Valery Perry: Neki ‘zapadnjaci’ se naslađuju mapama i ‘nonpaperima’

Dr. Valery Perry američka je stručnjakinja za Zapadni Balkan iz Vijeća za politiku demokratizacije. Diplomirala je na Univerzitetu u Rochesteru, magistrirala na Ruskom i istočnoeuropskom institutu Univerziteta Indiana, a doktorirala na Institutu za analizu i rješavanje sukoba Univerziteta “George Mason”.

Budući da veoma dobro poznaje balkanske prilike, komentirala je aktualna dešavanja, a posebno se osvrnula na ulogu međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini te probleme s kojima se ova država trenutno suočava.

• Bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko nametnuo je Odluku kojom se mijenja Krivični zakon Bosne i Hercegovine te se zabranjuje negiranje genocida. Kako gledate na njegov potez?

– Moja prva pomisao kad sam ovo pročitala bila je: “Koliko bi danas bila drugačija Bosna i Hercegovina da je to učinio prije deset godina?” Iako razumijem njegov interes da to učini u vrijeme sve zabrinjavajućeg historijskog revizionizma, dezinformacija i poricanja, šteta je što je to učinio na odlasku. Ostavio je nered za novog visokog predstavnika Christiana Schmidta i izazvao predvidljivu reakciju.

Međutim, u svojoj srži niti jedan zakon neće rješavati problem negiranja genocida ili ratnih zločina. Jedino rješenje ovog problema je sistemska reforma obrazovanja. Reformirani obrazovni sistem mogao bi inokulirati mlade građane od laži, bombardiranja i poricanja te im dati vještine kritičkog razmišljanja potrebne za razumijevanje ratnih zločina i složenosti. Nažalost, nakon višegodišnjeg napretka u unapređenju obrazovnog sistema, čini se da politike namjerno podržavaju podijeljeno i polarizirano školovanje, koje se pogoršava.

• Kako komentirate blokadu institucija Bosne i Hercegovine od političkih predstavnika bh. entiteta Republika Srpska nakon što je Inzko nametnuo Zakon o zabrani negiranja genocida?

– Nažalost, bilo je predvidljivo, jer je taj obrazac vidljiv već godinama. Prijeteći napuštanjem vlade, prijeteći otcjepljenjem, prijeteći bojkotom izbora, prijeteći povlačenjem iz integracije u Evropsku uniju i reformskih napora. Ovo je bila standardna knjiga opstrukcionista. Umjesto pronalaženja načina za poboljšanje osnovnih elemenata života u RS-u, kroz obrazovanje, radna mjesta, odgovornu lokalnu upravu, učinkovitu antikorupcijsku inicijativu, Savez nezavisnih socijaldemokrata [SNSD] i njegovi partneri nastoje odvratiti pažnju stanovništva razmetljivom politikom, koja ljudima ne donosi ništa stvarno i ne pridonosi boljoj budućnosti. Žalosno je što nakon toliko godina postoji mnogo aktera u međunarodnoj zajednici koji još uvijek nisu naučili taj trik. Međutim, obični ljudi to svakako dobro znaju. Niko ne bi trebao biti iznenađen odlijevom mozgova iz zemlje kada je ovo preovlađujuća dinamika.

Zanimljivo je, vidim sličnosti između taktika [člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda i predsjednika SNSD-a] Milorada Dodika i onih koje trenutno vidimo u Sjedinjenim Američkim Državama. Opoziciona, manjinska stranka, odnosno republikanci, nudi malo u rješavanju ekonomskih, infrastrukturnih i COVID izazova u zemlji. Umjesto toga, oni se upuštaju u kulturne ratove, čiji je cilj povećanje nepovjerenja, straha i polarizacije. To je politika očaja, a ne pružanja usluga, politika kao moć, a ne kao put do boljeg života ljudi. Moj kolega Kurt Bassuener davno je [prethodnog predsjednika SAD-a] Donalda Trumpa spominjao kao “prvog balkanskog predsjednika u Americi”. Bio je u pravu.

• Šta je najveći problem Bosne i Hercegovine i njene stagnacije na putu ka Evropskoj uniji i Sjevernoatlanskom savezu?

– Moja prva misao uvijek je pomalo inspirirana Grouchom Marxom: “Zašto bi bilo koji od ovih klubova želio Bosnu i Hercegovinu kao članicu?” U posljednjih 15 godina sistem i pristup integraciji u EU postali su potpuno okrenuti naopako. Postojalo je vrijeme kada bi zemlje provele reforme, poboljšale život svojih građana, povećale transparentnost, odgovornost i vladavinu zakona, a potom bi tražile članstvo u EU. Primarni cilj je bio pružanje usluga građanima.

Članstvo u klubu bilo je dokaz da su to učinili i da su sada opredijeljeni za održavanje takvih standarda unutar EU-a kao ravnopravnog partnera. Međutim, u posljednje vrijeme izgleda da su svi zaboravili šta bi trebao biti cilj integracije. Umjesto toga, sve se svelo na infantilne kontrolne liste i strategije i akcione planove koji postoje na papiru, ali se čak i polovično ne primjenjuju u stvarnom životu. Iako bi Unija trebala podržati integraciju zemalja regije kao ključ za vlastite strateške interese, na kraju dana trebalo bi provesti reforme kako bi se značajno poboljšao život i društvo u svakoj zemlji, a ne samo jednostavno i površno označiti neki cilj na listi obaveza.

To može promovirati i jačati društveni ugovor koji bi trebao postojati u demokratskim društvima utemeljenima na pravima. Članstvo bi onda trebalo proizaći iz toga. NATO je u osnovi drugačiji od EU-a. Kao vojna alijansa, zemlje moraju biti spremne posvetiti se suzbijanju vanjskih prijetnji bloku. Iako pripreme za članstvo u NATO-u mogu ojačati interne procedure jedne zemlje na neke vrlo pozitivne načine (na primjer Sjeverna Makedonija), one nemaju za cilj da budu domaći, unutrašnji uređaj za rješavanje sukoba. NATO neće htjeti imati mnogo posla s Bosnom i Hercegovinom ako ne vjeruje da je njena vlastita kuća u redu.

• Trebaju li Sjedinjene Američke Države i Evropska unija posvetiti veću pažnju Bosni i Hercegovini?

– Definitivno. Transatlantski odnosi stub su političke i ekonomske stabilnosti i napretka od sredine 20. stoljeća. Unatoč manjkavostima i propuštenim prilikama, uključujući, naravno, neučinkovite akcije i reakcije tokom ratova ranih 90-ih, Sjedinjene Američke Države i Evropska unija ponovno pronalaze novo geopolitičko usklađivanje u kojem će se oblikovati osnovne vrijednosti. Tamo gdje će pasti Bosna i Hercegovina i Zapadni Balkan bit će kritično, ne samo u pogledu prirode evropskog susjedstva, već i u pogledu širenja liberalno-demokratskog modela upravljanja.

Pojavljuju se dva modela, koja su znatno uvećana utjecajem COVID-19. S jedne strane su društva koja su uređena vladavinom prava i zasnovana su na ljudskim pravima, u kojima građani mogu slobodno birati ko upravlja i gdje imaju sredstva da ih drže odgovornima. To uključuje Sjedinjene Američke Države i EU, zajedno s drugim demokratskim saveznicima, poput Kanade, Japana, Norveške i nekih drugih. S druge strane, autoritarne su zemlje u kojima građani ne uživaju osnovna ljudska prava, odgovornost ili izbor pri izboru svojih čelnika te zatvorena društva u kojima su protivljenje i mišljenje kriminalizirani. Glavni zagovornici ove vizije su Kina, Rusija, Brazil i drugi.

Bosna i Hercegovina je mala i lako je pomisliti da nije važna kada gledate ove velike svjetske igrače. Međutim, jeste, ne samo zbog svog historijskog položaja “između Istoka i Zapada”, već i ako Zapad ne može efikasno pokazati da je njegov model života, upravljanja i ljudskog dostojanstva bolji od modela autoritarnih, onda su izgledi za širenje demokratskih vrijednosti slabi.

• Ima li predsjednik predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Joe Biden plan za Bosnu i Hercegovinu kojuzasigurno jako dobro poznaje?

– Predsjednik Biden zna Bosnu i Hercegovinu još od rata. Njegovo dugogodišnje iskustvo u vanjskoj politici čvrsto ga obilježava kao transatlantistu koji razumije važnost dobrih odnosa s Berlinom, Parizom, Londonom, Briselom. Njegovi prvi mjeseci na vlasti bili su u velikoj mjeri usmjereni na čišćenje nekih od najvećih domaćih i vanjskopolitičkih šteta koje je ostavio njegov prethodnik. Kako prelazimo na jesen, jasno je da će obnovljena pažnja i ključne kadrovske promjene u Washingtonu, omogućiti da se Bosni i Hercegovini posveti više pažnje.

Međutim, dok Biden i njegov tim promovišu neke ljude s dugim pedigreom u regionu, moraju biti oprezni da uvide da današnji region nije isto mjesto kao što je bio 1996. ili 2005. godine. Neuspjela politika u posljednju deceniju i po promijenila je okruženje, dinamiku i strukturu sukoba. Vidjeli smo rezultate ove promjene, na primjer, u ciničnim nedavnim naporima na izbornoj reformi, ili „minimalnoj ustavnoj reformi“. To su bili jedva prikriveni napori usmjereni na meku unutrašnju podjelu.  Kao prvi korak ka resetiranju, Sjedinjene Američke Države bi trebale da predvode u pripremi sveobuhvatne političke procjene zasnovane na realnom razumijevanju pravih pokretača stagnacije reformi, zaostajanja i zaokreta u Bosni i Hercegovini i regionu.

• Da li su moguće nove granice na Zapadnom Balkanu?

– Razgovori o promjeni granica nisu ništa drugo do dobro uvježbani napori na odvraćanju glavnih gradova od stvarnih problema zemlje, istodobno stvarajući strah među stanovništvom svih zemalja u regionu. Poimanje da promjene granice mogu ikada biti mirne ili da mogu izbjeći prisilna kretanja stanovništva i veliko kršenje temeljnih ljudskih prava, opasno je i neodgovorno. Poimanje da se graničnim promjenama doista poboljšavaju vanjski odnosi je lažno. Svi razumiju zašto se ovakvi razgovori povremeno pojavljuju u regionu. Opet to odvlači pažnju od svakodnevnih pitanja opstanka prosječnih ljudi, odvlači pažnjuod slučajeva korupcije, koji su u zastoju, odvlači pažnju od regionalnog odljeva mozgova.

Domaće “odbacivanja mozgova” vidimo dok ljudi glasaju nogama za život na “normalnom“ mjestu, gdje osjećaju da će se prema njima odnositi s više dostojanstva. Ipak, beskrajna ironija je da će ljudi koji napuštaju Zapadni Balkan zbog nemogućnosti političkih lidera da pronađu način da osiguraju više glasova, ideja i opcija vjerovatno na kraju živjeti na mjestima koja su znatno više raznolika, od ulica Berlina, preko Štokholma, do Londona. Rečeno im je da je raznolikost loša i slabost kod kuće, a ipak se sele u različite zemlje i napreduju. To je ludo. Ipak, postoje lični interesi za održavanje straha i spektra promjena granica i nasilnog sukoba koji bi ga pratio.

Vjerodostojno odvraćanje je i dalje potrebno, a kao ključni element odvraćanja Eufor bi trebao biti pojačan. Postoji i prilika i potreba da se to učini sada, jer postoji realna prijetnja da bi Eufor mogao biti ukinut ove jeseni, zbog ruskih i kineskih smetnji i opstrukcija u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Ovo pitanje bilo bi dio svakog pregleda politike i pojačava potrebu da se to učini hitno i brzo. Kao dodatna napomena: ono što smatram možda najviše zbunjujućim je to što postoje neki strani glasovi na Zapadu koji izgleda žele vjerovati da je Zapadni Balkan previše neuk, previše zaostao, previše plemenski da bi mogao riješiti svoje probleme bez novih karata, ili bez novog etničkog čišćenja, ili bez novog nasilja.

Čini se da misle da se osnovna ljudska prava i demokratski principi na kojima je osnovana Evropska unija ne bi trebali ili ne mogu primijeniti na regiju. Čini se da se naslađuju mapama i olovkama za označavanje karata, možda sanjaju o tome da budu savremeni Mountbatten, nikada ne razmišljajući o tome kako je to  propalo prije, a propalo bi i danas. Njihove riječi pomažu u hranjenju i promicanju podjela i opasnih planova i olakšavaju širenje besmislenih “nonpapera” i mapa. Smatram njihovo razmišljanje uvredljivim i iskreno se pitam šta ih motivira.

• Michael J. Murphy nominiran je za novog ambasadora Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini. Šta možemo očekivati ​​od njega?

– Michael Murphy ima snažno iskustvo u regiji i u širim evropskim strateškim i diplomatskim pitanjima, dobar je i promišljen izbor za novog ambasadora. Činjenica da je ranije službovao u Bosni i Hercegovini, otprilike od 2005/06. do 2008/09. godine, znači da će se barem sjećati vremena u kojem je napredak još uvijek bio na vidiku, iako je također bio svjedok prvih godina pada efikasnog angažmana Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije. On će biti u stanju donijeti svježe perspektive u zemlji i moći će shvatiti nedavne pregovore o izbornoj/ustavnoj reformi, koji su se pokazali kao recept za unutrašnju podjelu, za de facto “libanizaciju” zemlje.

Murphy će se moći nadovezati na napore ambasadora Erica Nelsona da izravno dopre do običnih građana, mada su ti napori poprilično otežani zbog COVID-19. Međutim, nadam se kako će se ti napori proširiti i na stvarnu i značajnu saradnju s građanima glede problema u zemlji i rješenja potrebnih za njihovo rješavanje. Predugo smo gledali kako diplomate etiketiraju kao “konsultante” kabuki predstavljanja grupe građana sa stranački dogovorenim svršenim činom (naprimjer, u Mostaru). To je naopako.

Nakon 30 godina, ljudi imaju dobre ideje o tome šta je potrebno na lokalnom nivou i kako žele imati pravi i direktan glas u politici na višim nivoima vlasti. Nadam se da će početi ovakve razgovore.

• Kako vratiti povjerenje građana Bosne i Hercegovine u pravosuđe?

– Sve radionice, konferencije i akcioni planovi u svijetu neće vratiti to povjerenje. To će učiniti samo funkcionirajuće i nezavisno sudstvo. Ljudi su iscrpljeni osjećajem da se pravda odnosi samo na siromašne i nepovezane te uvidom da postoji poseban sistem rezerviran za bogate i povezane. Opet vidim neke paralele s dešavanjima u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se vode rasprave o promjenama u pravosudnom sektoru, iako ih dvije vodeće stranke veoma osporavaju.

U Sjedinjenim Američkim Državama su protesti Black Lives Matter bili potrebni da se milioni ljudi zaista nađu na ulici, pretežno mirno tražeći prekid dvoslojnog sistema. Ljudi nikada neće imati osjećaj da žive u pravednom društvu ako ne dožive pravedno društvo. To će biti težak proces, međutim, drago mi je da se to događa, jer je potrebno za dugoročno zdravlje američke demokratije. Moj kolega Bodo Weber upravo je objavio rad o pravosuđu u Bosni i Hercegovini, s fokusom na to kako je međunarodna zajednica podržala taj pad. Nadajmo se da će to pomoći u zacrtavanju učinkovitijeg puta naprijed.

• Kako se boriti protiv korupcije u Bosni i Hercegovini?

– To je pitanje od milion dolara, u Bosni i Hercegovini, ali i globalno sada, zar ne? Ovo se, naravno, povezuje s pitanjima o pravosuđu, koje mora biti odgovorno, funkcionalno i nezavisno. Također se povezuje s transparentnošću, u smislu budžeta, budžetskih sredstava i tendera. To mogu učiniti mediji i izvještavanje, ali onda se to mora povezati s akcijom i odgovorom. Konačno, to je povezano s upravljanjem. Šta sprečava ljude da budu korumpirani?

Uglavnom, tri stvari. Prvo, nesposobnost da se bude korumpiran zbog efikasne i rigorozne javne uprave i procesa budžetiranja koji otežavaju činjenje nečeg nezakonitog. Drugo, strah da će, ako ipak pronađu način da budu korumpirani, biti uhvaćeni i kažnjeni. Treće, strah da ako ih uhvate i nekako izbjegnu kaznu neće biti ponovo izabrani. Ako nijedan od ovih sistema ne funkcionira u bilo kojem društvu, tada će korupcija procvjetati. U svakom društvu protiv korupcije se može boriti samo kombinacijom mjera odozdo prema gore i odozgo prema dolje.

Vidimo rasprave o tome kako smanjiti oštar i suptilan institucionalni utjecaj u mnogim društvima, uključujući Sjedinjene Američke Države. U SAD-u se vodi prava rasprava o ulozi novca u politici i o tome kako najbolje osigurati učinkovito političko učešće, a istovremeno osigurati transparentnost.

U dobru i u zlu, vječni sam optimist za Bosnu i Hercegovinu. Dovoljno je mala da je pravi sistem upravljanja koji kombinira nadležnost lokalne uprave i vlasništvo s efikasnijim i direktnim predstavljanjem na najvišem nivou moguć i ostvariv. Ljudi moraju znati ko ih predstavlja, kako se zovu i koji je njihov broj. Koga zovu s problemom ili idejom? Da li se neko javlja na telefon?  Ako ne, zašto ne, pogotovo nakon više od dvya desetljeća i desetaka miliona dolara potrošenih na “reformu javne uprave”? Zašto su javni službenici, izabrani ili neizabrani, i dalje često neodgovorni?

Iskreno, trenutno sam više zabrinuta zbog demokratije u Sjedinjenim Američkim Državama. Sam obim zemlje komplicira sve reformske napore zasnovane na širokim osnovama, a društvena polarizacija jača je nego što je to bio slučaj u mom životu. Ljudi su manje svjesni opasnosti od dezinformacija, a loši akteri ih čak lakše manipuliraju nego u Bosni i Hercegovini, gdje ljudi imaju jači i teško stečeni osjećaj skepticizma. Mislim da postoji stvaran prostor za više dvosmjernog pristupa jačanju demokratskih principa, s obje strane, i nadam se da svaka nova strategija Zapadnog Balkana iz Washingtona to ima na umu, kao i da se udruži s Bosnom i Hercegovinom, u što je sada doista šira globalna borba za vrijednosti.