji će se u Hrvatskoj održati u srijedu, 17. travnja, novi je udarac hrvatskoj demokraciji u dugome nizu koji je započeo HDZ-ov premijer Andrej Plenković, zbog čega ga je predsjednik SDP-a Peđa Grbin nedavno usporedio s autokratskim predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.

Do ranog poslijepodneva u petak, 15. ožujka, činilo se mogućim da bi Hrvatska, osvoji li Plenković nakon osam godina vlasti i treći premijerski mandat, mogla nastaviti stopama balkanskih i iliberalnih demokracija poput Srbije, Mađarske, Slovačke ili Poljske; ali nakon toga prijelomnog petka, kada je predsjednik Republike – koji po hrvatskom Ustavu mora biti vanstranačka osoba i “ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost” – objavio kandidaturu za premijera a da nije istodobno podnio ostavku, to se već i dogodilo: namjerno ili ne, Zoran Milanović jednim jedinim potezom doveo je zemlju na rub ustavne krize i proceduralno-političkog nereda.

Pobijedi li Plenković, situacija će u stanovitoj mjeri podsjećati na drugu polovinu 1992. godine, kada je Franjo Tuđman, Plenkovićev prethodnik na čelu HDZ-a, na parlamentarnim izborima osvojio apsolutnu vlast, pa na konferenciji za novinare 2. kolovoza 1992. najavio ovako: “Nova vlada i ja kao predsjednik imat ćemo puna ovlaštenja da program kojim smo pobijedili dosljedno provedemo, jer nećemo biti ograničeni niti međunarodnim čimbenicima, niti unutarnjim obzirima zbog ratnih okolnosti. Odlučno ćemo krenuti u provedbu učvršćenja demokratskog poretka, stvaranja posve novog pravnog sustava, poticanja gospodarskog razvitka, zapošljavanja i privatnog poduzetništva“.

Promijenjene okolnosti

Danas, dakako, političke okolnosti uvelike su promijenjene, ali čvrstoća Plenkovićeve parlamentarne većine u Saboru tijekom proteklih osam godina, kao i spremnost na konfrontaciju s institucijama EU kakvu Plenković pokazuje posljednjih tjedana, a koja se još do pred koji mjesec činila nezamislivom, sugeriraju kako bi aktualni hrvatski premijer, osvoji li još četiri godine vlasti, mogao ponoviti Tuđmanovo uvjerenje da su mu birači dali “puna ovlaštenja da program kojim je pobijedio dosljedno provede, jer neće biti ograničen niti međunarodnim čimbenicima, niti unutarnjim obzirima zbog ratnih okolnosti.”

Kamo je te 1992. Hrvatsku usmjerio Franjo Tuđman, dobro je poznato; kamo bi je 2024. mogao usmjeriti Andrej Plenković, može se zaključivati iz njegovih poteza u dosadašnjem premijerskom mandatu.

Premda Plenković svoj mandat brani argumentom da je njegova vlada sačuvala životni standard i socijalnu stabilnost u izrazito negativnim uvjetima pandemije, potresa i geostrateškog šoka ruske agresije na Ukrajinu, kritičari njegove vlade skloniji su isticati korupciju i potkopavanje institucija kao ključne odrednice njegove vlasti, naročito u drugome, aktualnom mandatu, koji traje od 2020. godine.

To, zajedno sa spornim imenovanjem kontroverznog suca Ivana Turudića glavnim državnim odvjetnikom, i jest razlog kojim je Zoran Milanović objasnio svoju kontroverznu kandidaturu, kojom je stvorio niz kompliciranih ustavno-proceduralnih problema, za koje zasad rješenja nema.

Što se Plenkovića tiče, novinari su izračunali da je od 2016., kada je osvojio prvi parlamentarni mandat, iz njegove vlade otišlo više od trideset ministara, a dobar dio njih zbog sumnji u sumnjive poslove, od kojih su neke potvrđene istragama, pa i optužnicama. No čini se kako je ono što Plenkovićevi kritičari nazivaju “koruptivnom hobotnicom” mnogo šire od imena nekoliko ministara.

Niz istraga

O tome svjedoči niz istraga protiv bivše gradonačelnice Knina i bivše državne tajnice Ministarstva uprave Josipe Rimac, koje traju već nekoliko godina. Jedna od tih istraga pokazala se naročito važnom: hrvatski tjednik Nacional prije nekoliko mjeseci objavio je SMS prepisku Josipe Rimac i bivše ministrice regionalnog razvoja i fondova EU Gabrijele Žalac, u kojoj Žalac poručuje Rimac kako će “dogovoriti s AP” taktiku nastupa prema Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave oko jedne sumnjivo skupe nabave softwarea za ministarstvo.

Nakon što su te poruke objavljene, početkom prošle godine, premijer Plenković najavio je zakonsku kriminalizaciju objavljivanja podataka iz tajnih istraga, proces koji je okončan u četvrtak, 14. ožujka, dan prije predizbornog raspuštanja Sabora, kada je Sabor usvojio izmjene Kaznenog zakona kojim otkrivanje podataka iz tajnih istraga postaje kazneno djelo koje se kažnjava s tri godine zatvora.

No ta zakonska intervencija, već znamenita pod kolokvijalnim nazivom “Lex AP”, samo je jedna u nizu kojima vlada Andreja Plenkovića posljednjih godina ograničava demokratsku kontrolu vlasti kroz sustavno slabljenje nadzornih institucija i mehanizama.

Plenkovićeva parlamentarna većina, među ostalim, promijenila je Zakon o sprečavanju sukoba interesa te uskratila povjerenje predsjednici Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Nataši Novaković, koja je u nekoliko slučajeva istraživala postupanje samoga premijera Plenkovića, ali i niza njegovih ministara.

U veljači prošle godine, Nataši Novaković parlamentarna većina nije produžila mandat, a novi saziv Povjerenstva, ograničen novim zakonom i njegovim restriktivnijim odredbama, proteklih se dana “proslavio” odlukom prema kojoj glasnogovornik Plenkovićeve vlade Marko Milić nije prekršio Zakon o sprečavanju sukoba interesa kada je s direktorom javnog poduzeća Hrvatske šume u SMS prepisci dogovarao zapošljavanje jedne osobe mimo javnog natječaja; odluka koju je čelnik bivšeg saziva Povjerenstva nazvao “pogreškom”.

Bura negodovanja

U srpnju prošle godine, iz Ministarstva kulture i medija u javnost je procurio radni tekst za prijedlog novog Zakona o medijima, koji je izazvao buru negodovanja i konsenzus Hrvatskog novinarskog društva (HND) i medijskih kuća o tome da Plenkovićeva vlada želi uništiti slobodno novinarstvo, a istodobno financijski subvencionirati poslušništvo medija prema vladi. HND je taj prijedlog u otvorenom pismu vladi odbacio kao “u cijelosti neprihvatljiv, jer bi njegovo usvajanje značajno unazadilo medijske slobode te položaj novinara i novinarstva u Hrvatskoj”.

Prijedlog je nakon tih kritika nestao iz javnosti, ali to ne znači da neće i uskrsnuti: možda ga je i zato spomenulo Vijeće Europe u svojem nedavno objavljenom godišnjem izvještaju o stanju medija u Europi 2023., naglašavajući, među ostalim, kako je “u Hrvatskoj Vlada pokušala ograničiti pravo medija da kritiziraju sudove ili da štite svoje izvore“.

No ključni razlog političkom potresu Milanovićeve kandidature za premijera na listi SDP-a postalo je imenovanje glavnoga državnog odvjetnika. Procedura koja bi u uređenoj državi bila tek proceduralna formalnost, u Plenkovićevoj se Hrvatskoj prometnula u prvorazredan skandal s potencijalno dugoročno lošim posljedicama.

Vlada je, naime, kao svog kandidata istakla, a vladina parlamentarna prihvatila, suca Visokog kaznenog suda Ivana Turudića, čiji je javni ugled zasjenio cijeli niz odnosa i izjava koje su za suca, blago rečeno, više nego neobične.

O javnom ugledu suca Turudića najbolje govori žestok otpor koji je njegovu imenovanju pružio hrvatski predsjednik Zoran Milanović. “Turudić je osoba bez imalo morala, dokazani lažov, politički ovisnik o HDZ-u i miljenik kriminalnog podzemlja. (…) Lagao je u Hrvatskom saboru. I sigurno još puno toga nemoralnog, sumnjivog i za državu štetnog je činio”, objavljeno je, među ostalim, u jednoj od reakcija kojima je Milanović pokušao – neuspješno – spriječiti imenovanje Ivana  Turudića glavnim državnim odvjetnikom.

Zatvaranje kruga

I tu se krug počinje zatvarati. Jedna od prvih Turudićevih izjava nakon što ga je Sabor 7. veljače izabrao za glavnog državnog odvjetnika bila je napad na hrvatski Ured europskog javnog tužitelja (EPPO) koji nadzire trošenje novca europskih fondova u zemljama članicama.

U Hrvatskoj je taj novac trenutno važan dio nacionalnog BDP-a, a njime, u suradnji s Europskom komisijom, upravlja Vlada. U prvom televizijskom intervjuu nakon što je potvrđen u parlamentu, Turudić je izjavio kako “nije siguran” da je Hrvatska trebala osnovati nacionalni ured EPPO-a.

“Niz zemalja ga nema i funkcioniraju i mislim da je situacija kod njih bolja”, ustvrdio je, izazvavši tom izjavom javnu konsternaciju. Predsjednik Republike Turudićev je izbor nazvao “groznim za Hrvatsku” i “nacionalnom katastrofom“. “Tko god je glasao za njega, ne voli ovu državu, neprijatelj je Hrvatske”, poručio je Milanović, saževši svoju kritiku u ovu rečenicu: “Andrej Plenković doveo je u državno odvjetništvo čovjeka koji je spreman zaustaviti bilo kakvu mogućnost istrage koja se tiče AP.”

Uistinu, napade na EPPO u narednim je danima nastavio i sam Plenković, ustvrdivši kako nemaju ovlasti istraživati sumnjive poslove u Ministarstvu kulture i medija, što je EPPO započeo upadom policije 16. veljače u tu instituciju. Nakon što je Plenković ustvrdio da je EPPO tom istragom prekoračio ovlasti, televizijskim intervjuom u Hrvatskoj reagirala je Europska javna tužiteljica, Rumunjka Laura Codruța Kövesi, ustvrdivši kako je “već vidjela ovakav potez: radi se o školskom primjeru političara koji pred građanima stvaraju dimnu zavjesu”.

Tako je Plenkovićeva parlamentarna većina u osam godina vlasti prevalila put od proeuropskog imižda odanosti jačanju demokracije do korupcijom premreženog režima koji kljaštri demokratsku kontrolu, politički pokorava institucije i sukobljava se s Europskom unijom. Neovisne nevladine organizacije, poput GONG-a, Plenkovićev mandat ocjenjuju tvrdnjom kako se “hrvatska demokracija u dva mandata Vlade Andreja Plenkovića srozala jer su standardi transparentnosti sniženi”.

Srozani standardi

Nitko, međutim, nije mogao ni sanjati da će se ti standardi dodatno ozbiljno srozati samo koji dan nakon te konstatacije GONG-a: nakon što je u četvrtak, 14. ožujka, hrvatski Sabor raspušten, predsjednik Republike dan kasnije raspisao je izbore za srijedu, 17. travnja. Već i ta je odluka začudila javnost, jer bit će to prvi put u tri desetljeća hrvatske demokracije da će se izbori održati na radni dan.

Ipak, ono što je Milanović napravio kasnije istog dana, pojavivši se na konferenciji za novinare zajedno s predsjednikom SDP-a Peđom Grbinom i objavivši svoju kandidaturu za premijera, šokiralo je svakoga tko o hrvatskom Ustavu išta zna, a naročito hrvatske ustavne stručnjake, koji su unisono ustvrdili kako je Milanović svojom kandidaturom krši Ustav.

Stvari bi bile nešto jasnije da je Milanović, istodobno s premijerskom kandidaturom, podnio ostavku na mjesto predsjednika Republike, ali on to nije učinio: čini se da s ostavkom kalkulira samo u slučaju da pobijedi na izborima, a ako ne pobijedi, da namjerava ostati predsjednikom Republike. No što god planirao – jer ništa nije objasnio – šteta je već učinjena: Hrvatska ulazi u proceduralno najneizvjesnije izbore dosad, a sigurno je samo to da se neće biti lako probiti kroz proceduralno-ustavnu maglu koju je nad zemlju spustio njezin vlastiti predsjednik, koji bi – opet prema Ustavu – morao “brinuti za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti”.

Prvi potez u rastjerivanju te magle trebao bi u ponedjeljak povući Ustavni sud, koji je najavio očitovanje o kandidaturi predsjednika Republike za premijera. Valja se nadati mudrosti i odmjerenosti ustavnih sudaca – ta je nada zasad jedina utjeha.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.