Nogomet i navijači u Engleskoj su nedjeljivi

Piše: Borut Šips

Ukoliko ste nogometni fanatik zima vam je, možda ste već i navikli, teško razdoblje. Našim prostorima vladaju travnjaci uglavnom spremni za novogodišnju skakaonicu, a društvene mreže prenose dojmove lokalnih zvijezda sa zimovanja. I medvjedi su tada aktivniji nego nogomet na europskom istoku i tu spasa nema.

Ipak, moguće ga je pronaći, a najefikasnije je potražiti ga s one strane La Manchea. Englezi, poznato Vam je, ne barataju terminom nogometnog zimskog odmora. Dapače, baš u tom razdoblju tamošnji klubovi ubace u šestu brzinu i igraju i po tri utakmice tjedno. Ukoliko se pojave financijske mogućnosti, toplo preporučujem (barem) jednom tijekom života iskusiti čari novogodišnjeg nogometnog razdoblja na Otoku. Pogotovo (veliko hvala hrvatskim trenerima u West Hamu!) ukoliko se pronađe način za ući na neku od utakmica Premiershipa. Iako, i niže lige imaju svoje romantične čari…

Dakle: London, vrijeme, vidi čuda, kišno; grad pun nogometnih zbivanja. Iako se to u golemom centru ničime ne može naslutiti. Westminster je ionako svakodnevno pun turistima koji tumaraju među najpoznatijim londonskim kotama i pitaju se prestaje li ta kiša ikada padati.

Vodstvo Premiershipa odlučilo je za ‘termin u vrijeme ručka’ staviti upravo ogled West Hama i Liverpoola, te tako dvojici hrvatskih nogometnih turista sasvim nenamjerno učinilo prvorazrednu uslugu. Istoga dana možemo vidjeti čak dva europska prvaka! Nakon Liverpoola na Uptonu stigne se na ogled Charltona i mitskog Nottingham Foresta. Ne baš na početak dvoboja, ali skoro.

Dobra organizacija

Prilazak stadionu na Upton Parku još me jednom iznenadio. Sat vremena do utakmice, a gužve nigdje. ‘Optimisti’ već u podne piju pred pubovima, ali veće gužve opet nema. Čovjek zaboravi kako je ovdje sustav brojnih ulaza efikasan i kako se brzo ulazi na stadion. Nakon nekoliko minuta čekanja, dugih kao mjeseci, službenica pronalazi ulaznice koje su čekale i – trk na tribinu.

Voljeni Liverpool još je jednom izgledao kao da se igrači prvi puta vide na terenu i Bilićev West Ham zasluženo je slavio s 2:0. Posljednji put srušili su peterostrukog europskog prvaka na Boleyn Groundu, od iduće sezone sele s Uptona na olimpijski stadion i 112 godina staro ‘nogometno svetište’ otići će u povijest. Kao i pred deset godina mitski Arsenalov Highbury nad kojim je već debeo sloj zaborava.

Moderni nogomet je neumoljiv, moraš imati velik i funkcionalan stadion ako želiš dugoročno konkurirati za engleski vrh. Navijači su se protivili tom neobranjivom napadu na tradiciju, no ponovno ih nitko nije puno pitao. Vrijeme liječi sve rane.

Domaćini na tribinama su opravdali status jedne od najbučnijih britanskih publika, dok su gosti nakon nekih spektakularnih gostujućih atmosfera proteklih mjeseci kod West Hama potpuno podbacili. Napunili su, naravno, do posljednjeg mjesta svoj sektor, no javljali su se tek u pet, šest navrata i uspješno se uklopili u sivilo crvenog giganta toga dana kod West Hama.

Pristojnost nalaže da se nogometna utakmica pogleda na tribini do posljednjeg zvižduka, ali odlučen rezultat i činjenica da za 20 minuta počinje dvoboj Foresta u Charltonu tjera nas sa stadiona i prije posljednjeg puštanja prepoznatljivih ‘bubblesa’ u čast velike pobjede Hammersa.

Stanica metroa udaljena je tek 500 metara, a između se odigrava gotovo nadnaravna scena. Većina od nekoliko stotina ljudi koje su zbrisale prije kraja dvoboja sada trče. Nije u pitanju sprint, ali prilično prometna ulica pretvara se u poligon za džogere različite dobi i kilaže koji migolje kroz aute i traže način da pobjegnu poslovičnoj gužvi u metrou.

Put na stadion

Vozači ne trube, navikli su. Niti trkači se ne žale što ih taman na ulasku u stanicu čeka još dugačka ograda koja produljuje put za dodatnih (sigurno) 200 metara. Isto navikli…

Metro, bus i nova pješačka ruta. Da nije bilo pogreške u sustavu (koje smo naravno morali sami platiti, jer se u Londonu doslovno nemate kome žaliti) naplate metroa, u prilično udaljeni Charlton došli bi za nešto više od pola sata. Ovako je trebalo puni sat koji završava brzinskim snalaženjem s akreditacijama i opet trk na tribinu.

U Engleskoj su do visoke mjere popunjene i drugoligaške i niželigaške tribine, ali s Charltonom to nije slučaj. Iako im je u gostima slavni Forest, jedini klub na svijetu koji ima više kontinentalnih nego državnih naslova prvaka, tribine The Valleya jedva su polupune. Tri minute uoči prvog poluvremena uglavnom je mirno sjedilo oko 13.000 domaćih navijača, dok je preostala tribina bila gotovo dupkom puna s blizu 3.000 navijača Foresta. Nedavno su proslavili 150 godina kluba iz Nottinghama i već su davno dokazali da će, u kojoj god ligi bude igrao, uvijek i svugdje iza sebe imati navijačku vojsku dostojnu istinskog velikana od kluba.

Niti minutu nakon što smo sjeli klimava Charltonova obrana je pokleknula i gostujućom tribinom prolomio se moćan navijački ‘roar’. Apatični domaćini došli su na svoje kada su uspjeli spasiti bod, no puni plijen ostao im je nedostižan nakon dvije promašene prilike u završnici koju su odigrali s igračem manje. Već na poluvremenu primijetilo se i među novinarima i među navijačima da je Charltonova dijagnoza – teška depresija. Svi su kukali i vrtjeli glavama, a čuli smo i da je prije utakmice pred stadionom održan navijački prosvjed.

Do toga dana nisam znao baš ništa o belgijskom biznismenu Rolandu Duchateletu, 69-godišnjaku koji je zarađeno bogatstvo usmjerio na skupljanje klubova. Prodao je nedavno nakon navijačkih otpora Standard Lige, ostali su mu još Carl Zeiss Jena, španjolski Alcorcon i – Charlton.

Vidljivo strpljivi poklonici Charltona, kluba prema kojemu je srednje ime dobio i Rodney iz popularnih Mućki, doslovno ne podnose gazdu iz Belgije. Čim je dvoboj završio cijeli stadion je pljeskao igračima obaju momčadi na prikazanom (1:1) remiju, no kada se nekoliko tisuća domaćih kibica spustilo niz stepenice više nije bilo niti pljeska niti zadovoljstva.

Protest protiv Duchateleta

Počeo je polusatni prosvjed protiv Duchateleta, a jedan navijač hvatajući dah između parola, na brzinu je objasnio neupućenom gostu koji je i u Zagrebu navikao na slična okupljanja u zadnje vrijeme.

“Što mu zamjeramo? Sve! Potpuno je nesposoban za graditi uspješan klub što se jasno vidi iz momčadi koju imamo i treneru koji bi bilo gdje drugdje već 28 puta dobio otkaz. Što je najgore, uopće mu nije stalo i hladno nas laže nekakvim besmislenim obećanjima koja se uskoro redom pokazuju kao priče za malu djecu”, artikulirao je u jednom dahu stav bijesne mase i nastavio urlati sekundu zatim.  Sve je osiguravalo oko dvadeset policajaca i nekoliko redara. Nikakvog nasilja nije bilo.

Iz Engleske u međuvremenu dolaze prilično očekivane vijesti da Belgijanac nema nikakvu namjeru odstupiti. Ne brinu ga niti evidentan bojkot navijača, niti bijesni prosvjedi dijela onih koji još uvijek hodočaste sve prazniji stadion. On je kupio svoj položaj i dok ga ne odluči prodati klub je njegov. Tako su biznismeni navikli.

Istoga drugoligaškog dana u Londonu igrali su Sheffield Wednesday kod Fulhama, te Hull kod QPR-a. Na svakom od tih dvoboja okupilo se 20-ak tisuća ljudi i dokazalo da engleski nogomet ne može propasti.

Iako ih moderna pravila igre iz klasičnih navijača pretvaraju u tihe, pasivne kibice, engleska publika i dalje je vjerna svojoj tradicionalnoj krilatici ‘Navijaj za lokalni klub!’. I dalje je se drže mnogi i ne posustaju, baš obrnuto… Zemlja zaluđena loptom i tradicijom pronaći će zadovoljstvo i u klubu koji nema uspjeha niti će ga vjerojatno ikada imati. Zahtijevaju samo poštovanje i maksimalan trud svih upletenih. Jer na to su, kroz desetljeća ove viteške igre, odavno navikli.  Svjesni su svojih kapaciteta i limita, no sofisticirali su metode borbe (otkupljuju postojeće ako je ikako moguće ili osnivaju svoje) i ostaju ključan dio velike nogometne priče. Jer nogomet i navijači su nedjeljivi.

Izvor: Al Jazeera