Zašto se Beograd toliko boji rezolucije o Srebrenici

Politička temperatura u Srbiji ovih dana dostiže vrhunac. Sve izvjesnija konačna odluka o prijemu Kosova u Vijeće Evrope, koja će se desiti najvjerovatnije polovinom maja, označiće težak poraz diplomatije te zemlje.To, naravno, može prouzročiti nesagledive posljedice ne samo u Srbiji, već i na cijelom zapadnom Balkanu.

Za sve, osim za službeni Beograd, očekivana odluka Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope o davanju zelenog svjetla Prištini za ulazak u tu organizaciju, izglasana je u Strasbourgu i sada se očekuje sljedeći potez Beograda koji, uprkos obećanjima Emmanuela Macrona Aleksandru Vučiću nedavno u Parizu, barem ne za sada, nije uspio niti odgoditi glasanje, niti u ovom trenutku ishodovati od Vijeća Evrope barem toliko spominjano osnivanje zajednice opština sa srpskom većinom kao jedan od glavnih preduslova za jedan takav čin.

Dok u Beogradu dominiraju riječi bruka i sramota (za međunarodnu zajednicu) te se ponavlja priča priča o smrti međunarodnog prava (jer Kosovo nije država) kao osnova svih komentara i reakcija, sa kosovske strane ne kriju razloge za slavlje i trijumfalizam.

U slučaju sve izvjesnije završne odluke na ministarskom nivou Vijeća Evrope, vrata na putu Prištine u NATO, a potom i u Evropsku uniju, što jest suština odluke iz Strasbourga, biće konačno širom otvorena.

Zločin nad zločinima

Skoro u isto vrijeme, u Generalnoj skupštini UN u New Yorku prvi put je predstavljen Nacrt rezolucije o genocidu u Srebrenici koji je još i više nego preporuka za prijem Kosova u Vijeće Evrope uznemirio srpski establišment, ali i običan svijet s obje strane Drine.

Rezolucija UN-a o genocidu u Srebrenici, kako se zvanično zove taj dokument koji su podnijeli Njemačka i Ruanda, koji predviđa proglašenje 11. jula za dan sjećanja u cijelom svijetu te zabranu negiranja genocida i veličanja osuđenih za genocid, za srpske lidere, prije svega za (Aleksandra) Vučića i (Milorada) Dodika, znači nešto sasvim drugo.

U prvom redu žigosanje Srba kao genocidnog naroda, iako pomenuti tekst nigdje ne spominje riječi Srbija i srpski te nema obavezujući karakter.

Sam Vučić je najavio kako će učiniti sve da burne političke događaje, ako ništa drugo, barem odgodi dok je njegov najbolji jaran iz Banje Luke već razotkrio kako navodno nije moguć suživot sa onima koji “optužuju za genocid” i još jednom najavio otcjepljenje od države Bosne i Hercegovine i pripajanje Srbiji bh. entiteta sa srpskom većinom.

Prikrivanje straha

Kako bi prikrio strah od novih političkih poraza i Banje Luke i Beograda, pogotovo vlastite odgovornosti za te poraze, kontroverzni čovjek sa američke crne liste dovezao je autobusima u Banju Luku hiljade ljudi iz bliže i dalje okoline priredivši im performans, zajedno sa visokim predstavnicima Srbije (sa neizbježnim Vulinom, istaknutim zagovornikom stvaranja “srpskog sveta” koji je primijećen u publici), radi rastjerivanja straha, kako svoga tako i građana kojima je dosta i ratova i prijetnji i lošeg života, ili kako bi se to reklo u najbližem komšiluku – “šuplje priče”.

Nije Dodik kontroverzan zbog toga što se još jedanput nalupetao u Banjoj Luci “za sve pare”. Sa posebno uvrjedljivim prostačkim aluzijama i o Sarajevu i o Bosni i Hercegovini na čijem je čelu kao srpski član Predsjedništva uredno proveo cijeli mandat. To se od njega i moglo očekivati.

“Znam savršeno dobro šta je bilo – bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Haagu i to je nesporna pravna činjenica”, rekao je Dodik, ali prije 17 godina nakon što ga je američka državna sekretarka Madeleine Albright “progurala” u fotelju entitetskog premijera opisavši ga kao “svježi dašak vjetra na Balkanu”.

“Srebrenica je bila greška”, reći će Dodik na mitingu u Banjoj Luci, te izjaviti i saučešće porodicama pobijenih Bošnjaka, ali i ustvrditi kako je u Srebrenici počinjen “strašan zločin, ali ne i genocid”.

I to je u potpunoj suprotnosti sa zakonom koji je nametnuo visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko. Taj zakon, baš kao i Inzkovog nasljednika, Christiana Schmidta, kao što je poznato, Dodik i njegovi saradnici ne priznaju kao legitimnog predstavnika međunarodne zajednice. Jer nije po volji Rusije koja ima pravo veta u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, zbog čega, fakat, nije dobio preporuku ovog tijela za službovanje u Bosni.

Ovdje dolazimo na teren politike odnosno vječite rasprave o tome šta je starije – pravo ili politika, što često daje za pravo onima koji tvrde kako je “sve politika”. Jer strašan, užasan ili jeziv te na drugi način opisani ratni zločini nisu termini pravne nauke, već tek jedan emotivni osjećaj kojeg svako ima pravo doživljavati na svoj način. Iz dugogodišnjih suđenja u Haagu, bilo onih u ad hoc Tribunalu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi koji je sudio za individualne zločine, ili u Međunarodnom sudu pravde koji presuđuje u sporovima između država, moglo se naučiti kako su ratni zločini gradirani.

Teža kvalifikacija je zločini protiv čovječnosti, a najteža zločin nad zločinima koji se od 1948. godine primjenjuje u međunarodnom javnom pravu i naziva – genocid.

Kontroverze iz Srbije

Riječ genocid za kvalifikaciju zločina u Srebrenici se u Srbiji izbjegava i prije i poslije presude Suda pravde kako nije odgovorna za genocid u Srebrenici, ali jest zbog toga što ga nije spriječila i kaznila počinitelje.

O tome je raspravljala i Narodna skupština Srbije prije 14 godina koja je tada usvojila rezoluciju o osudi zločina ali, na insistiranje radikala Vojislava Šešelja, izbjegavajući riječ genocid umjesto koje je upotrebljena sintagma “na način kako je to navedeno u presudama Haaškog suda”.

Nije se teško prisjetiti kako su najviši politički i vojni funkcioneri [bh. entiteta] Republike Srpske i Srbije presuđeni pored ostalog i za genocid u Srebrenici na doživotne robije, uključujući Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

O preplitanju politike i prava koje se, očigledno, nastavlja svjedoče i reakcije prvog čovjeka Srbije, Aleksandra Vučića.

“Opet će kola da se slome na Srbima. Taj akt (Rezolucija o genocidu) nema obavezujuću snagu, ali će se odmah sutradan izaći sa inicijativom za ukidanje Republike Srpske, na osnovu stava da političke tvorevine koje su zasnovane na genocidu ne mogu da postoje. Tražiće i ratnu odštetu od Srbije”, rekao je predsjednik Srbije.

Njegovo mišljenje o razlozima za pokretanje rezolucije, koja će se na dnevnom redu Generalne skupštine UN najvjerovatnije naći 2. maja još je kontroverznije i obojeno potpuno političkim pretpostavkama.

“Jedan razlog je da srpski narod bude kažnjen zbog slobodarske i nezavisne politike, da bude dodatno pritisnut po pitanju Kosova i Metohije i zbog spoljno-političke orijentacije. Drugi je taj da mogu muslimanima širom sveta da pokažu da postoje muslimani koje podržavaju, s obzirom na odnos prema Palestincima i drugim”, rekao je Vučić.

Njegova primjedba kako je presedan i sama odluka da se rasprava obavi u Generalnoj skupštini (u kojoj nema prava veta), a ne u Vijeću sigurnosti ne stoji, jer je i rasprava o genocidu u Ruandi 2004. godine, donešena upravo u Generalnoj skupštini.

Lobiranje na East Riveru

Treba ponoviti kako je već i rasprava povodom prvog predstavljanja teksta Nacrta rezolucije o genocidu pokazala kako će se glasati, odnosno ko će biti protiv osim Rusije. Tu su Kina, Sjeverna Koreja, Bjelorusija, Venecuela, Nikaragva i slične države kojih ipak nema toliko da osiguraju prostu većinu.

Tek na Vijeću sigurnosti UN-a, gdje je potrebna dvotrećinska većina, biće mnogo teže i Zlatku Lagumdžiji, podnositelju nacrta, i bosanskoj delegaciji na čelu sa Denisom Bećirovićem i Željkom Komšićem, predsjedavajućim i članom Predsjedništva BiH zaduženim za lobiranje na East Riveru.

Ni Vučić ne odustaje od borbe, lobirajući sa svojim timom da se Rezolucija zaustavi, pa je krajnji rezultat još potpuno neizvjestan.

Kako god se završi ova, prije svega još jedna politička utakmica, u kojoj je izgleda najmanje bitno šta se tog jula prije skoro tri decenije dešavalo u Srebrenici i okolini, iskrenog pijeteta prema žrtvama i pomirenja na Balkanu još dugo neće biti.

Sve dobronamjerne ipak trebaju obradovati Vučićeve riječi kako Srbija nije odustala od evropskog puta i kako ima bezbroj razloga zašto je na tom putu, iako će joj “pozicija biti sve teža i komplikovanija” i da “zbog ukupne geopolitičke situacije plaća visoku cenu”.

To, međutim, pokazuje da ni on ne odustaje ni od jednog stupa svoje politike – Evrope, Rusije, Kine i Amerike. Možda ne baš ovim redosljedom. Ali, barem održava kakvu-takvu distancu od Dodika koji više ne želi, kako je rekao, živjeti u s*anju koje se zove Bosna i Hercegovina. Samo se ne zna gdje će i u kakvom stanju živjeti ukoliko Vučić dobije trajni nalog da mu zapuši usta.

Uskršnji i đurđevdanski svesrpski hepening, 5. i 6. maja, u tom bi slučaju mogao biti i labuđi pjev nekadašnjeg “daška svježeg vjetra na Balkanu”, a korak ka pomirenju nekad bratskih naroda mogao bi biti uvođenje zabrane negiranja genocida u Srebrenici i u legislativu Srbije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.