‘Ispali i zaboravi’ u Gazi

Ranije ovog mjeseca, izraelske okupacijske snage povukle su se iz mog rodnog grada Khan Younisa u južnom dijelu Pojasu Gaze, vjerovatno kako bi se pripremile za napad na obližnji Rafah. Sada ti civili koji su pobijedili na lutriji života i smrti hodaju putem slomljenih snova natrag u Khan Younis. To je hodočašće – hadž na arapskom – ali hodočašće tuge, a ne vjere.

Opasnost i dalje vreba iza svakog ugla, ali moja sestrična Ikram i njen suprug, Awad, osjetili su potrebu da se pridruže hadžu i da odu u područje Al-Qarara na sjeveru Khan Younisa kako bi obišli Awadovog brata Mohammada i njegovu porodicu.

Ono što su otkrili bilo je nezamislivo. Mohammed, njegova supruga Manar i njihovo sedmero djece – Khaled, Qusai, Hadya, Said, Ahmad, Ibrahim i Abed, svi mlađi od 15 godina – brutalno su ubijeni u izraelskom zračnom napadu na njihovu kuću. Kuća im je bila u ruševinama, a tijela su im se raspadala, dok su ih psi i mačke lutalice pokušavali pojesti. Ikram i Avad su iskopali plitke grobove i ukopali ih.

Ovo je bio drugi put da su Ikram i Awad morali pokopati nećake i nećakinje. U oktobru su se morali pobrinuti za tijela Tasneem, Yasmeen, Mahmouda i Ilyasa, djece Awadova drugog brata, Ibrahima, koji su zajedno s majkom Nancy ubijeni u izraelskom bombardiranju.

Ovaj put, bol se pokazala previše nepodnošljivom. Po povratku kući, Ikram je, svladana tugom, iznenada izgubila vid. Uzrok ove tragične boljke je i dalje nepoznat, a svi smo zbunjeni i shrvani time.

Tjeskobno putovanje

U međuvremenu, na zapadu Khan Younisa, koji sada nalikuje gradu duhova, neki članovi porodice mog muža krenuli su na slično tjeskobno putovanje. Njihovo odredište: ruševine njihovih domova, nedaleko od onoga što je ostalo od bolnice Al-Amal.

Uništen je cijeli blok, uključujući i tri višespratnice u kojima su živjeli moji šogori i još više od 70 ljudi. Mladići iz porodice fotografirali su, snimili i spasili ono malo što im je ostalo od nekadašnjih života. Zatim su se vratili u Al-Mawasi, nekad živahno središte života na plaži Khan Younisa, sada pretvoreno u šatorski kamp, pustoš očaja, gdje su oni raseljeni posljednja četiri mjeseca.

Po povratku u njihove šatore podijelili su fotografije i snimke ruševina njihovih domova sa svojim roditeljima i braćom i sestrama. Za moju šogoricu Nimu, vijesti i fotografije njenog doma bile su previše teške za podnijeti. Neprestano je plakala dok je gledala slike. Sljedećeg jutra, Nima više nije reagirala na podražaje.

Njena porodica ju je hitno odvela u najbližu bolnicu, Al-Amal, što ironično znači “nada”, ali nisu pronašli ni bolnicu ni nadu. Jedan od doktora heroja koji je ondje ostao proglasio ju je mrtvom. Jednostavno nije mogla izdržati te muke. Shrvana tugom i očajem, Nima je doživjela moždani udar.

Nimin suprug, Sulejman, i njegova djeca borili su se da organiziraju ukop, da operu tijelo na ispravan način, da pronađu materijal za sanduk i da dopru do Rabab, Nimine najstarije kćeri, koja je potražila utočište u Rafahu.

Dok su plakali i tugovali, izraelske bombe nastavile su padati na stambena područja u Rafahu, po izbjegličkom kampu Nuseirat, po Deir al-Balahu, po izbjegličkom kampu Maghazi i po Beit Hanoonu, što je dovelo do smrti stotina ljudi. U izbjegličkom kampu Yibna u Rafahu, bomba je ubila članove porodice Abu Al Hanoud – Iman; njenu majku Ibtisam; njenog muža Mohammeda; i njihovo četvero male djece: Taleen, Alma, Lana i Karam.

Nemilosrdni napadi

Tokom ovog žestokog bombardiranja, Sulejman je donio odluku da ne obavijesti Rabab, bojeći se za nju i sigurnost njene djece. Nimu su pokopali bez nje. Odluka je bila poražavajuća, ali rizici putovanja do Rafaha i natrag bili su preveliki. Napadi dronovima, granatiranje ili bombardiranje s brodova bili su nemilosrdni.

Na dan kada su pokopali Nimu, izraelska vojska bombardirala je tržnicu u kampu Maghazi, ubivši 11 ljudi, od kojih su mnogi bili žene i djeca.

Ovo nije bio prvi put da je ogromna bol dovela do takve prerane smrti u porodici. Godine 1967. Sulejmanov otac, Abdullah, doživio je moždani udar kada ga je pogodila surova stvarnost izraelske vojne okupacije.

Nakon što je ostao bez doma u Nakbi 1948. godine, teror koji je izraelska vojska provela nad palestinskim stanovništvom Gaze 1967. došao je kao novi šok. Ali na kraju, ono što je bila kap koja je prelila čašu i pokazalo se previše bolnim za podnijeti je bilo to što su izraelski vojnici oteli njegovog sina, Sulejmana, koji je u to vrijeme bio 16-godišnje dijete.

Ne znajući ništa o Sulejmanovoj sudbini i jer nije mogao prihvatiti pomisao da će ga izgubiti, Abdullah je podlegao tuzi, a moždani udar ga je paralizirao. Bijedno je živio sedam godina u kampu Khan Younis prije nego što je preminuo sedmicu dana nakon Sulejmanovog povratka u Gazu.

Zahvalan što njegova supruga Nima nije patila od istog dugotrajnog bola kao njegov otac, Sulejman se zahvalio Allahu i zamolio svoju djecu da joj uče suru El-Fatiha.

Nima je samo jedna od više od 10.000 Palestinki koje su do sada preminule u ovom ratu. Bila je izvrsna domaćica i fantastična kuharica koja je sanjala da će jednog dana obaviti hodočašće u Meku, pedantno čuvajući svaki šekel koji je mogla odvojiti za to putovanje.

Nimina smrt ugasila je ne samo njene snove, već i toplinu i velikodušnost koje su definirale njenu srž, palestinsku srž. Iza sebe ostavlja prazninu ispunjenu samo bolom i gubitkom.

Poput moje djece, počela sam se pitati ko će biti tamo i šta će biti tamo kada sljedeći put posjetimo Gazu?

Odnos prema Gazi

Projektili iz bespilotne letjelice izraelske proizvodnje Hermes mogu probiti nezaštićeni zračni prostor Gaze i uništiti živote u nekoliko sekundi. Takozvane rakete “ispali i zaboravi” mogu sa neba pogoditi ciljeve na udaljenosti većoj od 2,5 kilometra, tako da kada se ispale, niko na zemlji ne zna da dolaze. Civili koji idu svojim poslom stradaju u trenu jer ih nema nikoga i ničega što ih može zaštiti.

Niti jedan jordanski, britanski, francuski ili američki ratni avion nije bio angažiran u odbrani 50 žena koje je Izrael ubijao svakodnevno u proteklih 200 dana. Ali svi su se borili kako bi zaštitili Izrael od iranskih bespilotnih letjelica kojima je trebalo osam sati da dođu do njegove teritorije, a mnoge nisu ni stigle tako daleko. Jedini sporiji način izvođenja iranskih napada bio bi transport oružja devama kroz pustinju.

Ali sada je svijet preusmjerio fokus na Iran. Izrael je opet pretvoren u žrtvu. Niko ne govori o pravu na samoodbranu palestinskih civila koji preživljavaju genocid i zločine protiv čovječnosti.

Čini se da je “ispali i zaboravi” u Gazi globalna politika.

Ali moj odlučni vapaj je da svijet nikada ne smije zaboraviti. Dobri ljudi širom svijeta rade na tome da osiguraju da će se oni koji su odgovorni za ove zločine i oni koji su im opskrbili oružjem suočiti sa suđenjem i biti progonjeni avetima pravde do kraja života.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.