Nema tijela – nema zločina

Počinioci masovnih zločina u ratovima vođenim po raspadu Jugoslavije posebnu inventivnost pokazali su prilikom uništavanja dokaza! Sistematično planirani i počinjeni masovni zločini, posebno zločini genocida, sadrže i tu vrlo bitnu fazu. Svijest o političkoj šteti od razotkrivanja zločina, o moralnoj odgovornosti, a iznad svega o kriminogenosti i pravnoj kažnjivosti ključni su razlozi za to. Prioritetni motiv je svakako izbjegavanje pravne sankcije i prikrivanje razmjera zločina. Počinioci najčešće pribjegavaju zloupotrebi istražno-pravnog postulata da dokazivanje zločina podrazumijeva pored utvrđivanja mjesta zločina, oružja, okolnosti, tragova itd. i pronalazak tijela žrtve. Nema tijela – nema zločina. To je otprilike princip na kojem se u mnogim slučajevima zasniva taktika prikrivanje i uništavanje dokaza. 

Nema tijela – nema zločina

Međutim, iako je zločinački princip „nema tijela – nema zločina“ u mnogim sudskim predmetima razotkriven i nije spriječio donošenje presuda, njegova primjena danas je osnovna prepreka pronalasku još preko 11000 nestalih u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Od tog broja više od 7000 je nestalih u BiH, na Kosovu oko 1700, Hrvatska traži još 1570, a Crna Gora 60. Prema statistikama Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) na ovim prostorima pronađeno je oko 70 posto nestalih u posljednjim ratovima.

Realna je pretpostavka da visok procenat nestalih nikada neće biti pronađen. Razlog nisu samo protok vremena, djelovanja prirodnih procesa raspadanja tijela koja su ostala na otvorenom, nego i svjesno i vrlo organizirano i stručno uništavane posmrtnih ostataka žrtava kako bi se zločin prikrio.

Jedan od poznatijih slučajeva (pokušaja) uništavanja je operacija „Dubina 2“ koju je poduzeo srbijanski MUP nakon što je u aprilu 1999. godine iz Dunava kod Kladova isplivala hladnjača puna leševa kosovskih Albanaca. MUP Srbije je tada organizirao prebacivanje tijela u masovnu grobnicu iskopanu na policijskom kompleksu u Batajnici. Prije zakopavanja tijela su prekrivena starim gumama, zatim polivena benzinom, spaljena, a onda zatrpana. I ovaj naknadni zločin je razotkriven dvije godine kasnije (nakon smjene Miloševića) obzirom da je u izvršenje bilo uključeno jako puno ljudi te da se u Batajnici pokušalo sakriti i uništiti 744 tijela!

Ove operacije uništavanja dokaza pod očiglednim potpunim patronatom države istražio je Fond za humanitarno pravo (FHP) u čijem dosijeu su navedena imena 110 učesnika operacije, od vozača, rukovalaca bagerima do naredbodavaca. Međutim, procesuiranje je prošlo u znaku zataškavanja pred tužilaštvom i sudom u Srbiji tako da su vinovnici ostali do danas nekažnjeni. Tokom istraživanja, kada bi FHP tražio podatke od Ministarstva odbrane Srbije o oficirima Vojske Jugoslavije zaduženim za asanciju terena, takvi podaci su uskraćivani uz obrazloženje da se radi „o poverljivim podacima, čijim bi se otkrivanjem ugrozila privatnost lica o kojima je reč i ugrozila bezbednost zemlje!“ Dakle, prikrivanjem zločina postiže se sigurnost države?! U još nekoliko grobnica po Srbiji pronađeno je ukupno 941 tijelo kosovskih Albanaca, a kako je navedeno institucije u Prištini još 1700 ljudi vode kao nestale.

Spaljivanje do uništenja

Metodologija uništavanja tragova zločina u BiH zasniva se na istom šablonu. Najveći broj tijela bačenih u Drinu, jezero Perućac i druge vodotoke nikad neće biti pronađen. Nadalje, zločini počinjeni spaljivanjem živih ljudi što se desilo u Višegradu, u selima oko Miljevine i na još nekoliko lokacija također su bez posmrtnih ostataka žrtava, kao i zločini nakon kojih je spaljivanje bilo temeljito planirano i provođeno kako bi se onemogućio bilo kakav kasniji forenzički dokazni postupak.

Vojska Republike Srpske je, što se otkriva iz zaplijenjenih dokumenata, prakticirala je postupak “asanacije terena” upravo metodom spaljivanja do potpunog uništenja ostataka, iako Ženevske i Haška konvencija nalažu dostojanstven postupak s tijelima poginulih civila i neprijateljskih vojnika (sahranjivanje i obilježavanje). U Izvještaju saniteta Brigade Birač, trećeg bataljona VRS iz Trnova nalaže se „sakupljanje ekstremiteta i kostiju na posebnu gomilu i izvršiti ponovo paljenje motornim uljem, naftom ili benzinom, ogrevnim drvetom, a potom izvršiti zatrpavanje rovokopačem (…) ne smije da ostane koštanih ostataka, a pogotovo mekog tkiva.”  U dokumentu koji je u novembru 1992. godine potpisao major Svetozar Trkulja naređuje se upravo takav postupak sa tijelima žrtava zločina u okolini Trnova. Činjenica da u BiH još nije pronađeno preko 7000 žrtava ukazuje je da ovakav postupak vjrovatno bio raširena praksa.

Međutim, bilo je i slučajeva potpunog zanemarivaja strategije prikrivanja, posebno na početku rata, što bi izazvalo reakciju obavještajno-sigurnosnih organa, a s druge strane omogućilo svjedocima, medijima i sudovima da razotkriju i procesuiraju zločine.  Burne intervencije „bezbednjaka“ VRS i srpske policije ukazivale su koliko je zapravo prikrivanje za njih bilo bitno. Eklatantan primjer je dokument koji se odnosi na prve mjesece rata u Brčkom.

Na VMA uništavana tijela!

Obavještajni oficir iz Komande Istočnobosanskog korpusa (IBK) VRS u septembru 1992. godine, osim što detaljno opisuje stanje u okupiranom Brčkom, on Glavni štab VRS alarmantno upozorava na „povećan pritisak svjetske javnosti zbog događaja u objektu „Luka“ jer je „muslimanski i hrvatski živalj izvođen iz kuće i likvidiran pred kućama i u prisustvu svjedoka. Takve likvidacije su vršene nestručno i javno i bile su dostupne svima. (…) Po izjavi predsjednika opštine Ristanić Đorđa ubijeno je 300 ljudi. On se lično ne uzbuđuje zbog toga. Kada su određeni organi upozoravali da se nešto poduzme u smislu neoticanja podataka, odgovarao je da ga to ne interesuje i da su daleko veće grobnice u Prijedoru. Leševi su zakopani a na to je posut građevinski materijal od srušenih džamija,“ stoji u analizi šefa obavještajaca IBK VRS kapetana Simeuna Čuturića.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Nadalje, Čuturić upozorava da su za zločine svjetski mediji i javnost na Zapadu već saznali iz iskaza razmijenjenih zarobljenika i oslobođenih logoraša. „Velika je greška što se takva lica razmjenjuju“, navodi srpski obavještajac. Ako znamo šta se tokom rata događalo u Brčkom, ne treba nas čuditi odsustvo bilo kakvog moralnog odnosa prema događajima i žrtvama. Stoga je zanimljivo insistiranje na konspiraciji zločina.

Najzanimljiviji je odjeljak koji ukazuje na razrađenu praksu saradnje srpskih snaga sa Vojno-medicinskom akademijom (VMA) u Beogradu na prikrivanju tijela žrtava i to još iz perioda agresije na Hrvatsku 1991. godine.

„Određeni dio organa iz vojske i SUP-a kao i Simo Radovanović (instruktor kapetana Dragana) predlagali su civilnoj vlasti da se, u saradnji sa stručnim timom VMA, prevezu leševi na bezbjedno mjesto kako je to vršeno i u Baranji i na ostalim ratištima na šta je VMA pozitivno odgovorila,“ piše kapetan Čuturić.

^{Faksimil 2 – Izvještaj obavještajca IBK VRS  (ustupljeno Al Jazeeri)}

Na kraju Čuturić naglašava važnost da se zaštiti odliv podataka o zločinima jer „ako to ne učinimo, posljedice će biti veće a grad Brčko će se pominjati po lošem.“

Upravo kako je predviđao kapetan Čuturić, gotovo svi detalji zločina u Brčkom su razotkriveni, mali dio počinilaca je procesuiran, a logor „Luka“ postao je sinonim za najmonstruoznije zločine. Tek 2015. godine podignuta je optužnica i još traje proces protiv ratnog predsjednika općine Đorđa Ristanića, a među svjedocima upravo su preživjeli bivši logoraši iz „Luke“.

Zauvijek „nestali“

Ovaj dokument otkrio je dva bitna podatka za ovu temu. Prikrivanje tragova i dokaza zločina osmišljeno je na najvišem vojno-političko-policijskom nivou u Beogradu, a uključeni su vrhunski resursi poput VMA. I kao drugo, radilo se o procedurama koje su bile ustaljene na svim ratištima koja su otvarana tokom agresije Srbije na susjedne države – okupacija, likvidacija „neprijateljske populacije“ i uklanjanje tragova kako bi se izbjegle osude svjetske javnosti i sankcije.

Detalj iz dokumenta gdje se kaže da je „to vršeno i u Baranji“ također je dodatni putokaz i za hrvatske državne organe koji traže još 1570 nestalih, uglavnom iz vukovarskog područja, gdje tražiti odgovore na ovu temu. Nestali Hrvati su najspornije pitanje hrvatsko-srbijanskih bilateralnih odnosa.

Što se tiče BiH, evidentiran je nestanak 32.000 ljudi tokom rata. Od tog broja, prema Centralnoj evidenciji, do danas su iz grobnica ekshumirani posmrtni ostaci više od 25.000, ali je identificirano oko 23.000. Razlog zbog kojeg 2000 nisu identificirani uglavnom je nedostatak uzoraka krvi sa kojima bi se uporedili koštani uzorci, jer žrtve nisu imale krvnih srodnika ili su ubijene cijele porodice.  A sistematičnost i upornost strane koja je činila zločine bit će glavni uzrok što mnogi od 7.000 nestalih nikad neće biti pronađeni.

Izvor: Al Jazeera