Izborna birokratija protiv bh. dijaspore
Piše: Suad Arnautović
Ostajte ovdje!
Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat k’o što ovo grije;
Gorki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju
Svuda su groblja vaših pradjedova…
… pisao je naš veliki pjesnik Aleksa Šantić. I dugo godina u bivšem sistemu, koji je ideološki počivao, između ostalog, i na konstrukciji o “bratstvu i jedinstvu” njegovih naroda, ovi stihovi su korišteni u svakoj prilici “ubjeđivanja” naših građana koji su u tuđini godinama bili “na privremenom boravku” da se vrate što prije u domovinu, odnosno da ulažu u njenu infrastrukturu teškom mukom zarađeni novac “na truhlom Zapadu”.
On meni, nema Bosne
S tim ciljem bila je angažirana cjelokupna ideološka infrastruktura, počev od književnih, filmskih, dramskih i muzičkih djela, od monodrame Josipa Pejakovića On meni, nema Bosne, do velikog narodnjačkog hita Mehe Puzića Moj brate u tuđini. Sve je to trebalo postaći emocije i probuditi patriotizam kod naših građana i čvrsto ih vezati u svoju užu i širu domovinu.
I dvojak, rekli bismo, licemjeran odnos tadašnjih komunističkih vlasti je bio prema toj kategoriji svojih državljana, koje danas kolokvijalno prepoznajemo u nazivu dijaspora. A, opet, etimološki promatrano, riječ dijaspora, koja dolazi od grčke riječi diaspeiro, označava rasipanje, rasutost, rasijanost. U Novom Zavjetu Jevreji prognani iz Judeje su rasijani po drugim zemljama, pa otuda ovo značenje i u našem vremenu za članove jedne zajednice koji stanuju odvojeno. Hoćemo reći da se termin dijaspora uvijek odnosi na dio jednog tijela, dio jednog bića, dio jednog naroda koji živi odvojeno od svoje matice.
Riječ dijaspora dolazi od grčke riječi diaspeiro, a označava rasipanje, rasutost, rasijanost.
Iz toga rakursa promatrano, bh. dijaspora bi označavala i bh. Srbe, i bh. Hrvate, i bh. Bošnjake i ostale bh. građane koji žive van granica Bosne i Hercegovine odvojeno od svoje matice, ne ulazeći sada u razloge njihovog napuštanja domovine Bosne i Hercegovine. No, ta dijaspora u zemljama prijema u pravilu divergentno djeluje. Iako je po nekim procjenama više od million Bosanaca i Hercegovaca rasuto širom planete, naša dijaspora u ogromnom broju, nije organizirana kao “bosanskohercegovačka”, osim u nazivima klubova i zajednica.
Ona se “vani” organizira tako da se Bošnjaci organiziraju u bošnjačke/bosanske klubove, odnosno u islamske centre, koji djeluju u okviru Islamske zajednice, a bh. Srbi i bh. Hrvati se “priklanjaju” klubovima Hrvata iz Hrvatske i Katoličkoj crkvi, odnosno klubovima Srbijanaca iz Srbije i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Svakako, postoje izuzeci koji potvrđuju ovo pravilo.
Trbuhom za kruhom
Dakle, empirijski promatrano, samo u malom broju slučajeva možemo govoriti o bh. dijaspori kao dijelu jednog tijela, dijelu jednog bića, dijelu jednog naroda, bosanskog političkog naroda. Doduše, zadnjih godina, ova se struktura bolje organizira, razvila je svoju infrastrukturu, održava redovne kongrese, formirala je, čak, i svoju političku partiju – Stranka dijaspore, ali generalna ocjena ostaje ova koju smo naprijed istakli.
Tako je u bh. stvarnosti riječ bh. dijaspora ustvari postala svojevrsni oxymoron, jedna jezička figura u kojoj su spojena dva suprotna pojma. Dakle, državljani Bosne i Hercegovine koji žive van granica domovine i jesu i nisu bh. dijaspora, odnosno – jesu bh. dijaspora po dokumentima države Bosne i Hercegovine koje posjeduju, ali su organizirani, de facto, kao bošnjačka, hrvatska i srbijanska dijaspora (pošto većina ima i dokumente tih država).
Državljani Bosne i Hercegovine koji žive van granica domovine i jesu i nisu bh. dijaspora.
S druge strane, često se postavlja pitanje učešća te dijaspore u političkim procesima, prvenstveno u izbornom procesu u Bosni i Hercegovini. Tu su podaci iz godine u godinu poražavajući. Ovdje, doduše, imamo dvije kategorije državljana Bosne i Hercegovine: prva, birači koji pripadaju stvarnoj dijaspori, i to oni koji su Bosnu i Hercegovinu napustili u periodu do 1992. godine, odlazeći “trbuhom za kruhom”, zatim oni koji su u periodu od 1992. do 1995. godine, bježeći pred ratom, našli svoje utočište i svoju novu “bolju majku” širom svijeta, kao i postdejtonska dijaspora koja traži azil i smiraj u bogatim zemljama Evrope i Amerike; te druga, birači koji su s “privremenim boravkom” van granica Bosne i Hercegovine.
Tu se najčešće misli na naše građane koji studiraju van Bosne i Hercegovinei, liječe se, rade u našim ambasadama i drugim diplomatsko-konzularnim predstavništvima, ili su u status uposlenika naših (malobrojnih) kompanija koje obavljaju poslove na ino-tržištu. Naravno, ne smije se zaboraviti da naša država ima brojnu dijasporu koja je nastala višedecenijskim, pa i višestoljetnim iseljavanjem, posebno u Tursku, ali ona u savremenom izbornom procesu teško da može ostvariti svoje pravo.
Naizgled ista prava
Ove dvije kategorije birača, kao državljani Bosne i Hercegovine, naizgled imaju ista prava i obaveze u izbornom procesu u Bosni i Hercegovini, kao i bh. državljani s biračkim pravom koji žive i glasaju u Bosni i Hercegovini na redovnim biračkim mjestima. Zašto kažemo naizgled? Pa zato što potpuno neopravdano i protuustavno postoji razlika u procesu registriranja za glasanje i u samom činu glasanja između državljana Bosne i Hercegovine koji glasaju u zemlji i onih koji glasaju van granica Bosne i Hercegovine.
Prva razlika je u tome što bh. državljani s biračkim pravom (a za to pravo moraju kumulativno biti ispunjena tri uvjeta: 1) da ste državljanin Bosne i Hercegovine, što dokazujete uvjerenjem o državljanstvu; 2) da ste stariji od 18 godina, što dokazujete jednim identifikacionim dokumentom sa slikom, kao što je važeći pasoš, važeća lična karta ili važeća vozačka dozvola; 3) da imate prijavljeno prebivalište u Bosni i Hercegovini, što dokazujete odgovarajućom potvrdom izdatom od policije ili da se nalazite na popisu stanovništva iz 1991. godine ako ste izbjegla osoba iz Bosne i Hercegovine), koji žive i glasaju u Bosni i Hercegovini ne moraju, od 2006. godine kada je uveden sistem pasivne registracije birača, preduzimati nikakve radne s ciljem svoje registracije za izbore, tj. za upis u centralni birački spisak, osim da izvade ličnu kartu. Sve takve osobe se automatski upisuju u Centralni birački spisak i njihova je građanska dužnost samo da na dan izbora dođu na redovno biračko mjesto (u Bosni i Hercegovini) i glasaju po svojoj volji i savjesti.
Bh. građani u dijaspori trebaju dokazivati državi ono što ta država već ima u svojim službenim evidencijama.
Međutim, bh. državljani koji žive i glasaju van granica Bosne i Hercegovine, gle apsurda!, moraju aktivno djelovati i uključiti se osobno u proces registracije za izbore tako što će popuniti određene obrasce, prikupiti traženu dokumentaciju i dostaviti je Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine. Oni, dakle, trebaju dokazivati državi ono što ta država već ima u svojim službenim evidencijama. I ako, kojim slučajem, ispuste ili, pak, nečitko navedu neki podatak prilikom popunjavanja obrasca, bit će suočeni s odlukom da im se odbije upis u Centralni birački spisak, a to znači da im se onemogući ostvarivanje jednog od osnovnih ljudskih prava – prava glasa.
Evo primjera: Naš “dijasporac” kome je izdat novi biometrijski pasoš, a nema važeću, tzv. CIPS ličnu kartu, neće biti upisan u Centralni birački spisak iako je biometrijski pasoš stostruko sigurniji i otporniji na bilo koju vrstu falsifikata u odnosu na tzv. CIPS ličnu kartu. A da bi se izdao biometrijski pasoš naš “dijasporac” mora dokazati činjenicu da je državljanin Bosne i Hercegovine te priložiti potvrdu o prebivalištu u Bosni i Hercegovini. Iste te dokumente, koje država posjeduje u službenoj evidenciji, ponovo će mu tražiti CIKBiH u procesu registracije za izbore glasača koji glasaju van Bosne i Hercegovine.
Segregacija i diskriminacija
Dakle, dvije službene isprave države Bosne i Hercegovine, pasoš i lična karta, potpuno neustavno nemaju istu pravnu snagu u izbornom procesu. To je strašna birokratska prepreka, koju je država Bosna i Hercegovina, kroz odredbe Poglavlja 3 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine stavila pred dio svojih državljana i time učinila drastičnu razliku u ostvarivanju njihovog osnovnog ljudskog prava, prava da biraju i da budu birani. To je svojevrsna segregacija i diskriminacija bh. državljana koji žive van granica Bosne i Hercegovine.
I tu leži jedan od razloga slabog odziva dijaspore na izbore. Da nije te birokratske prepreke, svi bh. državljani koji žive van Bosne i Hercegovine i imaju bh. pasoš po automatizmu bi se registrirali u Centralni birački spisak, a posao CIKBiH bi nakon toga bio samo da provjeri aktuelnu adresu stanovanja i njihovu biračku opciju – da li žele glasati putem pošte ili u našim ambasadama i drugim DKP-ima. Međutim, proces njihove registracije, tj. upisa u Centralni birački spisak, bi bio neupitan i u jednom postupku završen sve dok imaju državljanstvo Bosne i Hercegovine.
Za glasanje izvan BiH na lokalnim izborima 2012. godine registriran je 35.171 birač.
Zašto je to tako postavljeno u Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine i ko je sve kumovao ovakvom rješenju ostaje da elaboriramo nekom drugom prilikom, ali jedno je nesporno – ovakvo rješenje ide naruku onima koji žele eliminirati dijasporu iz izbornog procesa, jer dobro znaju da dijaspora predstavlja takvu političku snagu i moć da može, ako glasa u punom kapacitetu, učiniti radikalne promjene na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini.
Kao rezultat ove, ali i drugih birokratskih prepreka i maćehinskog odnosa države Bosne i Hercegovine prema svojoj dijaspori imamo sljedeću sliku broja birača koji se registriraju i glasaju iz dijaspore: 2002. godine 58.987 birača registrirano za glasanje putem pošte, a glasalo 40.566, ili 68,77 posto; 2004. godine 27.462 birača registrirano za glasanje putem pošte, a glasalo 18.864, ili 66,10 posto; 2006. godine 32.441 birač registriran za glasanje putem pošte, a glasalo 23.307, ili 71,84 posto; 2008. godine 33.678 birača registrirano za glasanje putem pošte, a glasalo 20.224, ili 60,05 posto; 2010. godine 36.673 birača registrirano za glasanje putem pošte i DKP-a, a glasalo 23.020, ili 62,77 posto. Za glasanje izvan Bosne i Hercegovine na lokalnim izborima 2012. godine registriran je 35.171 birač, dok je odbijeno 5.855 prijava za glasanje izvan Bosne i Hercegovine.
Simbolički čin
Zato, kao skromni doprinos većem angažmanu naše dijaspore u izbornom procesu, moguće je, uz rješenje već opisanog problema, naš politički i izborni sistem dograditi sljedećim mehanizmima:
– uvesti obavezno glasanje, tzv. Compulsory voting, barem za jedan do dva izborna ciklusa u Bosni i Hercegovini, čime bi se konačno uredio kompletan Centralni birački spisak, jer bi ostvarivanje niza prava bilo uvjetovano izlaskom na izbore (npr. izdavanje građevinske dozvole, dozvole za nošenje oružja, radne dozvole…);
– razmotriti ideju o pomjeranju datuma održavanja izbora;
– uvesti pasivnu registraciju birača i van granica Bosne i Hercegovine, priznavajući biometrijski pasoš kao validan dokument za upis u centralni birački spisak;
– postaviti web apikaciju na web stranici CIKBiH za elektronsku registraciju birača koji glasaju van Bosne i Hercegovine;
– uvesti internet glasanje za dijasporu;
Biometrijski pasoš bi trebao biti validan dokument za upis u centralni birački spisak.
– izmjenom Ustava Bosne i Hercegovine predvidjeti tri predstavnika dijaspore u sastavu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, i to jednog iz Kanade, Sjeverne i Južne Amerike, jednog iz Evrope i jednog iz Australije i Azije.
To bi bio simbolički čin čvrstog povezivanja našeg iseljeništva s domovinom Bosnom i Hercegovinom i njegovog uklapanja u politički život ove napaćene zemlje. No, da li postoji politička volja za ove korake?
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera