Živi su mrtvima zavidjeli

Piše: Muhamed Mahmutović

Najtužnija mjesta na svijetu su Tomašica kod Prijedora, gdje je otkrivena dosad najveća masovna grobnica i Šejkovača u Sanskom Mostu, gdje su privremeno smješteni posmrtni ostaci stotina žrtava genocida u Prijedoru.

Kažemo najveća sad-zasad, jer se još desetak hiljada Bošnjaka vode kao nestali u proteklom ratu i pitanje je dana kad će još nekome proraditi savjest, pa otkriti i veće stratište.

Mnogo preživjelih logoraša iz Prijedora je trenutno u Švedskoj i budno prate ekshumacije žrtava, među kojima su njihovi rođaci, školski drugovi ili neko od onih s kojima su zajedno bili zatočeni u logoru, neko ko je imao manje sreće i nije preživio.

Važno da ostane zapisano

“Tako je to kad se gleda sa ove vremenske distance”, govori Šerif Velić, bivši logoraš Omarske i Manjače, “ali u to vrijeme, malo je čudno reći, bilo nas je živih koji smo mrtvima zavidjeli. Sjećam se da je u Omarskoj nasuprot meni ležao moj vršnjak Fuad Hodžić, koji je živio u Austriji prije nego se našao tu. Ne mogu pobrojati sve načine na koje je bio mučen. Na licu mu se očitavao veliki bol. Jedno jutro je samo osvanuo mrtav… Mnogi od nas smo mu uistinu pozavidjeli, a na sličan način je svoj logoraški život okončao i Smajo Garibović.”

Velić je jedan od rijetkih logoraša koji je uvjek spreman govoriti o svom stradanju, iako mu to teško pada, jer je svjestan koliko je važno da to ostane zapisano.

‘Ja sam za Tomašicu znao još u logorima, jer smo ponekad mogli čuti razgovore stražara koji toga nisu bili svjesni, pa sam to pokušavao ovdje reći mnogima, ali su mislili da imam ratne traume i da ne znam šta govorim.’

Nekoliko svojih šokantnih ispovijesti podijelio je sa čitaocima mojih romana Inat bosanskog goluba i Pacijenti, a sjećam se da mu je tad, prije nekoliko godina, jedno od najčudnijih pitanja bilo kako njihove dojučerašnje komšije šute o tolikim zlodjelima i ne otkriju grobnice.

On je sasvim siguran da će se naći još neka grobnica, jer se gubi svaki trag ljudima koje su masovno likvidirali.

“Ja sam za Tomašicu znao još u logorima, jer smo ponekad mogli čuti razgovore stražara koji toga nisu bili svjesni, pa sam to pokušavao ovdje reći mnogima, ali su mislili da imam ratne traume i da ne znam šta govorim, jer je teško povjerovati takvo nešto.”

Zanimljivo je da mi ovo Velić priča bez mržnje u glasu ili želje za osvetom. Dok se prisjeća tih dešavanja često mu se oči orose suzama.

“Mnogi uspoređuju stradanje Srebreničana i Prijedorčana, što ima logike po svireposti i broju žrtava, ali je u Prijedoru sve bilo nekako drukčije. U srebreničkom genocidu je stradalo mnogo ljudi sa šireg područja, od ubica koji su došli sa raznih strana Bosne i Hercegovine, pa i iz Srbije, ali ovdje su se sve žrtve među sobom poznavale, a poznavali smo i svoje dželate.”

U Jonšopingu smo razgovarili i s Mirelom Karagić, koja je šokirala švedsku javnost tekstom u visokotiražnom Aftonbladetu, gdje je izrazila nadu da će otkrivanjem Tomašice konačno moći dostojanstveno pokopati svoga oca, kojeg je izgubila kad je imala samo dvije godine.

Merima je još pričala o svom putu u slobodu, koji je išao preko logora Trnopolje i mnogo nevjerovatno teških usputnih stanica, ali se već tada počela raspitivati za svoje.

Čudi se danas, dok gleda izvještaje na televiziji, šta je to što je lokalnom stanovništvu branilo da progovore, usprkos nepodnošljivom smradu i zagađenim vodama koje su pili.

Kaže da, usprkos svemu, ne želi vjerovati da su svi isti i da je u kontaktu sa jednom Srpkinjom, najboljom prijateljicom iz djetinjstva, koju nikako ne može svrstati među neprijatelje.

Izvor: Al Jazeera