‘Gornji horizonti’ – ‘donja’ Neretva Vapaje iz delte Neretve, koja će, zbog pada vodostaja i ulaska slane morske vode, biti posebno ugrožena, gotovo niko i ne čuje. Šefik Rizvanović je diplomirani elektro-inženjer, predsjednik Upravnog odbora Udruženja za opći razvoj, zaštitu i obrazovanje Bregava iz Stoca.

Kad se danas govori o projektu “Gornji horizonti”, uglavnom se misli na projekt proizvodnje električne energije korištenjem vode koja polazi sa najvišeg, Gatačkog polja. Ovaj naziv je postao inačica za naziv Hidrosistem Trebišnjica, jer se, ipak, sve vrti oko ove nekad u Evropi najveće ponornice.

O načinu korištenja ovih voda počelo se razmišljati još u vrijeme Austro-Ugarske, kad je 1897. godine izgrađena akumulacija Klinje. Prva cjelovita vodoprivredna osnova područja istočne Hercegovine, koje je ovim projektom obuhvaćeno (teritorij od oko 7.500 kilometara kvadratnih), završena je 1954. godine. Prvi elektroenergetski objekat iz ovog sistema bio je hidroleketrana Dubrovnik, puštena u pogon 1965. godine.

O načinu korištenja ovih voda počelo se razmišljati još u vrijeme Austro-Ugarske, kada je 1897. godine izgrađena akumulacija Klinje. 

Suštinu, dakle, predstavlja projekt korištenja voda istočne Hercegovine u energetske svrhe. Ovim projektom, jedinstvenim u svijetu, svaki kubni metar vode sa platoa Gatačkog polja prolazio bi kroz šest (od sedam) hidroelektrana u nizu, sve do nivoa mora, i proizvodio na tom putu energiju od dva kWh. Najviši zahvat vode je na koti Gatačkog polja od 970 metara nadmorske visine, koja bi se, koritom kraške rijeke Zalomke, prevodila u Nevesinjsko polje, prolazeći pritom kroz HE Nevesinje snage 60 MW, na 880 metara nadmorske visine (pad vode 136 metara, godišnja proizvodnja 220 GWh).

Ova voda bi se pridodala vodama Nevesinjskog polja i tako skupljena bi se tunelom obrušila na turbine HE Dabar snage 160 MW na 540 metara nadmorske visine (pad vode 353 metara, godišnja proizvodnja 450 GWh). Voda bi dalje produžila ka Fatničkom polju, kupeći pritom vode Dabarskog i Fatničkog polja, a nedavno završenim tunelom vodila bi se u Bilećko jezero, prolazeći pri tom kroz HE Bileća snage 33 MW, na koti 476 metara nadmorske visine (pad vode 70 mertara, godišnja proizvodnja 117 GWh).

Voda bježi od čovjeka

Na ovaj način voda je stigla do Bilećkog jezera, koje je 1968. godine potopilo izvor rajske ljepote, izvor rijeke Trebišnjice. Da ova voda ne bi potopila Trebinje, brine se velika betonska lučna brana Grančarevo, visine 123 metra. Tu voda prolazi kroz turbine HE Trebinje i snage 180 MW (pad vode 105 metara, godišnja proizvodnja 571 GWh).

Nešto niže brane Grančarevo izgrađena je brana Gorica, visine 34 metra, koja formira kompenzacioni bazen Trebinje. Na toj brani je izgrađena pribranska HE Trebinje II (pad vode 22 metra, godišnja proizvodnja 28 GWh). Na toj brani voda se dijeli tako da dio ide tunelom do Plata u HE Dubrovnik snage 216 MW (pad vode 295 metara, godišnja proizvodnja 1.566 GWh).

Korito Trebišnjice, nekadašnje najveće rijeke ponornice u Evropi danas izgleda tužno, betonirano u dužini od 65 kilometara, a voda njime kao da žuri, kao da ne gleda šta joj čovjek uradi, stiže u dno Popova polja, u kompenzacioni bazen.

Preostali dio vode produžava nekadašnjim koritom rijeke Trebišnjice, koje bi, da je očuvano, uvijek predstavljalo svjetski kraški fenomen. Korito ove nekadašnje najveće rijeke ponornice u Evropi danas izgleda tužno, betonirano u dužini od 65 kilometara, a voda njime kao da žuri, da ne gleda šta joj čovjek uradi, stiže u dno Popova polja u kompenzacioni bazen.

Tunelom dugim više od osam kilometara, biserna voda Trebišnjice se dovodi iznad pumpne hidroelektrane Čapljina, snage 420 MW (pad vode 226 metara, godišnja proizvodnja 810 GWh). U Svitavskom polju i slanoj vodi Plata završavaju svoj put kapi biserne rose Gatačkog, Nevesinjskog, Dabarskog, Fatničkog i Popova polja.

Nikad nije kasno prekinuti

PHE Čapljina preko noći može raditi kao pumpa koja vraća vodu iz Svitavskog polja nazad, u gornji kompenzacioni bazen, trošeći pritom struju koju proizvode termoelektrane, a preko dana tu istu vodu ponovo pušta na svoju turbinu u vrijeme dnevne špice i izražene potrebe za strujom Aluminijskog kombinata kao velikog potrošača. Dodatnu proizvodnju od 278 GWh godišnje može tako ostvariti trošeći 390 GWh energije za pumpanje (noću).

Podaci o energiji koja se proizvodi u ovim objektima dati su kao nominalne vrijednosti, dok se u stvarnosti oni razlikuju svake godine, u zavisnosti od hidrologije i tehničko-tehnoloških uslova rada postrojenja. Ako se uzmu podaci o proizvodnji samo za objekte koji su izgrađeni do sada (Trebinje I i II, Dubrovnik, Čapljina), onda to iznosi 2.975 GWh, dok planirana proizvodnja još neizgrađenih objekata na teritoriji Bosne i Hercegovine (Nevesinje, Dabar, Bileća) iznosi 787 GWh, odnosno 21 posto (ne uzevši u obzir moguće proširenje kapaciteta PHE Čapljina na godišnju proizvodnju od 1.164 GWh).

Bez imalo patetike, ovo se može smatrati posljednjim udarcem razumu, posljednjim udarcem svima koji pokušavaju spasiti što se spasiti dâ.

Kad se jedan tehnički sistem izgrađuje tako da se uništava drugi prirodni sistem, nikad nije kasno da se s tim prekine. Međutim, đavo (funta) ne miruje. Nema tome puno kako je završen tunel Fatničko polje – Bilećko jezero. Krajem marta ove godine Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske uručilo je HE na Trebišnjici dokument s urbanističko-tehničkim uslovima za izgradnju HE Dabar.

Bez imalo patetike, ovo se može smatrati posljednjim udarcem razumu, posljednjim udarcem svima koji pokušavaju spasiti što se spasiti da. Jer, upravo izgradnja HE Dabar podrazumijeva konačno uništenje eko sistema iznad Dabarskog polja, a to su Nevesinjsko i Gatačko polje, kao i samo Dabarsko polje i izvorišta rijeka Bregava, Buna, Bunica i mnoštva kraških rječica i izvora koji život znače. Da li očekivana proizvodnja HE Dabar od 450 GWh na godišnjem nivou (u dnevnoj informaciji objavljenoj tim povodom govori se o skoro upola manjem iznosu od 251 GWh, vjerovatno kao o prvoj fazi) vrijedi sve one potencijalne štete koje će nastati?

Glas za struku

Za onoga ko ulaže u ovu investiciju, to je isplativo. Struja teče, uloženo se vraća, dobit raste. Uporedbe radi, termoelektrana Tuzla godišnje proizvede blizu 4.000 GWh, odnosno oko 11 GWh dnevno. Znači da ovih 251 GWh koje godišnje HE Dabar treba proizvesti TE Tuzla proizvede za 23 dana.

Ovo ne znači da se treba zalagati za elektrane na ugalj. Naprotiv, krajnje je vrijeme da se čuje glas javnosti i glas razuma. Ne glasovi ZA i PROTIV ovog ili onog rješenja. Treba nam glas ZA struku: glas ZA ministarstvo energetike u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine: glas ZA institut za energetiku na državnom nivou; strategija razvoja obnovljivih i neobnovljivih izvora energije, da znamo koliko struje treba ovoj državi za njen skladan razvoj i da li se tu uklapa izvoz struje na račun domaćih neobnovljivih resursa; treba nam multidisciplinarni pristup u kome će svako ko ima bilo kakvo znanje i interes dati doprinos skladnom razvoju ovoga kraja i cijele nam domovine. Pa, šta sva pamet ove države kaže o tome, neka bude tako!

Za onoga ko ulaže u ovu investiciju, to je isplativo: struja teče, uloženo se vraća, dobit raste.

Jesu li džaba sve priče da će uskoro voda biti važnija od energije i da je voda nafta budućnosti? Hoćemo li baš zanemariti sva upozorenja kao ono koje je povodom početka izgradnje tunela Fatničko polje – Bilećko jezero još 2003. godine javnosti Bosne i Hercegovine uputio “The Devon Karst Research Society” iz Plymoutha, Engleska, da se “suočavamo s kraškom ekološkom katastofom”, umjesto da kraš razvijamo “kao komercijalnu, visoko profitabilnu turističku atrakciju kojom se daleko više doprinosi novca ekonomiji zemlje nego hidroelktrične sheme u toku?”.

Treba li pustiti da se projekt zarad nešto kilovatsati i profita ovih investitora koji su nas zajašili privede kraju, pa da shvatimo da smo uništili Vjetrenicu, Hutovo blato, čitavo jedno područje? Ni naši speleolozi ne miruju. Mogu li išta učiniti susjedi iz Hrvatske, koji dižu glas za zaštitu mora, Neretve? Puno je pitanja, a pravih odgovora malo, no bitno je da tračak nade i dalje postoji.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera