Beit Daras i Gaza: međugeneracijska priča o borbi protiv brisanja

Prije 76 godina, selo mojih predaka Beit Daras, na sjeveru Gaze u Palestini, tada pod britanskim mandatom, napale su jevrejske milicije. Nakba ili cionističko etničko čišćenje Palestine već je bilo počelo. Sistematsko mučenje, brutalizacija i ubijanje Palestinaca od strane cionističkih milicija, s ciljem uspostavljanja jevrejske etnodržave u historijskoj Palestini, rezultirat će protjerivanjem najmanje 750.000 Palestinaca.

Dok gledam genocid koji se dešava u Gazi danas, ne mogu a da se ne osvrnem na sudbinu mog sela i mojih predaka. Baš kao što su moji preci protjerani iz svog sela kao djeca, njihovi potomci doživljavaju istu traumu, dok se suočavaju sa raseljavanjem, ranjavanjem i smrću od strane istog genocidnog cionističkog projekta.

Raseljeno stoljećima

Veliki dio onoga što znam o Beit Darasu znam zahvaljujući svom ocu Ramzyju Barodu, koji je proveo godine istražujući i bilježeći historiju naše porodice i Beit Darasa.

Naše selo je stoljećima bilo naseljeno i svjedočilo je usponima i padovima raznih carstava i vladavini različitih osvajača – od Rimljana do krstaša, od Mameluka do Osmanlija. Njegova duga historija utisnuta je na ovu zajednicu, koja je 1948. brojala 3190 autohtonih Palestinaca.

U Beit Darasu su živjeli moji pradjed i pranana, Zainab i Mohammed, roditelji mog djeda. Tamo su živjeli i Mariam i Mohammed, roditelji moje nane Zarefah.

Zainab i Mohammed su živjeli od svoje farme, na kojoj su uzgajali voće i žitarice. Mohammed je bio i vješt pletač košara i često je odlazio u palestinski lučki grad Yaffu da proda košare na užurbanim starim tržnicama.

I Mariam i Mohammed su bili zemljoradnici i živjeli su od svoje zemlje. Obje ove porodice imale su korijene u Bait Darasu.

Minobacačka vatra

Cionistička milicija Haganah je 27. marta napala selo minobacačkom vatrom iz susjedne cionističke kolonije Tabiyye, ubivši devetero mještana i spalivši usjeve. Strašne priče o Nakbi već su stigle do Beit Darasa i mještani su se pokrenuli da zaštite svoju zajednicu.

Prikupljali su novac da kupe puške, a mnoge žene su prodale zlato da podrže otpor. Male snage Beit Darasa nisu bile dorasle dobro opremljenoj jevrejskoj miliciji koju su obučili Britanci, ali su se svejedno držale gotovo dva mjeseca. „Muškarci su se borili kao lavovi“, mom ocu je ispričala Um Adel, koja je bila mlada djevojka za vrijeme Nakbe.

Sredinom maja, milicija Haganah okružila je selo, bombardujući ga neselektivno. To je bila konačna bitka za Beit Daras. Um Mohammed, koja je preživjela ovaj napad, ovako je prepričala mom ocu tu epizodu:

„Mjesto su bombardovali i opkolili sa svih strana. Nije bilo izlaza. Opkolili su ga iz svih smjerova, iz smjera Isduda, Al-Sawafira i sa ostalih strana. Željeli smo pronaći izlaz. Naoružani muškarci [borci iz Beit Darasa] kazali su da će provjeriti put za Isdud, da vide je li otvoren.“

Borci su se vratili iz izvidnice i kazali da je otvoren prolaz za žene i djecu da pobjegnu. Ali, to je bila zamka.

„Jevreji su pustili ljude da izađu, a onda su ih tukli bombama i mitraljezima. Više je ljudi palo nego što ih je bilo u stanju pobjeći. Sestra i ja … bježale smo kroz polja; padale smo i ustajale. Sestra i ja smo pobjegle držeći se za ruke. Ljudi koji su išli glavnom cestom su ili ubijeni ili ranjeni, a neki su otišli preko polja. Pucnjava je zasipala ljude poput pijeska“, prisjećala je Um Mohammed.

David Ben-Gurion, tadašnji šef Jevrejske agencije, napisao je u svom dnevniku da su cionističke snage masakrirale najmanje 50 Palestinaca taj dan.

Mještane koje nisu ubili su protjerali. Uoči njihovog protjerivanja, Zainab i Mohammed su prikupili nešto potrepština i pripremili svog magarca za put. Pozdravili su se s dragom im kućom koju su sami sagradili ne znajući da će im to biti posljednji put.

I Mariam i Mohammad su se pripremili za odlazak. Mohammad je uzeo oružje da brani selo, a Mariam je odbila otići bez njega. Bol zbog neuspjeha da zaustavi cionističke milicije teško je pala Mohammedu, koji se postepeno razbolio, dok su on i njegova porodica odlazili iz Beit Darasa – on i Mariam su išli pješice, a djeca, uključujući dvogodišnju Zarefah, su jahala magarca.

Izbjegavajući minobacačku i snajpersku vatru cionističkih milicija, ove dvije porodice uspjele su doći do onoga što je danas Pojas Gaze, stopala krvavih od dugog pješačenja.

Izbjeglice u kampovima

Više nisu bili stanovnici Beit Darasa; postali su izbjeglice u kampovima Bureij i Nuseirat u Gazi, bez igdje ičega. Povrh njihovog nenadoknadivog gubitka, nakon što je podigao šator u Gazi, Mohammed, Zarefahin otac, pao je u komu i ubrzo preminuo. Iza njega je ostala moja pranana Mariam, koja se odbila ponovo udati i sama se brinula o djeci.

Dok su moji djed i nana Zarefah i Mohammed, davno sahranjeni, veći dio porodice Baroud ostao je u Gazi, cionističko tijelo im je zabranilo povratak u selo njihovih predaka, i provodili su dane sanjajući o danu kada će Palestina biti oslobođena, a oni se vratiti kući.

Ovaj komad raja koji su bili prisiljeni ostaviti, ukrašen zelenim zatalasanim brdima i pašnjacima, vinogradima i mirisnim plantažama agruma i badema, postat će maštarija tek, za nas, mladu generaciju.

Sedam decenija nakon Beit Darasove Nakbe, potomci prvobitnih stanovnika ovog mjesta suočavaju se s novom. Već gotovo šest mjeseci Izrael vodi genocidnu kampanju s namjerom da „završi posao“ započet 1948.

Nakon 7. oktobra, mnogi od ovih potomaka su ubijeni u izraelskom bombardovanju i kopnenim invazijama. Dok se na dostojanstven način prisjećamo napada koji su etnički očistili Beit Daras prije 76 godina, oplakujemo članove naše porodice koji su nedavno ubijeni, od male djece do majki i očeva, do cijenjenih članova generacije Nakbe koji nisu izgubili nadu u povratak do samog kraja.

Usred brutalnih izraelskih bombardovanja i invazija, Zarefahina kćerka, moja tetka, preživjela je iskustvo nalik majčinom, bila je prisiljena pobjeći iz svog doma u Qarrari zajedno sa djecom sa nešto malo više od odjeće na leđima.

Priča o porodici Baroud nije jedinstvena. Otprilike 80 posto stanovništva Gaze sastoji se od izbjeglica iz Nakbe, a većina ih su ponovo izbjeglice zahvaljujući izraelskom genocidu koji podržava SAD.

Kampovi Nuseirat i Bureij u kojima su moji djedovi i nane proveli djetinjstva, zaljubili se i podigli porodice, u velikoj su mjeri desetkovani. I baš kao što su se stanovnici Beit Darasa borili, i narod Gaze danas je ustao protiv ovog pokušaja cionističkog doseljeničkog osvajanja.

San naših djedova

Dok svjedočimo genocidu koji se odvija u Gazi, proživljena iskustva Nakbe naših predaka čine se mnogo bližima. Sedamdeset šest godina kasnije, mi se suočavamo sa neposrednom prijetnjom kolonijalnog brisanja baš kao i oni što su prije toliko godina. Dok oplakujemo gubitak tako velikog broja članova naše porodice, naša predanost i posvećenost snu naših nana i djedova o povratku kući sve je snažnija.

Iako je Beit Daras ostao nenaseljen nakon što je pao naš posljednji palestinski ratnik, ostaci njegovih kuća i dva usamljena stuba Velike džamije u kojoj se molio moj djed kao dječak, ostaju, čekajući sa žarom naš povratak.

Kada se taj slatki ponovni susret konačno dogodi, izgradit ćemo džamiju u Beit Darasu sa originalnim bijelim stubovima, ponovo podići kuće i zasaditi voćnjake i polja autohtonim stablima i usjevima. Iako su životi mnogih mještana Beit Darasa i njihove djece i unuka nasilno oduzeti, ugradit ćemo njihov duh u svaku ciglu od blata koju polažemo, dok budemo ponovo gradili selo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.