U središtu bliskoistočnih sukoba

Piše: Mirjana Hrga

Osobno se uvjeriti u kompleksnost jednog od najtežih i najdužih sukoba  u svijetu, prilično je drugačije od prikaza iz knjiga, medija koliko god se čovjek trudio„podjednako izložiti“ i prožidovskim i proarapskim analitičarima, pokušavajući se tako sačuvati od jedne i druge propagande koja je moćna i ubitačna za svako relativno pošteno rješenje te teške  situacije.

Ishodište većine političkih postupanja je generirarno i manipulirano u narodu pozivanjem na svete knjige i „povijesnu obveze borbe jednih protiv drugih“. To je ono što s obje strane najviše obeshrabruje.

Podijeljeni grad

Jeruzalem je podijeljeni grad iako nitko nikome ne brani da jedni dođu drugima, samo jedna cesta dovoljna je da Židov bez prevelike potrebe ne zalazi „na drugu stranu“, kao i obrnuto. 

Uspoređujući s balkanskom situacijom to je primjer najbliži onome u Mostaru. Stojite li na semaforu, na sredini te ceste, pogledom ćete dohvatiti razlike i isključivost među ta dva naroda. Pogledate li na zapadnu stranu, vidjet ćete muškarce s bradama i neobičnim crnim šeširima u pratnji njihovih žena jednako konzervativno odjevenih, kako klize ulicama, ozbiljna lica i čine se nezinteresirani za bilo koga različitog od njih.

Nadmoć Izraelaca u svakom je pogledu neusporediva. Tijekom dolaska, bili smo svjedoci povlačenja izraelske vojske s granice s Pojasom Gaze. Impresivna vojna sila, polako je klizila modernim autocestama od posve zapostavljenog palestinskog Juga prema unutrašnjosti bogate i uređene zemlje.

Ulice na toj strani su čišće, izlozi trgovina atraktivniji, kafići i restorani brojniji i lijepši.

No, na istočnoj strani oduševit će ljubaznost i toplina kojom vrlo uspješno kompenziraju sve prethodno spomenute  nedostatke. Arapi se trude ugoditi gostu.

Ipak, ne može se ignorirati ta napetost, čak niti u tako lijepom i povijesno moćnom gradu poput Jeruzalema koji je zapravo i nažalost, najpozitivniji primjer „suživota“ jer na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze, Arapi su od Židova odvojeni betonskim zidovima, žicom i izraelskom vojskom. Zabranjeno im je neograničeno kretanje, a stanovnici Gaze mogu napustiti taj geto u kojem žive samo u izvanrednim okolnostima uz dopuštenje Židova.

Objašnjavajući povijesnu nepravdu, Palestinac će reći kako su „Židovi došli 1947. godine i uz pomoć svjetskih sila oteli palestinsku zemlju“.  

Kolo povijesti

Židovi će vam s druge strane ponuditi argument o svojem povijesnom kontinuitetu na tim prostorima i cijela priča zavrtjet će se u krug – tko ima veće pravo, s tim da u njihovim mislima, gotovo bez iznimke, pravo jednog isključuje pravo onog drugog.

Odgovor na pitanje „tko od ta dva naroda ima veće pravo“ zavisit će od odluke koliko ćete duboko „zagrabiti“ u povijest –„samo“ 1400. godina prije Krista ili ćete krenuti od 135. godine nakon Kristova rođenja.

No, da bi se uopće moglo razmišljati o izraelsko-palestinskim odnosima danas, nužno je vratiti kolo povijesti unazad.

Još od prije Krista …

Židovska sudbina vezana je uz prostore današnjeg Izraela oko 3.000 godina. Samo Kraljevstvo Izraela datira još od 900 godina prije Krista, a povijest Židova bila je na tim prostorima izuzetno dinamična. Poslije velikog židovskog ustanka 135. godine rimski car Hadrijan protjeruje židovski narod i uvodi im tisućljetnu zabranu povratka. Nakon Rimljana vladaju Bizantinci sve do 7. stoljeća, kada dolaze arapski osvajači koji potiskuju Bizant i upravo oni Židovima dopuštaju povratak nakon stoljeća izbivanja.

Tijekom islamske vladavine Arapi prvi put u povijesti postaju većinsko stanovništvo. Nakon islamskih kalifata, teritorijem vladaju još Otomansko carstvo i Velika Britanija koja će na kraju i zacrtati modernu i tešku povijest izraelsko-arapskih sukoba. 

Ne može se ignorirati ta napetost, čak niti u tako lijepom i povijesno moćnom gradu poput Jeruzalema koji je zapravo i nažalost, najpozitivniji primjer „suživota“ jer na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze, Arapi su od Židova odvojeni betonskim zidovima, žicom i izraelskom vojskom.

Židovsko pravo na domovinu u Palestini prvi je put od strane moderne međunarodne zajednice  priznato u Balfurskoj deklaraciji  1917. godine. Židovi stalnim useljavanjem u Palestinu rastu u ukupnom broju stanovnika sa 11% 1922. godine na 30% 1942. godine.

Godine 1947. rezolucijom Ujedinjenih naroda područje Palestine podijeljeno je na arapsku i židovsku državu, a Jeruzalem je trebao biti pod međunarodnom upravom. U to vrijeme, na području Palestine bilo je oko 33% Židova i 67% Arapa, no unatoč tome, rezolucija je predvidjela teritorijalnu podjelu u omjeru:  Židovima 55%, a Arapima 45% zemlje. Židovi su prihvatili takvu odluku UN-a, dok su je Arapi odbacili. Ni zemlje u okruženju nisu pozdravile nastanak nove države Izrael.

Šestodnevni rat

Nakon što je David Ben-Gurion proglasio Izrael neovisnom državom 14. svibnja 1948. godine arapske države Sirija, Irak, Saudijska Arabija, tadašnja Transjordana, Egipat i Libanon napale su novoosnovanu državu.

Godine 1967. napao je Izrael. U  samo šest dana osvojio je Sinajski poluotok, Egiptu je oduzeo pojas Gaze, Golansku visoravan Siriji, a Zapadnu obalu te istočni Jeruzalem kraljevini Jordan. Pet mjeseci poslije, izraelska vlada prihvaća Rezoluciju 242 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, jedan od najviše citiranih i najmanje poštivanih dokumenata u povijesti diplomacije. Tom se rezolucijom Izrael poziva na povlačenje s ‘okupiranih teritorija'u zamjenu za – mir.

Dvije godine poslije, Jaser Arafat kao vođa frakcije Fatah preuzima vodstvo Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), koja je diljem svijeta postala poznata ponajprije po gerilskom ratovanju, terorističkim napadima, s krajnjim ciljem uništenja židovske države. Židovi se nisu prestajali pozivati upravo na svoj povijesni kontinuitet i nastavili su s osvajačkim djelovanjima, pri tom  koristeći kao argument pozivanja na program PLO u kojem stoji da je cilj te organizacije upravo eliminacija židovske države.

Hamas i Hezbollah u svojim poveljama također navode isti cilj što je neosporno neugodno , ali i odličan izgovor ako se ne bi želio postići mir, a mira nema već 65 godina.

Međutim, kasnije će Izrael priznati PLO i prvi izravni pregovori dogodit će se u Oslu, gdje su 1993. godine Arafat i tadašnji izraelski premijer Yitzhak Rabin dogovorili postupno povlačenje izraelske vojske s okupiranog područja Zapadne obale i pojasa Gaze te uspostavu palestinske autonomije na temelju već spomenute Rezolucije 242.

Jačanje radikalizama

Sporazum iz Osla bio je „crvena krp“ za islamistički Hamas, koji ni danas ne priznaje Izrael, a formiran je iz Muslimanskog bratstva 1987. godine na početku prvog palestinskog ustanka (Prva intifada). Oni su intenzivirali bombaške i samoubilačke napade na Izrael.

… do 2013.

Situacija je na izraelsko-palestinskom području radikalizirana do krajnjih granica. Židovi ne poštuju međunarodne dogovore, drže Palestince u izolaciji, od Gaze su napravili logor u kojem žive i djeca. Svijet sve to gleda i ne poduzimajući ništa, ne rade dobro ni Židovima ni Palestincima. Štoviše, jačaju radikalizam na obje strane.

Jedan od rezultat je Hamas, organizacija koju većina zapadnih zemalja smatra terorističkom. Upravo su oni sve moćniji, a posebice nakon zadnjeg izraelsko-arapskog sukoba u studenom 2012. godine u pojasu Gaze. Opskrbljeni  novim tipom raketnog oružja, sada s mnogo ozbiljnijim dometom od oko 70 kilometara dohvaćaju i Jeruzalem, Tel Aviv …

Pitanje izraelsko-palestinskog razgraničenja majka je svih bliskoistočnih problema.

Izraelci su nakon devet dana prekinuli napade i odustali od prijetnji kopnenom ofanzivom, što je Hamas proglasio svojom velikom pobjedom koja im je neizravno priznata i u Egiptu, za pregovaračkim stolom, o uvjetima primirja s Izraelom.

Zapadne zemlje strahuju od jačanja Hamasa i izvan granica Gaze. Analitičari upozoravaju da bi u jednom dijelu takav scenarij mogao imati i pozitivan učinak jer ako ekstremnije grupe okupljene u političkim organizacijama uđu u vladajuće strukture, onda one na neki način i slabe jer moraju nositi određenu odgovornost. 

Međutim, protivnici takve teorije odmah odgovaraju kako je izuzetno opasno da ekstremistički elementi kao što je Hamas uđu u strukture jer onda je bilo kakva demokratizacija društva  na samom početku izgubljena utakmica.

Hamas je još na izborima 2006. osvojio većinu, što je rezultiralo uvođenjem sankcija i ukidanjem financijske pomoći od strane Zapada , te blokadom granica pojasa Gaze od strane Izraela i Egipta. Nemjerljivu cijenu platio je nesumnjivo narod. Iako su 2012. u Egiptu na vlasti Muslimanska braća i dalje je na snazi sporazum  iz Camp Davida 1979. godine kada je došlo do međusobnog priznavanja Egipta i Izraela što je objema državama zajamčilo izdašnu vojnu pomoć SAD-a koja se mjeri u milijardama dolara.

‘Majka problema’

Nudeći argumente za arapsku nepopustljivost i nekooperativnost, Židovi se pozivaju na ponudu iz 2000. godine kada su kažu nudili rješenje „dviju država“  gdje bi palestinsko područje obuhvaćalo  cijelu Zapadnu obalu, cijeli Pojas Gaze, omogućilo palestinski kontrolu nad Istočnim Jeruzalemu, te još 30 milijardi dolara za rješenje pitanja  palestinskih izbjeglica. Naglašavaju da je palestinski čelnik Jaser Arafat tu ponudu odbio, napustio pregovore i odmah počeo planirati Al-Aqsa intifadu. Arapi s druge strane tvrde da je jedina konstanta u izraelskoj politici pokušaj prevare.

Pitanje izraelsko-palestinskog razgraničenja majka je svih bliskoistočnih problema. Židovi su 1947. godine dobili više teritorija iako ih je bilo manje od Arapa. Danas su stotine tisuća Arapa nagurane u dvije  enklave, a Židovi im od toga prostora, unatoč stalnim upozorenjima međunarodne zajednice još oduzimaju gradeći stotine stambenih jedinica za židovske naseljenike na teritoriju s kojim se dakle licitira kao ulogom za mir. Što je manje uloga, sve je manje i šanse za mir. Znaju to obje strane.

Zapadne zemlje strahuju od jačanja Hamasa i izvan granica Gaze.

S druge strane, Pojas Gaze, dio palestinskog teritorija uz granicu s Egiptom veličine 363 kvadratna kilometra i sa 1.600.000 stanovnika jedno od najgušće naseljenih mjesta na svijetu. Obradive zemlje je malo, za razliku od izraelske strane gdje je oranica do oranice. Deseci tisuća stanovnika (135 tisuća prema procjenama iz Gaze) su izbjeglice i žive u 8 velikih izbjegličkih kampova koje pomaže UN. Petina kuća u tim kampovima nema ni kanalizaciju, već ona teče okolo. Žene su pokrivene, obitelji mnogobrojne, alkohol zabranjen. Nije neuobičajeno da se muškarci odbijaju rukovati se sa ženama što sam i sama doživjela prilikom upoznavanja s policijskim zapovjednikom Sjevernog sektora Pojasa Gaze. Polovina stanovnika nema posao i neimaština je ogromna, za razliku od drugog palestinskog dijela – Zapadne obale,koja u odnosu na Gazu izgleda kao – Zapad.

Na Zapadnoj obali na vlasti je Fatah kojeg međunarodna zajednica priznaje i koji je neusporedivo liberalniji od Hamasa. No, i oni su opasani betonskim zidom i izraelskim vojnicima, no 2.650.000 Palestinaca ondje žive u svijetu sloboda vlastitog izbora. Alkohol nije zabranjen kao u Gazi, žene se odijevaju po vlastitoj želji. Neke od njih su pokrivene i svoju su ulogu podredile isključivo obiteljskom životu, dok s druge strane kroče one moderno odjevene, koje rade i ravnopravne su muškarcima. Mnogo je noćnih klubova, lijepih restorana, šarenila na ulicama.

Iako su i jedni i drugi Palestinci, oni sa Zapadne obale ne mogu niti u posjetu onima u Gazu i obrnuto.

Baš kao i u Gazi, ljudi su iznimno ljubazni i veseli, unatoč svakodnevnom maltretiranju kojemu su izloženi od strane Židova. Oni među njima koji imaju identifikacijski broj Izraela, imaju i pravo da iz Zapadne obale uđu na izraelsko područje. Ramallah je gotovo naslonjen na Jeruzalem, no unatoč tome, neki ondje nikada nisu bili.

Najwan je mlada žena, novinarka na televiziji u Ramallahu. Modernih shvaćanja, obrazovana, odličnog engleskog, istovremeno liberalna,  ali i tradicionalna. Kaže mi „kada bi Hamas došao na vlast i u Zapadnoj obali, ja bih pobjegla pod cijenu života“. Za razliku od mnogih njezinih sunarodnjaka Palestinaca, ona ima identifikacijski broj Izraela i pravo da se kreće na svim teritorijima osim na području Gaze. Međutim, pati sa svojim palestinskim narodom u svakodnevnim raznim poniženjima. Prije godinu dana svoje prvo dijete odlučila je roditi u boljim uvjetima bolnice u Jeruzalemu. Međutim, njezin suprug djevojčicu je prvi put vidio na Facebooku. Nije imao dopuštenje da posjeti svoju suprugu u jeruzalemskoj bolnici, iako je ona bila na pola sata vožnje od njega.

Najveći zatvor

Iako su i jedni i drugi Palestinci, oni sa Zapadne obale ne mogu niti u posjetu onima u Gazu i obrnuto. Trebaju dopuštenje izraelskih vlasti, a ono se ne dobiva lako. Gaza je sada već godinama logor, najveći zatvor na svijetu.  Nadmoć Izraelaca u svakom je pogledu neusporediva. Tijekom dolaska, bili smo svjedoci povlačenja izraelske vojske s granice s Pojasom Gaze. Impresivna vojna sila, polako je klizila modernim autocestama od posve zapostavljenog palestinskog Juga prema unutrašnjosti bogate i uređene zemlje. Nesumnjivo je da bi ta vojska bez ikakvih problema mogla poravnati Gazu sa zemljom  u vrlo kratkom roku, samo da su se odlučili na akciju. O posljedicama u takvom scenariju, s obzirom na silu izraelske vojske, stravično je i razmišljati.

S druge strane dočekali su nas pripadnici Hamasa, strogi muškarci, slabi na riječima, dok su se u pozadini izmjenjivali prizori magaraca, konja sa zapregama, djece na biciklima.

Umiješao bi se tu i pokoji auto, no bilo što nabaviti u Gazi pravo je umijeće. Nered je ondje sveopći, a još većim čine ga srušeni objekti od strane izraelske vojske koja tvrdi da je morala odgovarati na projektile iz Gaze zbog sigurnosti vlastitih građana.  Naglašavali su tijekom akcije da gađaju vojne mete dakle objekte koje dovode u vezu s Hamasom i Islamskim džihadom, no u Gazi je toliko sve nagurano, da je nemoguće izabrati „čistu metu“ bez kolateralne žrtve među civilima.

Ima već 65 godina da čekaju izlaz iz ove imitacije života. No, ne vide kraj agoniji.

Primjećujem da je strah od pripadnika Hamasa u narodu vrlo naglašen. Oni su vladari života i smrti na tom području. Neki od njih, u tako opustošenom kraju, vlasnici su velebnih vila kojih se ne bi posramili ni najbogatiji gradovi svijeta. Narodu ništa ne pita, nije mu lako no unatoč tomu u Gazi je na neki čudan način lijepo. Posebno zbog djece. Dječaka i djevojčica koje bez obzira na neimaštinu u školu odlaze uštirkanih bijelih kragni i vesela pogleda. Kao da nisu nedavno strahovali za svoje male živote a o budućnosti je pretenciozno i razmišljati, pa čak i djeci sa Zapadne obale gdje bi se situacija mogla nazvati kudikamo boljom.

Iako ne oskudjevaju na tako brutalan način kao njihovi vršnjaci u Gazi, u jednom od izbjegličkih kampova u Ramallahu jedan od njih – Hamza, kaže mi kako sanja – svijet! Prelijepi mladić od nekih 16 godina, uredno ošišan i u modernoj jakni, sjedi na stepenicama sa svojim društvom ispred jedne od mnogih izbjegličkih adresa. I on se rodio kao izbjeglica baš kao i njegov otac, a i djed mu je tu stigao 1948. godine i umro kao izbjeglica.

Ima već 65 godina da čekaju izlaz iz ove imitacije života. No, ne vide kraj agoniji.

Ključevi rješenja u rukama su Izraelaca, no oni tvrde da nemaju izbora jer i ako bi dopustili Arapima osnivanje palestinske države smatraju da to ne bi bio kraj sukoba nego nastavak ideje radikalnih skupina da izbrišu Izrael s lica zemlje.

Znakoviti datum

S druge strane, Palestinci ne pristaju da žive kao životinje u kavezu, poniženi i uskraćeni za većinu osnovnih prava poput slobode kretanja. Od zahtjeva za nestankom Izreala stigli su do granica iz 1967.godine.

Za sada su stigli do statusa države nečlanice Ujedinjenih naroda, što se dogodilo na znakoviti datum – 29. studenog, na isti dan kada je 65 godina ranije izglasano pravo u istom tom UN-u na dvije države.

 Židovi je imaju već 64 godine, a Arapi nijedan dan.

Izvor: Al Jazeera