Kako će napad na koncertnu dvoranu u Moskvi utjecati na Putina?

U petak, 22. marta, naoružani napadači upali su u koncertnu dvoranu Crocus nadomak Moskve, ubivši najmanje 137 osoba i ranivši više od 100. Predsjednik Vladimir Putin se sutradan obratio naciji, obećavši da će „identifikovati i kazniti svakoga ko stoji iza terorista koji su počinili ovaj zločin“.

Neki posmatrači bi mogli ovaj trenutak posmatrati kao historiju koja zatvara puni krug. Ponovo se Rusija nalazi usred krvavog rata i suočava se sa terorističkim napadima, a Putin je opet glavni.

Ruski predsjednik došao je na vlast 2000. dok je u toku bio ratu u Čečeniji i nakon bombaških napada u Moskvi. On je, kao mlad i energičan čelnik, obećao da će donijeti stabilnost i sigurnost državi, što je i učinio.

Putin je uspio okončati Drugi čečenski rat kombinacijom brutalne vojne sile i političkih manevara. Uspio je izazvati podjelu čečenskih snaga postavivši njihovog vjerskog vođu, Ahmada Kadirova, oca aktuelnog čelnika, Ramzana Kadirova, na čelo republike. Kada je ugušena čečenska pobuna, smanjila se i teroristička aktivnost. Posljedni veći teroristički napad u Rusiji dogodio se 2011.

Njegov uspjeh u ruskom „ratu protiv terorizma“ jedno je od glavnih postignuća Putinove vladavine i jedan od vodećih razloga njegove političke dugovječnosti. Njemu se pripisuju zasluge što je donio sigurnost i neki vid reda u Rusiju nakon turbulentne decenije koja je uslijedila poslije raspada SSSR-a.

Nova prijetnja

Danas, 30 godina kasnije, prijetnja za koju su se Rusi nadali da je zauvijek nestala, opet je tu, izazivajući zabrinutost i demoralizirajući društvo. Dosta stariji Putin daje isto obećanje usred iste krize za koju barem neki Rusi krive njega. Hoće li mu povjerovati?

Napad na koncertnu dvoranu Crocus, za koju je odgovornost preuzela podružnica grupe ISIL, grupa Islamska država u pokrajini Khorasan (ISKP), dešava se u kontekstu brutalne ruske agresije na Ukrajinu. Ne iznenađuje što su, nekoliko sati nakon tragedije, Putin i njegove sigurnosne agencije već povezali napad s Ukrajinom.

Njihove su tvrdnje proizašle iz činjenice da su četiri osumnjičena, koja su pobjegla sa mjesta požara pomiješavši se s gomilom koja je pokušavala izaći, zadržana oko 140 km od ukrajinske granice. U svom obraćanju naciji, Putin je tvrdio da su im ukrajinske sigurnosne službe ponudile „otvoreni prolaz“. Ukrajina je negirala bilo kakvu umiješanost u napad. Američki zvaničnici su bili nepokolebljivi u tome da je ISKP izvršio napad i da Ukrajina nema ništa s tim. SAD je upozorio na mogućnost napada na Moskvu, pozivajući se na vlastite obavještajne podatke, za koje je rekao da su podijeljeni s Rusima.

Prokremljevski komentatori i mediji koji podržavaju teoriju o povezanosti s Ukrajinom ukazali su na sumnju u ukrajinsku umiješanost u bombaške napade u kojima je ubijen proratni bloger Maksim Fomin, poznatiji kao Vladlen Tatarski, kao i Daria Dugina, kćerka ultradesničarskog ideologa Aleksandra Dugina. Drugo bombardovanje uništilo je dio mosta koji povezuje Rusiju sa okupiranim Krimom.

‘Lažna uzbuna’

Nekoliko prokremljevskih komentatora kao što je kolektiv Rybar koji prati rat, također je otišlo tako daleko da upire prstom u SAD, tvrdeći da podržava ISKP u Afganistanu kako bi osujetio talibane.

Proukrajinski komentatori, s druge strane, brzo su ponovo aktualizirali davnašnju teoriju da je Putin mogao organizovati bombardovanje u Moskvi 1999. da bi preuzeo vlast. Napad na Crocus, tvrde oni, još je jedna lažna uzbuna koju je organizvao njegov režim.

Ispostavilo se da su osumnjičeni koje su uhapsile ruske sigurnosne službe obični tadžički migranti, poput 1,3 miliona Tadžika koji rade u Rusiji. Nezavisni ruski mediji su potvrdili da se fotografije uhapšenih muškaraca podudaraju sa onima u brojnim snimcima napadača na koncertnu dvoranu.

Jedan od njih je rekao da ga je regrutovao pomoćnik muslimanskog propovjednika i da mu je ponudio 5000 eura (5420 dolara) za napad. Svjedočenja su dobijena mučenjem koje su ruske sigurnosne službe pustile da kruži po internetu; osumnjičeni su elektrošokirani, a jednom su odsjekli uho.

Bez obzira ko ih je regrutovao da izvrše napad, njegov cilj bio je demoraliati rusko stanovništvo.

Hoće li Rusi kriviti Putina što nije spriječio ovu tragediju? Kolektivna psihologija je veoma nepredvidiva. Neki bi mogli, ali teško da će to imati nekog odjeka.

Rat na vratima

Čak je i bez ovog napada ruskom stanovništvu jasno da je period stabilnosti, sigurnosti i ekonomskog rasta za koje je Putin hvaljen davno prošao. Rat je doslovno na vratima s ukrajinskim snagama koje provode upade na rusku teirtoriju, šaljući dronove da gađaju naftne rafinerije i uništavajući ruske ratne brodove u Crnom moru.

Razmišljanje koje stoji iza ideje o donošenju rata na rusku teritoriju – koje su mnogi u ukrajinskim sigurnosnim krugovima širili od 2014. – pretpostavlja da bi nestabilnost i nedostatak sigurnosti na neki način uzdrmali Putinov režim i na kraju doveli do njegovog pada. Ali, ta se ideja uvijek i iznova pokazala iracionalnom i varljivom.

Za razliku od Ukrajine, koja iza sebe ima podršku Zapada, Rusi nemaju alternativnog garanta sigurnosti za kojeg bi mogli zamijeniti Putina, čak i na svoju štetu – kao što su Ukrajinci napravili prošle decenije. Šta god mislili o Putinu, oni egzistencijalno ovise o njemu u situaciji koju većina njih vidi, sviđalo se to nama ili ne, kao rat preko posrednika koji Zapad vodi protiv Rusije, prije nego kao rusku agresiju na susjedne države.

Njihov trenutni sigurnosni aranžman je zamka u kojoj nemaju izbora nego da sjede i nadaju se da će se pronaći mirno rješenje za sukob u Ukrajini i da će se život vratiti u normalu.

S obzirom na trenutnu situaciju na linijama u Ukrajini, ova nada je daleko utemeljenija u stvarnosti od nebulozne bolje budućnosti koju bi mogli ostvariti pokušajem da svrgnu Putina, što bi u trenutnim uvjetima vjerovatno značilo građanski rat. Sumorno je i tumurno, ali je prisutna i čvrsta riješenost da se izdrži mirno dok doba nevolja ne prođe na ovaj ili onaj način.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.