Kako prolaze hrvatsko ulje, pršut i kiseli kupus na evropskom tržištu?

Zagorski mlinci, kakvi se prave u gotovo svakoj kući na sjeveru Hrvatske, postali su i službeno zaštićeni proizvod s oznakom zemljopisnog podrijetla. Upisani su u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla, čime su postali prepoznatljivi na području cijele Europske unije.

Prije njih još su 22 prehrambena proizvoda iz Hrvatske dobila zaštićenu oznaku izvornosti ili zemljopisnog podrijetla u EU-u. Registrirane su, među ostalim, i razne vrste pršuta, maslinovog ulja, neretvanske mandarine, kiseli kupus iz Ogulina, lička i paška janjetina, zagorski puran, slavonski kulen, istarska i paška sol. Na sve te proizvode stavlja se EU znak zaštićene oznake izvornosti, odnosno zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla, što potrošaču jamči kupnju autentičnog proizvoda.

Slab tržišni potencijal

Zaštitom se pokušava zadržati neki oblik “agrosuvereniteta”, smatra Miroslav Kuskunović, no napominje kako je “tržišni potencijal zaštićenih proizvoda iznimno mali ako se ne krene prema udruživanju poljoprivrednika i stvaranju jedinstvenih brendova, koji će se prodavati u trgovinama, a ne samo na manifestacijama i kućnom pragu”.

“Nitko ne kaže da ti zaštićeni proizvodi nisu dobri – dapače, odlični su – ali svijet za njih ne zna i istisnuti su s polica gdje je uvozna roba. Dovoljno je reći da Hrvatska uvozi hrane za tri milijarde eura i ima minus od oko milijarde, odnosno uvozi više od 40 posto potreba za hranom. To je opasan problem za jednu malu zemlju s velikim potencijalima”, upozorava.

Iz Ministarstva poljoprivrede poručuju kako žele povećati broj proizvođača koji sudjeluju u sustavu kontrole zaštićenih proizvoda, te nude pokrivanje određenih troškova proizvođačima zaštićenih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, te promidžbenih aktivnosti koje provode skupine proizvođača.

Italija daleko ispred svih

Bolji će poznavatelji prilika pohvaliti Hrvatsku jer je zaštitom 23 autohtona proizvoda postigla veliki uspjeh i pozicionirala se na 12. mjestu od svih članica Europske unije. Ukupno je na razini Unije registriran 1.441 naziv proizvoda. Daleko je ispred svih Italija, koja je zaštitila 293 proizvoda, za njom je Francuska (242), potom Španjolska (194).

U teoriji, zaštita na europskoj razini znači veću dodatnu vrijednost, bolju konkurentnost i vidljivost na tržištu, no uvijek je pitanje prati li praksa teoriju i imaju li, u konkretnom hrvatskom slučaju, proizvođači pršuta, maslinovog ulja, meda ili kulena koristi od posebne oznake koju nose ti proizvodi? Miroslav Kuskunović, novinar i analitičar u polju agrobiznisa, slaže se da “sve u teoriji lijepo zvuči i dobro je za promociju države, ali nije dobro kad pogledate tržišni potencijali tih proizvoda i koju korist donose za ekonomiju jedne zemlje”.

“Na listi proizvoda koje je Hrvatska zaštitila vrlo je malo proizvoda koji su poznati izvan granica Hrvatske i još poraznije je da i za one proizvode kojima se hvalimo da imamo potencijal nemamo sirovinu. Hrvatska je jedan od najvećih uvoznika svinjskog mesa u EU-u. Uvozimo danske i njemačke svinjske butove da bismo prodavali pršute s oznakom EU kvalitete. Isto je i s kulenom”, ukazuje Kuskunović.

Smatra da je “zaštita jedna od sporednih stvari u pozicioniranju države na globalnom tržištu hrane, jer sve zemlje u regiji, uključujući i Hrvatsku, imaju ozbiljan pad i zaostajanje u poljoprivrednoj proizvodnji i gube utrku sa svjetskom konkurencijom”. Svoje tvrdnje ilustrira podatkom po kojem je vrijednost hrvatske poljoprivrede pala na 16 milijardi kuna (2,14 milijardi eura), dok je 2008. bila na 22 milijarde (2,95 milijardi eura), a daleke 1990.  čak 30 milijardi (četiri milijarde eura).

“Police hrvatskih trgovina pune se stranom hranom. Uvozimo sve i imamo sve veći deficit u robnoj razmjeni, pa je hvaljenje zaštitom autohtonosti proizvoda na EU razini samo za naše unutrašnje, političke svrhe. Koja je svrha da proizvodimo kulen za koji nitko ne zna u EU-u ili svijetu, osim naših mladih, koji sve više iz Slavonije sele u Irsku i isti taj kulen, koji su najčešće kupili na crno od nekog u Slavoniji, nose sa sobom u bijeli svijet? Bolje bi bilo da ti mladi ljudi imaju perspektivu i mogu raditi u jakim poljoprivrednim tvrtkama i živjeti dostojanstveno”, ukazuje Kuskunović.

Nesuglasice susjeda

Budući da u pripremi raznih prehrambenih proizvoda vuku slične korijene, bivše jugoslavenske republike, a danas samostalne države imaju i određene “nesuglasice”, i međusobno i sa susjedima iz Italije, primjerice.

“Sporovi o zaštiti odnose jako puno energije i novca. Primjer terana, vina o kojem se Hrvatska sporila sa Slovenijom, godinama je punio medije kao da je riječ o proizvodu od kojeg se puno zarađuje. Vrijednost proizvodnje terana u Hrvatskoj je nekoliko milijuna kuna, a to jedan prosječno veliki poljoprivrednik danas dobije kroz poticaje od države i iz EU fondova. I ta prepiranja imaju svrhu da se stave u kontekst političkih elita, koje, kao, tako štite naše proizvode”, objašnjava Kuskunović.

Spriječiti parazitsko ponašanje

Prema mišljenju Harisa Hasića, važno je “kupcima garantovati da proizvodi zaista potječu sa geografskog lokaliteta za koji je naznačeno na ambalaži […] jer vlašićki i sarajevski sir nisu isto”.

“Uslijed činjenice da je nastao na nekom geografskom lokalitetu proizvod može imati bolje karakteristike, a kao rezultat utjecaja posebnih ljudskih i prirodnih faktora sa tog geografskog lokaliteta. U interesu je korisnika i kupaca, a samim tim i proizvođača i države, da se poveća doza sigurnosti u lokalitet poticanja proizvoda. Dodatno, tako se sprečava parazitsko ponašanje proizvođača koji proizvode određeni proizvod izvan tog lokaliteta”, objašnjava.

Navodi i kako “EU voli kada neke zemlje idu zajedno u zaštitu, a još bolje bi bilo kada bismo mi svi u ovoj regiji bili pametniji, pa zajedno štitili neke proizvode koje svi proizvodimo i zajedno ih izvozili i pozicionirali na globalnom tržištu hrane”.

Porast vrijednosti zaštićenih proizvoda

O potrebi zajedničkog djelovanja, a ne nepotrebnog ulaska u sporove govore i drugi Al Jazeerini sugovornici. Harisu Hasiću, docentu na Pravnom fakultetu Univerziteta u Travniku i stručnjaku za zaštitu intelektualnog vlasništva, priče „” tome da žele registrovati burek ili ćevape u Sloveniji, a sudžuk u Dubrovniku su glasine, često neutemeljene i huškačke”.

Prema njegovim riječima, za državu i društvo takav je oblik zaštite proizvodnje koristan jer “omogućava da se zaštiti odlična reputacija posebnih proizvoda, a posredno i njihov kvalitet za budućnost te da se na taj način osigura njihova veća vrijednost na tržištu”. “Veliki benefit za proizvođače jest i izgradnja reputacije i marketinga proizvoda te da osiguraju veću prepoznatljivost (kao brenda) proizvoda u pitanju”, kaže Hasić.

Upućuje i na eksperiment u Tajlandu, gdje su, kako prenosi, utvrdili da su “uvođenjem zaštite geografskih oznaka proizvodi koji su nosili te oznake znatno porasli u vrijednosti”. “Ti proizvodi su stavljani na tržište po 30 posto većim cijenama i doživjeli veći nivo prodaje nego prije no što su označeni geografskim oznakama porijekla”, kaže.

Četiri zahtjeva za zaštitu oznaka u BiH

I države koje nisu članice Europske unije mogu zaštititi svoje poljoprivredne i prehrambene proizvode uz uvjet da usklade domaće zakone s europskima u dijelu koji se odnosi na registraciju oznaka podrijetla, zemljopisnog podrijetla i zajamčeno tradicionalnog specijaliteta. U proteklih godinu dana Bosna i Hercegovina napravila je nekoliko koraka u tom smjeru, a Agenciji za sigurnost hrane podnesena su četiri zahtjeva za zaštitu oznaka – jedan za zaštitu oznaka podrijetla (livanjski izvorni sir) i tri za zaštitu oznaka zemljopisnog podrijetla (livanjski sir, visočka pečenica i nevesinjski krumpir).

“Očekujemo da će Vijeće ministara Bosne i Hercegovine na jednoj od sljedećih sjednica donijeti odluku o imenovanju komisije za registraciju oznaka porijekla, oznaka geografskog porijekla i oznaka garantovano tradicionalnog specijaliteta prehrambenih proizvoda u Bosni i Hercegovini kako bi se mogao provesti postupak registracije oznaka za prehrambene proizvode za koje su podneseni zahtjevi”, kaže Džemil Hajrić, direktor Agencije za sigurnost hrane Bosne i Hercegovine.

Bolje dogovor nego svađa

Umjesto bespotrebnih i dugotrajnih sporova Kuskunović predlaže suradnju, međusobnu razmjenu iskustava, a pogotovo da članice Europske unije, poput Hrvatske i Slovenije, pomognu zemljama u regiji da se spreme za ulazak na EU tržište poljoprivrede i hrane jer će se “svima dogoditi isto”.

“Političke elite će pričati o velikim EU fondovima, a vrijednost poljoprivrede i proizvodnje će nam padati i poljoprivreda nazadovati. Vjerujem da ćemo mi i dalje naše sitne svađe i nacionalizme preseliti i u EU, pa ćemo se svađati zbog zaštite sličnih proizvoda, dok će nam europsko meso, vino, voće i povrće uzimati police i urušavati našu proizvodnju. I to je ono što nismo do sada naučili – da pokušamo biti pametniji i konkurentniji. I čudimo se što nam mladi odlaze, a sela ostaju pusta”, konstatira Kuskunović.

Dodaje i kako agencija kojoj je na čelu “dosad nije službenim putem obaviještena o eventualnim nesporazumima ili sporovima [sa susjedima] u vezi s korištenjem oznaka porijekla, geografskog porijekla i garantovano tradicionalnog specijaliteta u Bosni i Hercegovini”.

‘Praška šunka’ i iz Srbije

Republika Srbija dosad je na listu stavila 46 poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (ne računajući vode, vina i jaka alkoholna pića) koji su zaštićeni nekom od oznaka zemljopisnog podrijetla. Prije svega su to tipični sirevi, mesni proizvodi iz Srijema, Sjenice i sa Zlatibora, neke vrste meda, maline iz Arilja, leskovački ajvar, futoški svježi i kiseli kupus… Ne vode nijedan spor s drugim državama u vezi s nekim proizvodom koji ima zaštićeno zemljopisno podrijetlo, kažu u tamošnjem Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, te napominju i kako “svi proizvodi koji nose neku od oznaka geografskog porekla u Srbiji već uživaju zaštitu na nacionalnom nivou, a takođe u svom nazivu sadrže geografsku indikaciju, te kao takvi ne bi mogli da budu predmet zaštite neke druge države”.

Podsjećaju na uspješno obavljene pregovore koje su imali s Europskom komisijom i Ministarstvom poljoprivrede Češke “u vezi sa dobijanjem prelaznog perioda od tri godine za mesnu industriju Srbije za korišćenje naziva ‘praška šunka’, koja je zaštićena oznakom ‘garantovano tradicionalni specijalitet'”.

“Zakonodavstvo EU-a omogućuje da u slučaju naziva ‘zaštićenog imena porekla’ ili ‘zaštićene geografske oznake’ koji isto označavaju međugranično geografsko područje (npr. regiju, planinu, reku…) i gde je isti ili sličan način proizvodnje sa identičnim svojstvima proizvoda u odnosu na one proizvedene u susednim područjima, udruženja proizvođača iz različitih zemalja mogu podneti zajednički zahtev za registraciju”, ukazuju u Beogradu.

Izvor: Al Jazeera