Kako su Palestinci prkosili fragmentaciji

Analitičari i aktivisti kažu da su protesti u maju 2021. označili prekretnicu u palestinskoj mobilizaciji i jedinstvu.

Zastave vijore tokom palestinskog protesta protiv organizovanog kriminala u gradu Umm al-Fahmu (AFP)

Tokom prvih osam dana oktobra 2000. godine, izraelske snage su nasmrt ustrijelile 13 nenaoružanih palestinskih muškaraca tokom masovnih protesta unutar Izraela (koje Palestinci nazivaju okupiranim teritorijama od 1948).

Nazvan “habbet oktobar” na arapskom [što znači “oktobarska provala narodnog nezadovoljstva”, odnosno niz protesta Palestinaca koji su pokrenuti u Izraelu], protesti i konfrontacije su uslijedili nakon što je izraelska vojska ubila i ranila Palestince na teritorijama okupiranim 1967. u vrijeme izbijanja Druge intifade, ili ustanka.

Tokom višedecenijske, sistematske izraelske fizičke, političke i socijalne fragmentacije palestinskog naroda, oktobarski protesti i intifada su označili trenutak narodnog jedinstva između Palestinaca u okupiranim teritorijama iz 1948. i 1967.

Posebno nakon Sporazuma iz Osla 1993. godine, koji je bezuspješno pokušavao kreirati palestinsku državu na teritorijama iz 1967. godine, Palestinci unutar Izraela su ostavljeni van jednačine palestinskog političkog projekta i pretrpjeli su pokušaje izraelske Vlade da ih umiri kroz finansiranje i pretjerani nadzor dok su održavali njihovu političku, socijalnu i ekonomsku marginalizaciju.

Iako je nekoliko uspješnih “provala narodnog nezadovoljstva” izbilo od 2000. – između ostalog i među Palestincima unutar Izraela – protesti i konfrontacije koji su zahvatili cijelu državu od sjevera do juga u maju 2021, nazvani “habbet Ayyar” (“majska provala narodnog nezadovoljstva”), označili su evidentnu prekretnicu u odnosu između Palestinaca i države, i u narodnoj palestinskoj mobilizaciji, kažu analitičari i aktivisti.

Ameer Makhoul, politički analitičar i autor iz Haife, rekao je Al Jazeeri da dok su protesti 2000. došli da “pošalju poruku da smo dio palestinskog naroda” i okarakterisani su kao “podrška za borbu našeg naroda” u predjelima okupiranim 1967, protesti u maju 2021. godine su “poslali poruku da smo mi jedan pokret – da smo mi sudionici u ovome direktno”, objašnjavajući da to nisu bili “protesti solidarnosti” već da su Palestinci u Izraelu “na prvim linijama”.

Višestruki frontovi

Usred niza događaja koji su se odigrali brzo krajem aprila i tokom maja – uglavnom protesta protiv izraelskih planova da etnički očisti palestinsko naselje Sheikh Jarrah u Jerusalemu, višednevnih nasilnih izraelskih racija i stotina povrijeđenih u kompleksu džamije Al-Aksa tokom ramazana i bombaške kampanje na Pojas Gaze, četvrte u 13 godina – Palestinci unutar Izraela su se mobilizirali, ostavivši državu sa višestrukim otvorenim frontovima.

Do 10. maja, hiljade ljudi su izašle na ulice najmanje 20 palestinskih gradova u predjelima okupiranim 1948, uključujući i manja, slabije poznata sela, u sklopu protesta i konfrontacija opisanih kao “do tad neviđenih”.

Stanovnici su blokirali puteve, bacali Molotovljeve koktele i kamenje na izraelske snage, palili policijske aute, razbijali izraelske nadzorne kamere i uklanjali izraelske zastave sa stubova rasvjete da bi ih zamijenili palestinskim.

U većim gradovima kao što su Haifa, Lydd i Ramle – gradovima koji su etnički očišćeni 1948. i u kojima danas živi manjinska palestinska populacija – situacija je eskalirala kada su naoružani Izraelci, od kojih su mnogi tukli sa okupirane Zapadne obale, oformili ulične bande i napadali palestinske domove i izvodili linčovanja, koje je Makhoul opisao kao “egzistencijalnu prijetnju za narod”.

Dvanaestog maja je Izrael proglasio vanredno stanje u Lyddu po prvi put od 1966. i uveo je policijski sat u ovom gradu dok je rat u Gazi počinjao. Također su doveli pojačanja iz pogranične patrole, snaga koje obično djeluju na okupiranoj Zapadnoj obali.

Prema podacima Mossawe, palestinske grupe za ljudska prava, policija je uhapsila više od 2.150 Palestinaca do 10. juna – više od 90 posto njih su bili Palestinci u Izraelu ili u Jerusalemu. Grupe za ljudska prava su također dokumentovale upotrebu pretjerane sile uključujući metke, gumom obložene metalne metke, suzavac i granate za omamljivanje. Otkriveno je i da policija muči palestinske zatvorenike u pritvoru i da ne reaguje na napade jevrejskih bandi na Palestince, a u nekim slučajevima čak sarađuje s njima.

Hiljade ljudi na sahrani

Palestinski stanovnik Moussa Hassouna (32), iz Lydda je nasmrt ustrijeljen od strane doseljenika tokom ovih događaja, dok je 17-godišnjeg Mohammada Kiwana kasnije ubila policija u Umm al-Fahmu. Hiljade ljudi su im došle na sahranu.

“Tokom 2000. godine Izrael se bavio ‘Palestincima u Izraelu’ – kako nas nazivaju – kao da su nepovezani sa događajima na Zapadnoj obali – ili drugim riječima, sa problemima palestinskog naroda”, kazao je Makhoul. “Posebno nakon Osla, Izrael je pokušao razdvojiti i fragmentirati palestinski narod u dijelove, i pozicionirati Palestince sa teritorija okupiranih 1948. kao da su izvan palestinskog pitanja”.

“Ove godine se desilo to da se Izrael odnosio prema nama kao prema dijelu palestinskog naroda, u pogledu agresije prema nama”, nastavio je on. Tokom 2000. godine su pokušavali više da nas suzbiju. Danas su nas pokušali odvratiti pomoću represije… smatrajući posljednju konfrontaciju ratnim frontom”.

Mohamad Kadan, palestinski pisac nastanjen u Haifi, se slaže s njim. “Izrael je bio šokiran mladima koji su izašli na ulice, što se vidjelo na načinu na koji je policija postupala prema njima”, kazao je on Al Jazeeri.

“Oni (policija) su bili istrošeni – to je bilo očito. U nekim slučajevima im je ponestalo metalnih lisica, pa su koristili plastične”, kazao je Kadan, dodajući da je “izraelski odnos prema njima da prestraše i izazivaju strah”.

‘Predvođeni narodom’

Majski protesti su se u odnosu na one iz oktobra 2000. razlikovali i po tome što su bili predvođeni narodom, i tokom inicijalnih protesta i tokom organizovanja omladinskih pokreta koje je uslijedilo.

“Popularna odluka da se djeluje u 2000. je došla od političkih lidera – od Višeg odbora za praćenje – a ne od naroda”, kazao je Makhoul.

“Sada su odluke bile predvođene narodom u svakom smislu. Od omladinskih pokreta, od narodnih pokreta, od narodnih odbora u svakom gradu”, kazao je on.

Kadan je opisao one koji su inicijalno izašli na ulice kao one koji dolaze sa “dubokih margina”. Oni su napali “iz siromaštva – ljudi koji ne vide budućnost ovdje”, rekao je. “Moć i utjecaj ovih mladih bili su veoma očiti – to je glas koji se čuo i uvijek bi trebao biti glas koji se čuje”

Mohammad Taher Jabareen, 29-godišnji stanovnik Umm al-Fahma i jedan od osnivača pokreta Umm al-Fahm Hirak, rekao je Al Jazeeri da mladi koji su izašli na ulice “nisu imali šta da izgube”.

“Ovi protesti su im bili potrebni da ih izvedu iz atmosfere naslijeđenih problema, sistematskih politika protiv njih – uključujući organizovani kriminal, rušenje kuća, konfiskaciju zemlje, finansijske restrikcije, saobraćajne kazne – između ostalog, što im je omogućilo da probiju barijeru straha i zauzmu stav kako bi rekli ‘kad je dosta, dosta je'”, kazao je Jabareen.

Novi fenomen organizovanog kriminala

Grupe za ljudska prava odavno dokumentuju borbu Palestinaca u Izraelu, kojih ima 1,8 miliona. Osim izraelskih nastojanja da potisne njihov palestinski identitet tokom godina, većina ih živi u gusto naseljenim gradovima i sa ograničenim pristupom zemlji i resursima – od kojih je većina zaplijenjena tokom i nakon 1948, za dobrobit jevrejskih doseljenika.

Od Druge intifade, novi fenomen organizovanog kriminala – za koji stanovnici kažu da ga Izrael raspiruje – postao je glavni problem s kojim se suočavaju Palestinci unutar Izraela, i odnio je stotine života i doveo je do velikih protesta.

Problem koji je doveo do tog da ljudi izađu na ulice, međutim, bili su izraelski napadi na Sheikh Jarrah i kompleks džamije Al-Aksa, kažu stanovnici.

“Organizovani kriminal je jedan od načina na koji Izrael čini da Palestinci iz predjela okupiranih 1948. budu odsutni sa političke scene”, kazao je Jabareen. “To je ovako: ‘Vi se zabavite svojim problemima, a mi ćemo biti slobodni da radimo šta želimo sa džamijom Al-Aksa i da namećemo prostorne i vremenske podjele'”.

Sedmog maja, na najsvetiju noć ramazana, izraelska policija je pokušala blokirati nekoliko velikih autobusa na autoputu koji su prevozili Palestince iz predjela okupiranih 1948. da dođu do džamije Al-Aksa. Kada su putnici izašli iz autobusa i nastavili dalje pješke, Palestinci iz Jerusalema su ih ispratili u svojim autima, u trenutku koji je pozdravljen kao pobjeda i momenat kohezije.

Kadan je opisao stari grad i kompleks džamije Al-Aksa kao “posljednju tvrđavu palestinskog nacionalizma”.

“Sheikh Jarrah predstavlja prošlost – istrebljenje i Nakbu – dok Al-Aksa i stari grad predstavljaju ono što je još moguće – da postoji nada za palestinsko oslobođenje”, kazao je Kadan.

Makhoul je kazao da je način na koji su “Al-Aksa i Sheikh Jarrah pokrenuli Gazu, koja je potom pokrenula Jerusalem”, pokazao da su ovo pitanja za koja postoji “puni narodni konsenzus”.

“Svaki Palestinac je osjetio da ima pojedinačnu i ličnu odgovornost prema Sheikh Jarrahu i Al-Aksi”, što kako Makhoul kaže, također potječe od “slabosti palestinskog političkog vođstva”.

Mobilizacija i omladinski pokreti

Prema Kadanovom mišljenju, brojni omladinski pokreti su se pojavili nakon prvobitnih konfrontacija sa izraelskom policijom, koji su kasnije omogućili održivo jedinstvo između Palestinaca sa teritorija okupiranih 1948. i onih sa teritorija okupiranih 1967.

Nakon što su izraelske snage upotrijebile pretjeranu silu i “kada se omladina umorila od konfrontacija, došli su drugi oblici borbe”, kazao je Kadan, objašnjavajući da su “ćelije za pokrete rasle u svakom gradu” sačinjene od mladih koji su aktivni na univerzitetima, u političkim strankama i na drugim forumima.

“Svi su počeli organizovati diskusije u vezi tog šta se desilo u prethodnim danima intenzivnih konfrontacija, i šta možemo napraviti krećući se ka naprijed”, nastavio je Kadan, dodajući da su se pored prethodno uspostavljenih pokreta kao što su Hirak Haifa i Hirak Umm al-Fahm, novi omladinski pokreti počeli formirati, između ostalog i u gradovima kao što su Shefa ‘Amr, Kabul, Baqa al-Gharbiya, Kufr Kanna.

Majski protesti su iznjedrili i dobrovoljne odbore koji su odgovarali na lokalnu krizu, uključujući advokatski odbor i odbor za psihološku podršku da se pomogne zatvorenicima u Jerusalemu i predjelima okupiranim 1948.

“Ova generacija nije samo iznosila planove – ona je počela graditi alternative. Vidjeli su da političke stranke i institucije – tradicionalne kao što je Viši odbor za praćenje – više nisu igrale ulogu. Nisu znali šta da rade”, kazao je Kadan.

Sedamnaestog maja su mladi organizovali historijski generalni štrajk širom predjela okupiranih 1948. i 1967. pod sloganom “od rijeke do mora”, koji je Kadan opisao kao “prekretnicu” za mobilizaciju omladine.

“Vladala je atmosfera u kojoj su se svaki grad i selo pripremali za štrajk – mladi su se počeli sastajati, razgovarati i organizovati aktivnosti na dan štrajka – obilazeći ulice da provjere da je sve na mjestu, dijeleći letke ljudima, organizujući predavanja, intervencije, seminare”, kazao je Kadan.

‘Moć otpora povećava se svakim danom’

Između ostalih inicijativa, uključujući maraton u Jerusalemu, omladinski pokreti su i u teritorijama okupiranim 1948. i u teritorijama okupiranim 1967. istovremeno organizovali “Palestinsku ekonomsku sedmicu” da podrže palestinsku ekonomsku moć i bojkotuju izraelske proizvode.

Makhoul je kazao da se “moć otpora povećava svakim danom” upravljana ulogom mladih i društvenih mreža u narodnom izljevu od maja 2021.

“Društvene mreže su nova geografija”, kazao je Makhoul. “Danas palestinski narod može djelovati i tretirati sebe kao da su jedan narod, sve i ako nisu u svojoj domovini, ili ako se ne mogu sresti u svojoj domovini”.

“Mi se danas razlikujemo po tome što smo shvatili da je svijet naše igralište prije svega, i da Izrael ne diktira pravila igre, kako protestujemo i borimo se za našu stvar i naš narod, i kako radimo na postizanju ciljeva našeg naroda”, nastavio je on.

Makhoul je kazao da dok Izrael “želi uništiti kulturu otpora u predjelima okupiranim 1948”, on vjeruje da će Izrael “imati veći problem sa novim generacijama koje ne obraćaju pažnju na to što Izrael govori i koje to ne odvraća”.

Izvor: Al Jazeera