Ni Jevreji niti Bošnjaci nisu bili u poziciji da se mogu braniti

„Težište treba posebno fokusirati na istrajnost u radu na svemu što je vezano za genocid u Srebrenici – upisujući pri tome Srebrenicu svjesno u naša srca, a ne zaboravljajući ni druge dijelove Bosne i Hercegovine –, potrebno je naročito poticati jačanje naučno-istraživačkog i edukacijskog aspekta, radeći na svemu onome što doprinosi kanoniziranju sjećanja na genocid u Srebrenici u kulturnom pamćenju društva, kako u lokalnom tako i u globalnom pogledu”, kaže Anisa Hasanhodžić, doktorica političkih nauka koja je svoju doktorsku disertaciju Genocid u Srebrenici između komunikativnog i kulturnog pamćenja odbranila na Univerzitetu u Beču. 

Sa dr. Hasanhodžić razgovaramo o Srebrenici, poveznicama holokausta i genocida, o komunikativnom i kulturnom sjećanju.

• Šta Vas je, kao rođenu Tuzlanku motiviralo da se u svom radu bavite istraživanjem holokausta i genocidom u Srebrenici?

Moje razmišljanje, rad, ponašanje u velikoj su mjeri bili motivisani ratom i svim što se tada događalo. Imala sam devet godina kad je počeo. Moja porodica, sa kojom sam rat provela u Bosni i Hercegovini, usadila mi je vrijednosti o poštovanju drugih i drugačijih, te prenijela ljubav prema naučnom radu, kao i prema ljepotama i šarolikosti moje zemlje Bosne i Hercegovine, što je, velikim dijelom, i bila moja inspiracija pri odabiru istraživačkih tema.

Ono što je direktno motiviralo taj rad bio je projekat programa Evropske unije Evropa za građane o holokaustu u Bosni i Hercegovini za koji sam aplicirala ispred Republike Austrije i isti dobila kao naučni saradnik pri Austrijskoj akademiji nauka, u timu pod vodstvom profesorice Heidemarie Uhl, specijaliste za holokaust i kulturu sjećanja. Istovremeno sam na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beču završavala doktorat na temu sjećanja na genocid u Srebrenici. To su bile teške i naporne teme a i danas je tako, ali i osjećaj da odužujete dug ljudima koji nisu bili u poziciji da se suprotstave silama jačim od njih u tim trenucima.

Nakon tri knjige o holokaustu – rađene u sklopu projekata podržanih od više austrijskih i evropskih fondova za istraživanje – koje sam napisala skupa sa kolegom mr.sc. Rifetom Rustemovićem: Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i Hercegovini i holokaust (2015), Žrtve holokausta u Bosni i Hercegovini: portreti i sjećanja (2017), te knjige o austrijskim jevrejskim izbjeglicama u Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu koja uskoro izlazi iz štampe, trenutno radim i na prevođenju moje disertacije (Der Genozid in Srebrenica zwischen kommunikativem und kulturellem Gedächtnis) sa njemačkog i njenom objavljivanju na bosanskom jeziku.

• Ovogodišnji ukop žrtava genocida u Srebrenici bit će naročito specifičan iz dva razloga: okupljanja će biti reducirana zbog COVID-a 19, te se navršava 25 godina od ovog zločina. Koliko se u protekle dvije i po decenije uspjelo formirati kolektivno sjećanje na genocid u Srebrenici?

Da, ove godine uz 25. godišnjicu genocida u Srebrenici biće reduciran broj prisutnih, ali zasigurno neće biti reducirana bol za najdražima, neće biti reducirana riječ o težini genocida.

Svaka godina poslije 1995. davala je snagu, težinu, jačinu našem kolektivnom sjećanju na genocid u Srebrenici. Od prvog okupljanja pred ulazom u bivšu Fabriku akumulatora u julu 2000. godine, preko osnivanja „Fondacije Srebrenica-Potočari Spomen obilježje i mezarje“ naredne godine, prvih ukopa žrtava genocida tokom 2003. godine, zatim i „Zakona o Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine“ donešenog prije 13 godina, te osnivanja muzeja unutar Memorijalnog centra i otvaranja stalne postavke u februaru 2017. godine, evidentno je koliko veliku ulogu je imalo mjesto na kojem je sve i počelo, 11. jula 1995. godine – jer zapravo, sjećanje kao kategorija i „traži“ mjesto. Stoga ne čudi da su jedna od najvažnijih stavki u formiranju kolektivnog sjećanja na genocid u Srebrenici upravo Potočari odnosno Memorijalni centar i mezarje za žrtve genocida. Oni danas, dvadesetipet godina nakon genocida, zahvaljujući ponajprije neumornom aktivizmu žena Srebrenice i Podrinja – činjenica koja se, također, nikada ne smije zaboraviti –, čine jedan krajolik sjećanja, Srebrenicu kao mjesto sjećanja – „lieu de mémoire“ (Pierre Nora), mnemotop i početka i kraja, mjesto koje je već dobrano postalo prepoznato u svijetu kao sintagma onog čuvenog „Nikad više!“ izrečenog nakon Nirnberških procesa, i nažalost ponovljenog, nakon genocida u Srebrenici.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Sjećanje na mrtve, odavanje pošte mrtvima, preteča je kulture sjećanja. Memorijalni centar nas podsjeća na genocid u Srebrenici, a hiljade mrtvih tijela, njihovi nišani, svjedoče protiv zaborava, jednog od osnovnih zakona života. Društveno sjećanje je pak, manje vjerovatno, povezano je sa većim naporima i naslanja se na institucionalizaciju. Za održavanje sjećanja kroz vrijeme oduvijek je bila potrebna interakcija između psihe, samosvijesti, društva i kulture. U ovom slučaju mezarje – borba za njegovu lokaciju bila je jedan vid lokalnog odgovora na genocid –, na globalnom nivou ima i funkciju spomenika, koji sam po sebi predstavlja jedan vid ultimativnog prevođenja komunikativnog u kulturno pamćenje sa ciljem prenošenja sjećanja i narednim generacijama. Još jedan specifikum ovog historijskog monumenta kao takvog jeste i to da govori za svaku žrtvu ponaosob i time se nadovezuje na jedan savremeni trend – personalizaciju sjećanja, isticanje u prvi plan ličnih priča preko kojih se ostvaruje emotivna povezanost sa žrtvama.

Sa druge strane, politika, naučna istraživanja, presude suda u Den Haagu, svi koji se bave dokazivanjem i činjenicama vezanim za genocid u Srebrenici, te edukacijskim i kulturnim radom, doprinose jačanju kolektivnog sjećanja, najprije u smislu komunikativnog a potom i kulturnog pamćenja, koje će samo po sebi vremenom sigurno biti sve jače i postojanije kako u naučnim krugovima, tako i u našoj populaciji, ali i u društvu na globalnom nivou.

• Možete li napraviti paralelu u formiranju kolektivnog sjećanja Jevreja o holokaustu i Bošnjaka o genocidu u Srebrenici?

Ono što je zajedničko za formiranje kolektivnog sjećanja Jevreja i kolektivnog sjećanja Bošnjaka su žrtve, odnosno žrtve holokausta i žrtve genocida. Sve ostalo je specifikum uslova, vremena, sile, prostora… Polazna paralela je možda i najbitnija, ni Jevreji niti Bošnjaci nisu bili u poziciji da se mogu braniti i odbraniti.

Što se tiče Bošnjaka poslije tragedije koja se dogodila, mi smo imali veoma jake sile koje su negirale sve što se događalo i kako se dogodilo. Procesi pred sudom u Den Haagu i donošenje presude o genocidu veliko su priznanje, ali ono sa čim se Bošnjaci i danas moraju nositi i boriti je negacija odnosno poricanje genocida koja dolazi iz nekih država, a što po nekim definicijama predstavlja posljednju fazu genocida. Stoga je i zabrana negiranje genocida u Srebrenici jedan od ciljeva kojem se treba težiti radi istine, pravde i mira u Bosni i Hercegovini.

Na umu stalno trebamo imati i činjenicu da je vrijeme važan faktor u formiranju kolektivnog sjećanja tj. pamćenja. Željela bih stoga još ukazati na osnovne pojmove vezane uz nastanak zajedničkog sjećanja, koje dijelimo na komunikativno i kulturno pamćenje, prema podjeli baziranoj na izvanrednom teorijskom radu o društvenom sjećanju i pamćenju supružnika Jana i Alajde (Aleida) Assmann, sa kojom sam na Austrijskoj akademiji nauka imala priliku i surađivati. Komunikativno pamćenje je generacijsko sjećanje, bazira se na nosiocima – onima koji su određenim događajima lično svjedočili –, i obuhvata period od 80 do 100 godina, odnosno period od 3 do 4 generacije koje međusobno komuniciraju i razmjenjuju sjećanja o prošlom događaju. Svjedoci smo danas, nekih 75 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, da je članova jevrejske zajednice koji su bili svjedoci i žrtve holokausta svakim danom sve manje. Sjećanje na holokaust time polahko prelazi iz komunikativnog pamćenja u kulturno, jer ono što je danas još živo sjećanje nakon određenog vremena društvu biva dostupno samo kroz različite medije.

Sjećanje na genocid u Srebrenici ima svoje mjesto u komunikativnom pamćenju bosanskohercegovačkog društva, kao i u svijetu. Žrtve su još uvijek tu, prenose nam svoje priče; još čekamo presudu ratnom zločincu Mladiću… A upravo polovina vremena potrebnog za prelazak prošlog događaja u kulturno pamćenje zajednice, nekih 40 godina, čini kritični prag, kada oni koji su za vrijeme određenog događaja bili odrasli počinju sa povlačenjem iz javnog života. Ovaj prelazni period karakteriše i intenziviranje rada na sakupljanju arhivskog materijala sa ciljem očuvanja sjećanja na prošle događaje. U ovom periodu važno je vrijedno raditi na prikupljanju svjedočanstava svjedoka („oral history“) i njihovih životnih priča. Ono što nas i danas u vezi holokausta duboko dotiče su svakako životne priče. Selma Leydesdorff, profesorice oralne historije i kulture na Univerzitetu u Amsterdamu, holandska Jevrejka kojoj je u holokaustu veliki dio porodice stradao u koncentracionom logoru Sobibor u Poljskoj, dala je glas ženama Srebrenice i njene okoline, preživjelim žrtvama genocida, kroz knjigu Prošlost ostaviti iza nas. Istorija žena Srebrenice (2009), koja izvrsno prikazuje zašto su bitne priče običnih ljudi, zašto historija nije samo skup zvaničnih dokumenata. Priče žrtava holokausta, jednako kao i priče žrtava i preživjelih u genocidu u Srebrenici, pripadaju nama svima, pripadaju čovječanstvu i to zbog činjenice da su, prema riječima prof. Leydesdorff, znanje i sjećanje (znati i sjećati se) dvije strane istog procesa: dio trajnog procesa žaljenja i potreba da se tim strašnim događajima priskrbi pravo mjesto u historiji.

U kulturnom pamćenju prenosimo ne toliko neposredna iskustva, koliko smisao određenog momenta u prošlosti. Interesantna je i vrijedna spomena činjenica da već sada i strani naučnici u svojim radovima Srebrenicu predstavljaju kao ikonografsku riječ izvan bosanskog konteksta, da i po njima Srebrenica znači nešto što čak i ne mora biti izgovoreno. Kulturno pamćenje u sebi nosi nešto sakralno. To je historija koje se sjećamo, sa normativnom i formativnom snagom, koja kao takva osigurava kolektivni identitet grupe.

• Smatrate li da postoje aktivnosti koje su Bošnjaci trebali, u osnaživanju svog kolektivnog sjećanja, naučiti od Jevreja?

Prema riječima američkog naučnika profesora Erica Kandela – Jevreja rođenog u Beču, dobitnika Nobelove nagrade za medicinu za istraživanja u području pamćenja, sa kojim sam imala priliku i razgovarati –, mi smo ono što jesmo, upravo zbog onoga što učimo i onoga što pamtimo tj. onoga čega se sjećamo. U tom smislu su i jevrejska vjerska naredba „Zachor!“ (hebr. Sjećaj se!) kao i islamska „Ikre‘!“ (ar. Uči, čitaj!) izuzetno povezane i obje nas uče onome što je važno, kako bismo, slijedeći i moralne postulate, na ispravan način, postali onakvi kakvi treba da budemo.

A svoje kolektivno sjećanje svako društvo mora izgraditi samo za sebe, pamteći onoliko koliko želi da pamti i kako želi da pamti i onda ste to vi, vaša zajednica, vaša zemlja i vaše specifičnosti. To je polazna osnova.

Što se tiče učenja od drugih, to može itekako pomoći zajednici sa istim ili sličnim problemima. Kolektivno sjećanje kao pamćenje koje protokom vremena dobiva novu dimenziju, kad je u pitanju holokaust, ima u sebi argumente koji bi za Bošnjake mogli biti jako korisni ne samo u naučnom, nego i u političkom i moralnom pogledu.

• Koliko specifičost bošnjačke kulture i ovog podneblja doprinosi, to jest otežava formiranju kulturnog i kolektivnog sjećanja?

Ovdje bih mogla odgovor početi i vezati ga za početak uz prethodna pitanja; ja bih rekla da specifičnost bošnjačke kulture i uopšte historijat ovog podneblja, uključujući sve narode koji ovdje žive, daje specifikum formiranju kolektivnog tj. kulturnog sjećanja.

Svaka zajednica, ovdje govorimo o Bošnjacima, mora imati i nadograđivati u vremenu svoje kolektivno sjećanje, ali i istovremeno biti osjetljiva na kolektivna sjećanja drugih zajednica. To se može postići samo uz kritičnu masu koja može braniti činjenice koje su čvrsto dokazane.

Znači istina samo može biti ta koju treba zazivati, dokazivati činjenice i biti istrajan u tome. Ja bih rekla da formiranje kolektivnog, kulturnog sjećanja nije uopšte problematično, ali da istrajnost, promocija i življenje sa tim još uvijek predstavlja problem ovog podneblja.

• Koliko su Bošnjaci i prijatelji BiH uspjeli istinu o genocidu u Srebrenici učiniti dijelom diskursa u savremenim istraživanjima o genocidu?

Sigurno se uradilo puno, iako ne izgleda možda tako nekima. To je materija koja traži vrijeme, kvalificirane ljude, dobru političku situaciju u državi a pogodno tlo i u svijetu, ali što vrijeme više odmiče kristaliziraju se svojom snagom činjenice, pojmovi, podaci. Mogućnost širenja istine o genocidu u Srebrenicu dobiva sve više prostora i u političkim, a posebno u naučnim krugovima, mada moram naglasiti da za sada u naučno-istraživačkom opusu na temu genocida u Srebrenici preovladavaju ozbiljni radovi stranih autora odnosno radovi na stranim jezicima, no svakako ne treba zanemariti ni doprinose domaćih institucija koji su dijelom tu literaturu preveli i objavili u Bosni i Hercegovini. Domaći doprinos ovoj temi najčešće je baziran na biografskim djelima, koja također čine jedan poseban i važan aspekt u formiranju kolektivnog sjećanja.

Istina se mora stalno prozivati, sva istraživanja kako u našoj zemlji kao i svih prijatelja u svijetu koji se bave ovom temom moraju biti stalno prisutna i aktivna na svim mjestima i prezentacijama činjenica, istraživanja, radova i njihovim stalnim potvrđivanjem u savremenim oblicima istraživanja o genocidu.

• Kako je u javnom prostoru našeg regiona, ali i globalno do sada iskomuniciran obim dešavanja povezanih sa genocidom u Srebrenici?

U knjizi Sjećanje u globalnom dobu: Holokaust Daniel Levy i Natan Sznaider konstatuju da nam moderna tehnologija omogućava da budemo daleko, a ujedno ipak i na mjestu nekog događaja, tako da čak i genocid „u okviru kosmopolitskog društva“ putem medija može ući „u svaku dnevnu sobu“. Činjenica je to koja omogućava da se mnogima u svijetu, barem svakog 11. jula, lakše približi sjećanje na genocid u Srebrenici.

Što se tiče obima dešavanja i iskomuniciranosti vezano za genocid u Srebrenici treba biti prvo zadovoljan i zahvaliti se svima onima, svjetski poznatim ličnostima jednako kao i svakoj drugoj osobi, koji su u ovom periodu do sada bili aktivni, koji su – kako na nacionalnom, tako i na regionalnom i supranacionalnom nivou – istrajavali u dokazivanju činjenica, stanja u Srebrenici i genocida u Srebrenici. Jer to su pozitivne stvari i mislim da to treba staviti u prvi plan. A ono što se još moglo vjerovatno uraditi, a nije iz nekih razloga, mislim da će se sigurno nadoknaditi. Ali bih podvukla činjenicu da sve više ima ozbiljnih angažmana, naročito mladih ljudi koji su odgovorni prije svega prema historiji, prema stvarnim činjenicama i koji žele da se sve postavi na svoje mjesto bez ikakvih negativnih konotacija. Puno je „otvorenih polja“ koja treba iskoristiti i nauka prije svega, a i politika, da bi se stvorili preduslovi za miran život na ovim prostorima uz uvažavanje činjenica o genocidu u Srebrenici.

• Koliko je važno da se nastavi sa upoznavanjem budućih generacija u vezi genocida u Srebrenici i postoje li konkretni koraci koji bi trebali doprinijeti očuvanju kolektivnog sjećanja i na koji način bi se to moglo postići?

Barbara Misztal u svome djelu Teorije društvenog sjećanja podsjeća na jedno zapažanje Morisa Albvaksa (Maurice Halbwachs), začetnika teorije kolektivnog sjećanja, da su kapitalizam i tehnologija (u smislu sukcesivnog prilagođavanja svih područja društvenog života na područje proizvodnje) zahtijevali jednu vrstu dezintegracije kolektivnog pamćenja. Očuvanje sjećanja danas je tako postalo primarni cilj mnogim društvima. Mogući uzrok – otuđenje ljudi kako od drugih, tako i od samih sebe. Jedan od centralnih motiva očuvanja sjećanja jeste prepoznavanja bola, naročito bola drugih, i upravo se ovaj lajtmotiv nalazi u središtu paradigme moderne kulture sjećanja, okrenute prema budućnosti. Orwelova opaska o tome da onaj „ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost; ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost“, uvijek je jednako aktuelna. Kada govorimo o očuvanju sjećanja na genocid u Srebrenici, ove riječi, naročito politički predstavnici Bošnjaka ne smiju izgubiti iz vida. Jer njegujući sjećanje na genocid u Srebrenici, istovremeno vodimo računa i o tome da nepravda nanešena žrtvama genocida – stradalima i preživjelima –, od strane zločinaca – izvršilaca, ali i saučesnika, uključujući i snage UN-a –, također ne postane žrtva, žrtva zaborava.

Upoznavanje budućih generacija sa onim što se desilo u Srebrenici u julu 1995. godine važno je i potrebno, ali kako da to zaživi u ljudima kao dio prostora, dio društvenog i političkog života? Konkretni koraci vezani uz jačanje kulture sjećanja su na obrazovanju, naučnim krugovima, na politici, na porodici, da bi to sve probudilo želju, interesovanje svakog individualca u većoj ili manjoj mjeri kao osnovne jedinice društva. Mi kao narod moramo znati da koliko učimo o Srebrenici i svim tragedijama koje su nam se dogodile u ratu, tim svojim znanjima ćemo dati veće priznanje ako ih proširimo i na globalnu širinu i uključimo se što više u svjetske, naučne organizacije i istraživanja.

U mojoj disertaciji bavila sam se pitanjem na koji način je moguće prevesti sjećanje na genocid u Srebrenici iz komunikativnog u kulturno pamćenje društva – na lokalnom i globalnom nivou, te ga na taj način sačuvati za buduće generacije. Važno je napomenuti da svako od nas može tome na svoj način doprinijeti, jer se, prema riječima Jana Assmanna, najznačajnijeg teoretičara kulturnog pamćenja, oko pojma sjećanja gradi „jedna nova paradigma kulturalnih nauka koja omogućava da se najraznovrsniji kulturni fenomeni i područja – umjetnost i književnost, politika i društvo, religija i pravo – sagledaju u novom svjetlu.“ Fotografije, umjetničke slike, cvijet Srebrenice kao simbol, literarna djela, memoari i druga autobiografska djela, igrani filmovi, pozorišni komadi, muzička djela, skulpture, umjetničke instalacije, projekti oralne historije i izložbe, zajedno sa naučnim radovima, tematskim konferencijama, obilježavanjima godišnjica genocida u Srebrenici i okupljanjima 11. jula u Potočarima, ali i u bh. dijaspori i drugdje u svijetu, tematskim akcijama poput Marša mira, okupljanjima svakog 11. dana u mjesecu na trgu u Tuzli i sl., edukacijskim projektima (ljetnim školama, predavanjima, redovnim školskim posjetama Memorijalnom centru u Potočarima, ekskurzijama, omladinskim kampovima i dr.), mnogobrojnim parlamentarnim odlukama i rezolucijama, stotinama hiljada stranica sudskih procesa protiv osuđenih ratnih zločinaca, multidisciplinarnim angažmanom Memorijalnog centra u Potočarima, dokumentacijskim centrom, spomen sobom, muzejem, te mezarjem kao ultimativnim svjedokom, predstavljaju dio korpusa kolektivnog pamćenja genocida u Srebrenici. Na nama je da ga jačamo, čuvamo, kanoniziramo i prenesemo u amanet generacijama koje će tek doći.

Izvor: Al Jazeera