Komšijski, mentalni i svaki drugi lomovi

Piše: Zlatko Dizdarević

Sada, kada se vrijeme do zvaničnog proglašenja Hrvatske 28. članicom Evropske unije broji satima, za budući odnos Hrvatske i Bosne i Hercegovine teško je izreći više tvrdnji za koje se može kazati da će se obistiniti. Optimističnih ili pesimističnih, egzaltiranih ili skeptičnih, realnih ili napuhanih.

Kao da svako tu ima svoju priču. Posebno na klizavom terenu odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ma koliko se stanovnicima dviju država, a posebno političkim liderima, činilo da je sve sasvim jasno.

Hrvatska više neće biti apsolutni vlasnik svog vlastitog odnosa prema zemlji susjedu s kojom i Unija od sada ima direktnu granicu od oko 1.000 kilometara.

Psihološki, ekonomski, komunikacijski, komšijski, mentalni i svaki drugi lomovi što će nastupiti 1. jula tek će izroniti iz mraka.

Uglavnom na način koji će najčešće bivati potpuno drugačiji od onoga na što smo se na obje strane granice, u vremenima dugog očekivanja ovog ponedjeljka, već navikli.

Umirujuća priča političara u Hrvatskoj da će i tog ponedjeljka, i svakog narednog, dovijeka, sve biti sasvim isto naprosto zato što je Hrvatska “oduvijek bila Europa, pa sada samo dolazi na svoje”, ili su plod čiste demagogije, ili neshvatanja šta se to, zapravo, desilo. U vezi s Bosnom i Hercegovinom posebno.

Suštinska razlika na ovom terenu, ustvari, nije u novom odnosu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, već u novom odnosu EU-a, kojoj Hrvatska pripada, i Bosne i Hercegovine.

Hrvatska više neće biti apsolutni vlasnik svog vlastitog odnosa prema zemlji susjedu s kojom i Unija od sada ima direktnu granicu od oko 1.000 kilometara.

Bosna i Hercegovina više naprosto ne može biti “baš me briga država” ni za koga u EU, pa tako ni za Hrvatsku.

Ovo, naravno, nije zasluga same Bosne i Hercegovine, koja se, eto, izborila za tu važnost, već je u pitanju apsolutno nova geopolitička, psihološka i istorijska stvarnost.

Ta stvarnost, sve i da se hoće, ne može više ovisiti od ekskluzivno lokalnih procjena hrvatskog političkog vrha šta će i kako će, i da li će uopšte nešto s Bosnom i Hercegovinom. Naravno, i obrnuto.

Plemenske klaustrofobije

Lokalna prepucavanja bh. oligarhije, domaći raskol i u vezi s Hrvatskom kao i sa svim drugim, plemenske klaustrofobije, amaterska podmetanja s teškim posljedicama, razni neumi, školja, mostovi, kostajnice i granični prelazi … neće više biti stvar nadmudrivanja samo između Sarajeva i Zagreba.

Mehanizmi unutar evropskog “globalizma”, koji će spuštati durbin različitim bahatostima s obje strane granice, i prije ponedjeljka već su počeli debelo iznenađivati one kojima još ne pada na pamet šta im se to dešava. I šta će se tek dešavati.

U Hrvatskoj, onima koji su cijelu priču doživjeli isključivo kao konačno zakašnjelo povijesno priznanje oduvijek pripadajućeg mjesta u Europi, a u Bosni i Hercegovini onima koji misle da to što još nismo u EU znači da prema njima nemamo nikakvih obaveza, niti nas se oni tiču.

Mehanizmi unutar evropskog ‘globalizma’ i prije ponedjeljka već su počeli debelo iznenađivati one kojima još ne pada na pamet šta im se to dešava.

Tipična ilustracija za “zagrebačko” nerazumijevanje značaja susjeda što su ostali preko granice EU-a, po Hrvatsku samu, mogla se prepoznati, recimo, i u recentnoj javnoj izjavi hrvatskog premijera prije nekoliko dana.

U kontekstu aktuelnog problema s potpisivanjem jednog sporazuma s Bosnom i Hercegovinom, rekao je kako će “Hrvatskoj Bosna i Hercegovina trebati zbog Dubrovnika još koju godinu, dvije ili tri, a poslije će sve biti drugačije. A Bosni će”, dodao je, “Hrvatska trebati vječno, jer preko nje oni putuju u Europu.”

Slično je bilo i na drugoj strani. Članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ili kočničarima što stoje u pozadini, učinilo se kako se samo desetak dana pred ulazak Hrvatske u EU može jednostrano igrati s Unijom, pa povući ručna povodom sporazuma koji je, zapravo, sporazum Bosne i Hercegovine s EU-om, a ne više samo s Hrvatskom.

Stvar se ispeglala za nepunih 48 sati, jer je reakcija bila takva da je jasno kako su Sarajevo i Banja Luka tu ostali samo bezmalo zblanuti marginalni promatrači. Kao da su drčni ratnici sa Balkana zaboravili kako danas, mnogo više nego ikada, sila Boga ne moli.

‘Mi smo otišli…’

Prije godinu dana u Bosni i Hercegovini izgledalo je su se  mnogi bezmalo iznenadili, shvativši da Hrvatska ulazi u EU i da će to temeljito izmijeniti i živote sa ove strane granice.

Oni hladnije glave i ozbiljnijih znanja o svemu ovome dosta su precizno utvrdili šta se mora u toj godini učiniti kao minimum minimuma ne bi li se preživjelo u novoj situaciji. Puno toga još nije učinjeno.

BiH, kao takva kakva jeste, a ne kao država koja je problem Uniji (i Hrvatskoj) zbog graničnih prelaza, mlijeka, sira i jaja u gepeku turista na putu za Jadran, tempirana je bomba pred vratima Unije.

I na ovom terenu pokazalo se da je Bosna i Hercegovina potpuno dekomponovana, nefunkcionalna, ustavno frankenštajnski skrpljena država, s mnogo više unutrašnjih nego vanjskih neprijatelja.

Pri tome oni što su Dejtonskim sporazum skrojili mehanizam zaustavljanja rata ne dozvoljavaju ni dvadesetak godina kasnije da se taj mehanizam pročita i kao mehanizam za nepostizanje elementarne državne normalnosti, što de facto jeste.

Bosna i Hercegovina, kao takva kakva jeste, a ne kao država koja je problem Uniji (i Hrvatskoj) zbog graničnih prelaza, mlijeka, sira i jaja u gepeku turista na putu za Jadran, zapravo je tempirana bomba pred vratima Unije.

I zato je tema o odnosima između nove Hrvatske, koja je u Uniji, i Bosne i Hercegovine, koja je ostala vani, prije svega tema za Evropu o Bosni i Hercegovini unutar ove države same.

Ona je tema o (ne)stabilnosti regiona, sve do narušavanja bezbjednosti regiona. Otud je pristup o interesu Hrvatske za Bosnu i Hercegovinu mjeren godinom, dvije ili tri partnerstva, odnosno pristup “baš nas briga za Bosnu i Hercegovinu, mi smo otišli…”, dramatičan i za Hrvatsku, a to od ponedjeljka znači, za EU u cjelini. Ako se to ne shvati, sve ono o čemu se koplja lome na tehničkom planu minulih mjeseci postat će apsolutno beznačajno.

Ovi dani možda nisu pogodni za ovakve slutnje. Oni su za čestitanje i dobre želje, s razlogom. Ali, i uz staru napomenu o nesvrsishodnosti dobrih želja ako sve samo na njima ostaje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera