Igru Emine Kamberović još je Meša Selimović zvao poezijom

Njenu igru, književnik Meša Selimović nazvao je poezijom. „Umjetnost pisanja poezije, romana i eseja je majstorstvo pojedinaca koji se tim bave. Ja sam te priče, recimo, uspijevala ispričati svojim načinom izražavanja – pokretom,“ kaže Emina Kamberović, nekadašnja primabalerina, baletna koreografkinja, pedagoginja Narodnog pozorišta u Sarajevu (NPS). Ova veličanstvena baletska umjetnica, za čaroliju pokreta kojim je poetično pričala romane, kaže skromno – recimo. Tokom razgovora o magiji koju je stvarala na scenu priča o beskrajnoj ljubavi prema baletu ali i desetina ljudi koji su tu čaroliju omogućili u njenom rodnom gradu. Posebno ističe dva imena – Franju Horvata i Slavku Pervana.

Pretakanje riječi u pokrete

Više od tri decenije Minka ne igra poeziju, ali o njoj još pričaju oni koji su je imali priliku gledati. Mnogo ih je. U vrijeme kada je ova Sarajka bila balerina, cjelovečernji baleti su ekranizirani pa ju je zahvaljujući tadašnjoj Sarajevskoj televiziji gledao veliki auditorij. I sjeća je se. Koreograf Slavko Pervan radio je na ekranizaciji „Grozdanog kikota i „Satani“ u kojima je Minka igrala. „U prvom baletu Pervan je uspio upečatljivom režijom i igračkim sredstvima iskazati tragediju seoske djevojke ‘uz vješto primjenjivanje folklornog blaga i korištenje likovnih elemenata sa stećaka, utkanih u pokrete igrača’,“ zapisao je u monografiji sarajevskog baleta 1950-2000 Halid Kuburović. Pervan je radio praizvedbe inspirisane domaćom literaturom i kulturnom prošlošću naših prostora. Emina Kamberović igrala je u „Grozdanom kikotu“, „Satani“, „Adamu i Evi“ itd. Na internetu se još mogu naći snimke „Grozdanog kikota“ i gledanjem osjetiti čudesna atmosfera koju je u istoimenom romanu ispisao Hamza Humo.

Početak igre

Šezdesetih godina prošlog stoljeća, igrajući se s drugaricama na trgu ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu Emina Kamberović pokušavala je dokučiti šta se dešava iza velikih vrata u velikoj zgradi. Živjela je u blizini tog trga – danas se zove Trg Susan Sontag. Po povratku domu uzimala je majkine čaršafe, stavljala ih na ograde, gradila je svoju scenu i u igri pravila vlastitu čaroliju. Prva baletska predstava koju je pogledala s prijateljicama bila je Romeo i Julija. Djevojčice su očarane pričom koja je ispričana pokretima, očito s lakoćom, poželjele i same uraditi isto. U to vrijeme NPS je raspisao prijem u Baletni studio. U sali ih je dočekala pedagoginja Nevenka Petrović i direktor Baleta NPS i koreograf, pedagog Franjo Horvat. Tih godina on je uspio, nakon što je više puta otvaran i zatvaran Baletski studio pri NPS ponovno ga pokrenuo 1953. i ispisao zlatna slova u sedam decenija postojanja sarajevskog baleta.

Akademik Tvrtko Kulenović prilikom obilježavanja pedeset godina Sarajevskog baleta: “Priča se da je neki moćnik bivšeg režima, iz one njegove rane poslijeratne faze sirovosti i surovosti, prostote i primitivizma, zaluđenosti idejom i opijenosti pobjedom, rekao kad je čuo za baletske patike: ‘Šta će im to? Što igraju na vrhovima prstiju? Trebaju da gaze punim stopalom po zemlji, to je sad njihova, slo­bodna zemlja.’” Iako su baletne predsta­ve igrane u Sarajevu od kraja 19. stoljeća, Balet je formiran mnogo kasnije u okrilju Narodnog pozorišta u Sarajevu. Kulenović je zaključio da je Sarajevski balet nastao ne kao otpor režimu tog vremena već kao otpor prostoti.

Folklor i balet

Kroz njega su prošle na stotine mladih plesača i plesačica – mnogi od njih kasnije su živjeli uspješne umjetničke karijere i nastupali na velikim evropskim i svjetskim scenama. Tu je i ova Sarajka počela izrastati u balerinu čije se igre sjećaju svi oni koji su imali priliku pogledati je. „Sa današnjim iskustvom i perspektivom kazala bih da Horvatova koreografija ‘Romea i Julije’ i sada može parirati izvedbi svim vrhunskim svjetskim baletskim scenama,“ kaže u razgovoru za Al Jazeeru Balkans Emina Kamberović. Tada se snimkom nije sve bilježilo pa u javnosti mnogo toga je ostalo neprimijećeno. Sarajevski studio je bio skučen a da su pridolazili ljudi i iz drugih dijelova zemlje u potrazi za poslom. Minka se sjeća Horvatove vještine da od pojedinaca koji su bili u folklornim društvima učiniti vrsne baletne soliste.

„Moja grupa vršnjaka koji su u to vrijeme počeli da uzimaju satove baleta u večernjim satima. Nije to bila škola pa nije bilo mnogo predmeta, kasnije su nazivali najbolje proizvedenom generacijom sarajevskog baleta,“ kaže Emina Kamberović. Kao gimnazijalka počela je sa malim ulogama, koje su ubrzo prerastale u solističke nastupe. Bila je jedina rođena u Sarajevu.

„Nije tada bilo radnje da se kupe baletski trikoi smo vježbali u krutim majicama i šorcevima ali smo dobijali prave baletanke,“ prisjetila se Minka. Prvu glavnu ulogu plesala sam sa 19 godina – bila je Marija u „Bahčisarajskoj fontani“. Uslijedili su baletski klasici: „Labudovo jezero“, „Kameni cvijet“, „Giselle“…

„Nakon prvih uloga, dobila sam i prve aplauze i kritike. Tada sam mislila da sve znam. No, Nina Anisimova, koja je radila predstavu ‘Don Kihot’, upozorila je direkciju Baleta i moje pedagoge da mi je neophodno usavršavanje,“ prisjetila se Minka. Onda joj je gradska uprava rodnog grada omogućila stipendiju za usavršavanje  ‘69/70. u St. Petersburgu (tadašnjem Lenjingradu) u najčuvenijoj školi baleta u svijetu.  Po povratku sa usavršavanja pokrenula je inicijativu da Baletski studio NPS preraste u nižu baletsku školu „29. novembar“ koja je napravljena u Novom Sarajevu. Već prvih godina učenice škle su na regionalnim takmičenjima dobivale nagrade tako da je i Emina Kamberović od Grada Sarajeva dobila priznanje za svoj angažman. Potom je 1987. godine pokrenula inicijativu da se na Akademiji osnuje i srednja baletska škola koja je otvorena 1988. godine.

Sudbonosna uloga Giselle

Marija, Esmeralda, Ofelija, Karmen…  ne skriva ljubav prema baletu koja joj je „skinula zvijezde s neba“. Ipak,  Giselle koja je u njoj zaživjela u djetinjstvu i čudesno je pratila je kroz karijeru. Prvi put je kao djevojčica sudjelovala u pozadini predstavi. Tada je ta uloga zaživjela u njoj. Ali svaki put pred premijeru završavala je u bolnici. Prije odlaska u na studij u Petersburg, počela ju je spremati ali je završila u bolnici zbog anemije. Ponovo sam ju je trebala odigrati na premijeri po povratku u Sarajevo ali je dan ranije završila u bolnici sa povredom nožnog članka. „Treći premijerni nastup bio je s gostovanjem u Splitu 1982. – 1983. godine. U toku prvog čina pukla mi je Ahilova tetiva i to je bio taj sudbonosni potez uloge Giselle – bila je jača od mene,“ kaže Emina Kamberović, kojoj su se tada zauvijek spustile zavjese na sceni.

Mostarski pjesnik Mišo Marić o njoj je napisao: „Ni u umjetnosti, ni u životu, prima balerina, prima Sarajka i prima dama Minka Kamberović nije masovna pojava. Rijetka. Jedinstvena. Jedna. Praznik je bilo vidjeti je na sceni, ekranu. Radost ponekad sresti a danas i pisati o njoj.“

Emina Minka Kamberović od 1989. godine živi i radi u Cirihu. Dobitnica 6-aprilske nagrade grada Sarajeva i 27-julske nagrade. Dva puta nagrađivana u Ljubljani za balete: „Sokolj i Mirusa“ te „Adam i Eva“. Poeziju njenog baleta već desetljećima igraju njene učenice na scenama diljem svijeta.

„Sram te bilo, ne znaš Minku“

Emina Kamberović je prije pet-šest godina posjetila baletsku školu koju je osnovala. Na ulazu ju je zaustavio portir koji je službeno ispitivao ko je i zašto treba direktoricu.

„Pored njega je sjedila čistačica – zaključila sam po uniformi. Kada je shvatila da on ne zna ko sam ja počela ga je udarati i govoriti: ‘Sram te bilo, sram te bilo ne znaš ko je Minka Kamberović. Ona je osnovala ovu školu. U tom trenutku škola je zvanično obilježavala deset godina postojanja. To su godine otkako je nakon rata obnovljena. Ne znam zašto se brišu činjenice iz historije našeg baleta.“