Srebrenica: Srednjoškolci, a već direktori

Piše: Snježana Mulić-Softić

Jelena Simić, Ibrahim Smajić, Nataša Bibić i Dragana Gavrić, učenici Srednjoškolskog centra u Srebrenici, nisu još ni punoljetni, a već su direktori malih učeničkih kompanija u kojima uče, proizvode, ali i zarađuju.

Jelena upravlja kompanijom Buba, koja proizvodi sredstava za uništavanje insekata.

Ova kompanija ima četiri uposlenika i svaki ima svoj zadatak. Jelena kaže da je njen mali tim, prije nego je počeo s radom, morao napraviti idejni projekat kompanije, studiju izvodivosti – sa svim potrebnim elementima, uključujući i projektirani budžet, i onda to predati u BIP – Program za razvoj učeničkog poduzetništva, koji provodi Ministarstvo vanjskih poslova Norveške.

Projekat Buba je prošao, kao i projekti koje vode njihove kolege Ibrahim, Nataša i Dragana, te dobio inicijalna sredstva za početak proizvodnje.

Stop žoharima i zagađivačima

Tako “uposlenici” ove mini-kompanije, nakon što završe redovnu nastavu, odlaze u poseban kabinet, gdje, s profesoricama hemije Senijom Purković i Milenijom Nikolić, svoje ideje pretvaraju u proizvode.

Najpoznatiji proizvod Bube zove se “Stop žoharima” i već je predstavljen na nekoliko sajmova učeničkog poduzetništva i uspješno se prodaje.

Upravo u vrijeme kada smo posjetili Srednjoškolski centar u Srebrenici stiglo je pismo iz Sarajeva u kojem je jedna Sarajka izrazila zadovoljstvo sredstvom za uništavanje insekata.

Jelena i ostali iz Bube kažu da njihove proizvode kupuju i nastavnici u školi, kao i njihova rodbina i komšije. Vele da su zaradili neke “sitne” pare, koje ulažu u fond za ekskurziju, ali da također dio vraćaju BIP-u, jer to znači da je njihov projekat opravdan i da imaju šanse ponovo aplicirati za sredstva za neki naredni.

Podrška ‘važnija’ od diplome

Profesorica Senija Purković kaže da je u školi bilo i više učeničkih kompanija, ali da su se ugasile zbog nedostatka sredstava i sluha lokalne zajednice.
Dok pokazuje kalupe u kojim su se izrađivali keramički predmeti, prisjeća se kako je postojala kompanija za šivenje tunika.
Nekoliko djevojaka je kod svojih kuća kreiralo i šilo tunike, budući da u cijeloj Srebrenici ne postoji nijedna krojačka radnja.
Kaže da su tražili 2.500 eura da im kupe mašine i pokrenu mali obrt, ali da niko za to nije imao sluha.
“Iz Opštine nam obično dadnu diplomu ili nas pohvale, ali nama ne treba to, već konkretna podrška”, zaključuje Purković.

Ibrahim Smajić vodi kompaniju Ikebana, koja se bavi izradom namještaja i ukrasa za vrtove. Kaže da njegovi prijatelji znaju da je on “direktor”, ali da to ne shvataju ozbiljno.

Kako god, Ibrahimove kolege ističu kako je to ozbiljna firma, koja čuva okoliš tako što odbačene automobilske gume pretvara u njegov ukras.

“Ove gume bi stajale na dnu nekog potoka, na nekoj livadi ili na deponiji, a mi od njih pravimo lijepe stvari”, kaže Ibrahim.

Djevojke koje s njim rade pokazuju tabure i sto koji su počeli praviti te saksije od starih guma. Već su ponešto prodali, a sada, kažu, imaju narudžbu, i to ne samo iz komšiluka, nego i iz Gradačca.

“Jedan naš komplet – sto, tabure i saksija – košta samo 30 konvertabilnih maraka [15 eura]”, dodaje Ibrahimova kolegica zadužena za marketing.

Ljekovita voda za širu upotrebu

I dok se uposlenici Ikebane moraju spremiti na malo “prljaviji” rad, uposlenici Dijamanta, kompanije kojom rukovodi učenica Dragana Gavrić, svoj posao obavljaju u bijelim mantilima i laboratoriji punoj epruveta i cjevčica.

Dijamant radi na stabilizaciji vode sa Crnog Gubera, izvora povrh Srebrenice, koji je bogat željezom.

“Pošli smo od činjenice da mnogi ljudi pate od anemije, a znamo da voda sa Crnog Gubera pomaže, i to smo htjeli iskoristiti. Međutim, sastav te vode se mijenja nakon tri sata, tako da je mogu koristiti samo oni koji žive ovdje u Srebrenici i bližoj okolini, ali ne i ljudi iz Sarajeva, Bijeljine ili drugih udaljenijih mjesta. Zato smo odlučili tu vodu stabilizovati, zadržati njena svojstva i ponuditi je ostalim ljudima”, govori Dragana.

Njena kolegice objašnjavaju kako voda iz Crnog Gubera ima 130 miligrama željeza po litru, što je izuzetna količina i zbog čega je i uvrštena u Farmaceutsku enciklopediju.

Za jednu terapiju ovom vodom potrebno je 33 pakovanja od 250 mililtara, pa uposlenici u Dijamantu imaju pune ruke posla. 

Iznenađenje za tržište

A u kompaniji Flower, koju vodi Nataša Bibić, kažu da tek imaju iznenađenje za tržiše. Naime, Flower je počeo proizvodnju gela za kosu i omekšivača za veš po vlastitoj recepturi.

Ne žele otkriti koje sastojke koriste, ali dodaju da oni svakako sadrže ljekovito i mirisno bilje koje sakupljaju.

Ova kompanija već je proizvela određene količine omekšivača za veš i kažu da nastavnice u školi i roditelji, koji su njihove najvjernije mušterije, najbolje mogu pričati o njihovom kvalitetu.

Flower također proizvodi destiliranu vodu za akmulatore i mirisnu vodu za peglanje, a nadaju se da će njihov gel uskoro svjetlucati u kosi školskih kolega te da će naći svoj put ka tržištu. Uz sve to žele poručiti svijetu da se u Srebrenici dešavaju i lijepe stvari, a ne samo da ih prepoznaju po “jadu i čemeru”.

Ove kompanije, kako kažu profesorice Purković i Nikolić, nisu izum Srednjoškolskog centra u Srebrenici, nego dio norveškog projekta BIP, a u kojem mogu učestvovati sve škole koje imaju uspješnu ideju i studiju izvodivosti.

Na ovaj način, kažu, zainteresirane učenike obučavaju kako se pravi kompanija, pokreće biznis, kako se njime rukovodi te im pomažu steći radnu naviku.

A budući da je vrijeme takvo da posla nema ni za lijeka, učenici uključeni u kompanije nadaju se da će im ovo iskustvo pomoći ako jednog dana shvate da od čekanja posla nema ništa.

Izvor: Al Jazeera